Za Pickthalla je prijetnja evropskog kolonijalizma išla mnogo dublje od materijalne eksploatacije i osvajanja. Kolonijalizam je bio sila koja je udarala u same temelje društva, jer je nastojala preoblikovati koloniziranog subjekta po slici nečega za šta je Pickthall upozoravao da „niko pri zdravoj pameti ne bi poželio biti… Evropljanin“.

Muhammad Marmaduke Pickthall i dalje je ličnost nepoznata većini, pa ipak, za one koji su upoznati s njegovom pričom, on se ističe kao možda najznačajniji britanski musliman 20. stoljeća. Rođen u Sussexu 1875. godine, ali uglavnom odrastao u Londonu, Pickthall je kratko pohađao školu u Harrowu, i to generaciju ispod Winstona Churchilla. Pickthall se kasnije proslavio kao bestseler pisac beletriziranih djela s Bliskog istoka, primajući pohvale od savremenika kao što su D. H. Lawrence, E. M. Forster i H. G. Wells – pri čemu je potonji izjavio: „Volio bih da se mogu osjećati jednako sigurno u vlastiti rad kao što sam siguran u tvoj, da će on biti živ i zanimljiv ljudima i pedeset godina od sada“.

Pickthallova ljubav prema ambijentima i ljudima koje je susretao na Bliskom istoku često je šokirala njegove evropske savremenike. U Pickthallu je prekršen dekorum koji se očekivao od jednog britanskog podanika, a kolonijalne linije između „domorodaca“ i Evropljana počele su se brisati. Pickthallova početna zanesenost „Istokom“ prerasla je u apsolutno političko, ideološko i vjersko preoblikovanje, u kojem je u svim pitanjima stao „sveduševno uz Istok“. Kako bismo rasvijetlili neke od ključnih dimenzija njegove intelektualne evolucije, potrebno je procijeniti historijske kontekste i intelektualne miljee u kojima se Pickthall kretao na svom putu od Marmadukea Pickthalla, sina anglikanskog svećenika, do Muhammada Marmadukea Pickthalla, prvog Engleza muslimana koji je preveo Kur'an.

Preokretanje kolonijalnog narativa

Pickthall je svjedočio nekim od najvećih kriza 20. stoljeća, od Prvog svjetskog rata do ukidanja Osmanskog halifata i indijskog pokreta nesaradnje. Kako njegov biograf Peter Clark primjećuje, „(Pickthallove priče su) autentični zapisi u formi fikcije… poput fotografa, Pickthall je napravio snimke psihološke historije“ koje je „nemoguće s preciznošću zabilježiti u djelima historije ili sociologije“. Posebno savremeni značaj imaju Pickthallovi književni prikazi kolonijalizma, po kojima se Pickthall izdvajao iz šireg korpusa evropske literature nastale u njegovo vrijeme. Kako je Edward Said tvrdio u svom kanonskom djelu „Orijentalizam“, neevropska ili „orijentalna“ figura u literaturi Pickthallovog vremena ostajala je „figura za ismijavanje“, „nediferencirani tip“ lišen suštine i prožet stereotipima. Pickthallova djela preokrenula su taj narativ, pri čemu su Evropljani često ostajali bezimeni ili reduktivno prozvani „Faranzi“ (franci), bivajući meta kao „neprikladni“, „besramni poput zvijeri“, „opsjednuti đavolima“ i sličnih uvreda. Pickthallovi prikazi vidjeli su obrnute odnose moći, jer je „Faranz“ dehumanizovan i viđen kao neko kome je potrebna civilizacija, što je slika koja se kosila s tadašnjim kolonijalnim narativima.

