Intenzivni ratovi, sukobi i represija drastično ograničavaju kršćanski turizam u ovoj regiji — ali, što je još više zabrinjavajuće, oni su također stavili kršćanske zajednice na put potpunog nestanka iz Palestine i s Bliskog istoka. Izraelska vlada rutinski odbija izdati dozvole palestinskim kršćanima sa Zapadne obale za putovanje i obavljanje vjerskih obreda, često ih držeći podalje od Jerusalema i drugih svetih mjesta pod tankim i proizvoljnim sigurnosnim izgovorima — čak i tokom svetih praznika poput Velike sedmice.

Šetajući mirnim, vjetrovitim i brdovitim ulicama Starog grada Asiza, ulazi se u svetu kapelu Papinske bazilike Svetog Franje. Vjernici iskazuju svoju odanost Bogu u tihoj molitvi; mnogi kleče pred raspelom pri ulasku u narteks, dok drugi sjede na koljenima. U duboko dirljivom prikazu vjere i solidarnosti, hiljade vjernika okupile su se tamo prošle sedmice kako bi obilježile 40. godišnjicu Svjetskog dana molitve za mir, koji je na tom mjestu 1986. godine pokrenuo papa Ivan Pavao II.

Samo nekoliko dana prije nego što sam im se tamo pridružila, ušla sam u najsvetije mjesto kršćanstva — Crkvu Svetog groba u Jerusalemu. Tokom ranijih posjeta viđala sam horde kršćana, lokalnih i međunarodnih hodočasnika, očajnički pokušavajući da poljube, dodirnu ili barem posvjedoče historijskom mjestu Golgote, Kristovog raspeća i Isusovog groba. Međutim, ovaj put zatekao sam svetu crkvu u Jerusalemu gotovo praznu.

Taj dan nije bio anomalija. Intenzivni ratovi, sukobi i represija drastično ograničavaju kršćanski turizam u ovoj regiji — ali, što je još više zabrinjavajuće, oni su također stavili kršćanske zajednice na put potpunog nestanka iz Palestine i s Bliskog istoka. Izraelska vlada rutinski odbija izdati dozvole palestinskim kršćanima sa Zapadne obale za putovanje i obavljanje vjerskih obreda, često ih držeći podalje od Jerusalema i drugih svetih mjesta pod tankim i proizvoljnim sigurnosnim izgovorima — čak i tokom svetih praznika poput Velike sedmice.

Nasilje, ugnjetavanje i ukorijenjena okupacija izraelske vlade učinili su svakodnevni život toliko nemogućim da su stotine palestinskih kršćanskih porodica u potpunosti napustile Istočni Jerusalem, Zapadnu obalu i Gazu. Samo na Zapadnoj obali, više od 200 kršćanskih porodica emigriralo je od oktobra 2023. godine, prema riječima jednog tamošnjeg svećenika.

Nesiguran opstanak

Tokom protekla dva mjeseca provela sam skoro pet sedmica putujući po Bliskom istoku, uključujući i okupirane palestinske teritorije. U razgovorima s palestinskim kršćanskim vođama, porodicama i zajednicama, neprestano sam slušala sličnu priču: gotovo svaka kršćanska porodica je ili doživjela emigraciju nekog rođaka, poznaje nekoga ko je otišao ili i sama ozbiljno razmatra odlazak.

U Gazi se kršćanska zajednica smanjila na oko 500 ljudi među više od dva miliona Palestinaca. U historijskim kršćanskim gradovima poput Taybeha na Zapadnoj obali, porodice se suočavaju s rastućom nesigurnošću oko toga hoće li moći ostati na svojoj zemlji. Liban, Sirija, Irak i drugi dijelovi regije proživljavaju vlastite valove raseljavanja i emigracije kršćana.