Iako je Pickthallov odnos prema Faranzima ponekad bio komičan, on je također isticao pogubne posljedice evropskog kolonijalizma. U odlomku tipičnim za Pickthalla, franci,

„Moralno uništavaju naše stanovništvo, tretiraju nas muslimane kao divljake, iskorištavaju privilegiju dodijeljenu da zaštite svoje podanike od ugnjetavanja i nasilja kako bi usadili svoje poroke usred nas.“

Ova kolonijalna kritika bila je ukorijenjena u dubljem divljenju duhovnim i etičkim kvalitetima na koje je naišao tokom svojih putovanja. Kako se Pickthall prisjećao kasnijih godina:

„Ono što me se dojmilo, čak i u njegovom propadanju i siromaštvu, bila je radost tog života u poređenju sa bilo čim što sam vidio u Evropi. Činilo se da su ljudi potpuno nezavisni od naših briga o životu, našeg tjeskobnog grabljenja za bogatstvom, našeg straha od smrti.“

Za Pickthalla je prijetnja evropskog kolonijalizma išla mnogo dublje od materijalne eksploatacije i osvajanja. Kolonijalizam je bio sila koja je udarala u same temelje društva, jer je nastojala preoblikovati koloniziranog subjekta po slici nečega za šta je Pickthall upozoravao da „niko pri zdravoj pameti ne bi poželio biti… Evropljanin“.

Korijeni Pickthallovog preobraćenja

Nakon njegovog boravka na Istoku uslijedio je period intenzivnog političkog aktivizma za Pickthalla. To je počelo uoči Prvog svjetskog rata, kada se upustio u novinarsku kampanju s ciljem suprotstavljanja antiturskoj propagandi za koju je vjerovao da je širi britanski mediji. Pickthall je svjedočio komadanju istočnih provincija Osmanskog Carstva i gubitku gotovo svih njenih evropskih teritorija. Predvidio je da će ovo povlačenje biti praćeno intenzivnim političkim previranjima na bivšim osmanskim teritorijama, pišući: „nezavisna Turska… (je) kao sigurnosni ventil za parnu mašinu: ukinite je – i stvar eksplodira“.

Pickthall se vratio u Britaniju slomljenog srca, a njegova vlastita tjeskoba oštro je kontrastirala s javnim likovanjem na koje je naišao kod kuće, gdje su osmanski porazi proslavljani kao kršćanske pobjede protiv vjekovnog saracenskog neprijatelja. U maloj crkvi u Sussexu u kojoj se molio, Pickthall je slušao kako se bugarski prodor opisuje kao uzdizanje kršćanskih duša koje pobjeđuju sotonskog Turčina. Uz stihove himne Charlesa Wesleya „Za muhamedance“, Pickthall je došao do kraja svoje izdržljivosti:

„O, neka tvoja krv jednom poškropljena zapišti,

Za one koji odbijaju tvoju poškropljenu krv:

Afirmiši svoje slavno Božanstvo,

Pruži ruku svoju, ti trojedini Bože,

Protjeraj unitarističkog demona

I otjeraj njegovu doktrinu nazad u Pakao.“

Ustanuo je iz svoje klupe i zauvijek napustio crkvu i kršćanstvo.

Pickthallovo naknadno preobraćenje na islam bilo je sablazni vrijedno za edvardijanski senzibilitet njegovog vremena, a njegovi zapisi iz tog perioda otkrivaju društvenu ostracizaciju koja je pratila njegov prelazak na islam. Uz ovu ostracizaciju išla je i državna sumnjičavost pa čak i nadzor, iako su obavještajni izvještaji navodili da je, iako „donekle udaren“, Pickthall bio „u srcu… lojalan britanski podanik“. Ovaj citat nagovještava čudne imperijalne lojalnosti koje je Pickthall održavao tokom ovog perioda. Uprkos neprijateljstvima, Pickthall je tvrdio da su i turski i britanski imperijalizam neophodni kako bi se nadgledala „modernizacija“ i „reforma“ muslimanskih društava. Međutim, nakon njegovog preobraćenja, Pickthallov politički aktivizam doveo ga je u kontakt s nizom muslimanskih intelektualaca, čiji su antikolonijalni i panislamski osjećaji počeli preoblikovati njegov pogled na svijet. Iako su njegove ideje ostale rudimentarne, Pickthall je počeo odvajati pojmove poput „modernosti“ i „napretka“ od Evrope, pripisujući ih umjesto toga historijskom utjecaju muslimanskih civilizacija. Pickthallove imperijalne simpatije nastavile su da se smanjuju kako je stoljeće odmicalo, dok se pridruživao onim disidentima koji su preispitivali da li je narativ o evropskom „napretku“ zaista održiv suočen s kontinuiranom kolonijalnom eksploatacijom u inostranstvu i industrijskim ratovanjem kod kuće.

Pickthallovo redefinisanje modernosti

Potaknut finansijskim poteškoćama, Pickthall je odlučio napustiti Britaniju, prihvativši ponudu za posao u Bombayu da postane urednik novina na engleskom jeziku Bombay Chronicle. Dok se ukrcavao na parobrod koji je plovio za Bombay, ostao je lojalan, mada kritičan, podanik Britanskog Carstva. Njegova fizička migracija pokrenula je duboko političko, duhovno i intelektualno preoblikovanje u Pickthallovom razmišljanju. U tom novom okruženju, Pickthallova kritika evropskog društva i kolonijalizma postala je izraženija. Ključno za to bilo je njegovo učešće u pokretima nesaradnje i hilafeta, kroz koje je došao u bliski kontakt s ključnim ličnostima indijskog nacionalnog pokreta, uključujući Gandhija i Maulanu Muhammada Alija. Upravo je u Indiji Pickthall istinski počeo odbacivati svoje imperijalne simpatije, pa će s vremenom izjaviti da je „sveduševno uz Istok“ u njegovim antikolonijalnim borbama.

Pickthallov politički aktivizam nije prošao neopaženo kod britanskih vlasti, pa mu je 1924. godine, nakon niza pravnih sporova i značajnih finansijskih gubitaka, ukinuto uredništvo nad Bombay Chronicleom. Nesiguran u svoj sljedeći potez, Pickthallu je neočekivano ponuđen posao u kneževskoj državi Hyderabad, pod pokroviteljstvom tada najbogatijeg čovjeka na svijetu i vladara Hyderabada, nizama Mira Osmana Ali Khana. Pickthallovo preseljenje odobrile su britanske vlasti pod uslovom da se uzdrži od bilo kakve političke aktivnosti. U skladu s tim uslovom, Pickthall je bio zaposlen kao direktor lokalne škole za dječake. Pored tog posla, Pickthall je postao glavni i odgovorni urednik akademskog časopisa pod nazivom Islamic Culture (Islamska kultura). Kreiran za englesko govorno područje, časopis je okupio intelektualce zabrinute pitanjima muslimanske historije i reforme. To je ponovo proširilo Pickthallovu intelektualnu mrežu i viziju, jer se počeo ozbiljno baviti pitanjima koja se tiču načina muslimanskog preporoda u savremenom svijetu.

Do ove faze Pickthallovog života, njegov antikolonijalni stav bio je duboko ukorijenjen, što se pretočilo u temeljitiju kritiku zapadne civilizacije. Kako je naveo:

„Prihvatiti ne samo naučno znanje i dostignuća Zapada… već i društvene i političke ideale i institucije Zapada… [je] samoubilačko ludilo.“

U središtu ovog uvjerenja bila je Pickthallova uvjerenost da muslimani moraju očuvati islamski karakter svojih duhovnih i etičkih sistema. Kao što jasno ističe u svom eseju Islam i modernizam:

„Jedini modernizam (koji islam) zahtijeva jeste buđenje za nove uslove koji vladaju širom svijeta… obrazovanje, društvena i politička reforma su potrebni, ali bez i najmanje promjene u vjerovanju ili obliku obožavanja.“

Pickthall je ovdje naglašavao da je „napredak“, kako je zamišljen i sproveden kroz evropski kolonijalizam, bio vezan za društveno i duhovno preoblikovanje društva. To je koloniziranim subjektima nametnulo ne samo novu društvenu strukturu već i materijalistički pogled na svijet koji je bio lišen bilo kakvih duhovnih ili etičkih temelja. Konture ovog načina razmišljanja jasnije su izložene u spisima filozofa i pjesnika Muhammada Iqbala, Pickthallovog savremenika, kojeg je pažljivo čitao. Iqbal je izjavio:

„Plamen umjetnosti i nauke osvjetljava Zapad…

Njihova nauka, filozofija, učenost, vlast propovijedaju ljudsku jednakost i piju ljudsku krv;

Goli razvrat, oskudica i nezaposlenost – jesu li to jadni trijumfi franačkih umjetnosti!

Lišena nebeske milosti, nacija ne ide dalje od električne energije ili pare;

Smrt za srce, mašine stoje suvereno,

Motori koji drobe svaki osjećaj ljudske dobrote…“

Iqbal je zaključio:

„Za cijeli njihov repertoar raznolikih čari neću uzeti ništa iz Evrope osim – upozorenja! Ti, okovan oponašanjem Evrope, budi slobodan, uhvati se za skut Kur'ana i budi slobodan!“

Pickthall je, poput Iqbala, nastojao rekonceptualizirati modernost iznutra, unutar islamske paradigme. U srži njegove alternative vizije modernosti bilo je vraćanje etičkih i duhovnih principa u središte društva. To je viđeno kao ključno ograničenje modernosti onako kako je bila zamišljena i sprovedena unutar Evrope, kao i načina na koji je bila nametnuta koloniziranim društvima.

Pickthallova naučna djelatnost kulminirala je u njegovom, moglo bi se reći, najznačajnijem djelu – njegovom prijevodu Kur'ana, prvom koji je napisao jedan Englez musliman. Historijski gledano, evropski prijevodi Kur'ana vršeni su u polemičke svrhe i stoga su bili prožeti predrasudama. Takvi prijevodi, iako ograničeni na Evropu, nisu previše brinuli širi muslimanski svijet. Ovu dinamiku izmijenio je evropski kolonijalizam, jer su prijevodi postali važno sredstvo za kršćanske misionare u njihovim naporima prozelitizma. U Indiji je to potaklo nastanak prvih neevropskih prijevoda Kur'ana. Pickthallov vlastiti prijevod nastojao se pozabaviti i predrasudama evropskih prijevoda i jezičkim nedostacima za koje je osjećao da su očigledni u prijevodima njegovih indijskih savremenika. Pickthallov prijevod Kur'ana ostaje u štampi do današnjeg dana, a njegova dugovječnost svjedoči o njegovom statusu jednog od najznačajnijih britanskih muslimanskih intelektualaca 20. stoljeća.

Pickthallovi rani romani ilustruju korijene njegovih antikolonijalnih osjećaja, koji u toj fazi još uvijek nisu prerasli u cjelovitu kritiku britanskog imperijalizma. Pickthallovo preobraćenje na islam dovelo ga je u kontakt sa širim spektrom muslimanskih intelektualaca, koji su počeli izoštravati njegovu kritiku protiv britanskog imperijalizma i zapadne civilizacije u cjelini. U Indiji su se različite niti Pickthallovog razmišljanja spojile i doprinijele potpunoj intelektualnoj reorijentaciji. Tokom ovog perioda, Pickthallova kritika evropskih duhovnih i etičkih ograničenja je sazrela, kao i njegova konceptualizacija paradigme napretka koja je bila lišena svojih evropskih temelja. U središtu te paradigme ležao je obnovljeni naglasak na oživotvorenju političkih, društvenih i etičkih načela sadržanih u Kur'anu. Stoga nije iznenađenje što je Pickthallova karijera kulminirala njegovim prijevodom Kur'ana, za koji se smatralo da posjeduje temelje na kojima se može izgraditi alternativna vizija modernosti.

Izvor: Samuel Bartlett, doktorand na Odsjeku za historiju na Royal Hollowayu, Univerzitet u Londonu/Epoch Magazine