Historijsko prisustvo kršćanstva u regiji u kojoj je ova vjera rođena dostiglo je kritičnu tačku pucanja — a kršćanske vođe širom svijeta sve su više zabrinute. Tokom okupljanja u Asizu, više od 200 biskupa i izvršnih lidera iz širokog spektra denominacija, koji predstavljaju više od 25 zemalja, okupilo se kako bi izdali novu Globalnu kršćansku deklaraciju o budućnosti kršćanstva na Bliskom istoku, u organizaciji grupe Churches for Middle East Peace (Crkve za mir na Bliskom istoku). Među potpisnicima su episkopski biskup Washingtona, D.C.; jedan kardinal i brojni katolički biskupi; anglikanski nadbiskup; armenski pravoslavni nadbiskup; generalni sekretar Svjetske menonitske konferencije i mnogi drugi.

Ove vođe upozoravaju: „Drevne crkve koje svjedoče o Kristu gotovo dvije hiljade godina smanjuju se dok porodice emigriraju u potrazi za sigurnošću, stabilnošću i manje neizvjesnom budućnošću. Ako se ovi trendovi nastave, rodno mjesto kršćanstva rizikuje da postane mjesto gdje kršćani ostaju samo kao posjetioci, a ne kao žive zajednice ukorijenjene u svojoj historijskoj domovini. Moramo djelovati sada, ili bi kršćani mogli gotovo u potpunosti nestati s Bliskog istoka.“

Situacija je hitna. Kršćani širom regije dostigli su historijski najniži nivo populacije. Kada je Izrael prvi put okupirao Zapadnu obalu 1967. godine, kršćani su činili oko 6% stanovništva; danas je taj broj oko 1%. U južnom Libanu, hiljade kršćana nalaze se među gotovo milion Libanaca raseljenih usljed izraelskog bombardovanja i sukoba između Izraela i Hezbolaha. Politička nestabilnost, ekonomske poteškoće, vjerska diskriminacija i generacije razornih ratova učinili su sve težim za kršćanske porodice da zamisle budućnost u svojim prastarim domovinama.

Ovi trendovi su se dramatično ubrzali od napada Hamasa na Izrael 7. oktobra 2023. godine i početka izraelskog napada na Gazu — prekretnice koja je pokrenula vanrednu eskalaciju nasilja s razornim posljedicama po zajednice u Palestini i širem Bliskom istoku. Naredne vojne kampanje i regionalni sukobi donijeli su neizmjernu patnju, pri čemu prošireni rat uključuje Iran, Izrael, SAD, Saudijsku Arabiju, Hute, Hezbolah i druge — prijeteći zajednicama širom Zaljeva, Jemena, Iraka i šire regije. Obećanje američke i regionalne sigurnosti kroz vojnu silu nije donijelo trajnu sigurnost. Umjesto toga, proizvelo je dodatno raseljavanje, uništenje i nestabilnost.

Odgovornost za patnju

Zapadne vlade, crkve i građani snose veliku odgovornost za uslove koji su pomogli održavanju ove patnje. Naše vlade donose odluke o izvozu oružja, vojnoj pomoći i vanjskoj politici koje utječu na milione ljudi. Naše crkve ponekad prihvaćaju teološke okvire — poput „kršćanskog cionizma“ — koji opravdavaju nejednakost, okupaciju ili patnju naših komšija. Ne možemo nastaviti odvajati svoju vjeru od posljedica naših političkih i ekonomskih odluka.

Kršćanske vođe koje su potpisale deklaraciju insistiraju — preko denominacijskih i geografskih granica — da se trenutna putanja ne može nastaviti. Biskupi ne pozivaju na posebne privilegije za kršćane, niti sugerišu da se budućnost kršćanstva može odvojiti od budućnosti naših muslimanskih, jevrejskih, druzskih, jezidskih i drugih komšija. Umjesto toga, oni prepoznaju da je opstanak kršćanskih zajednica neodvojiv od zaštite jednakih prava, ljudskog dostojanstva, vjerske slobode i sigurnosti za sve.

Moramo preispitati teologije koje propovijedamo, politike koje podržavamo, predstavnike koje biramo i institucije koje finansiramo. Moramo se zalagati za humanitarnu pomoć, diplomatsko angažovanje, odgovornost za kršenje međunarodnog prava i zaštitu ranjivih zajednica.

Kao što je navedeno u deklaraciji: „Smanjenje prisustva kršćana na Bliskom istoku nije samo kršćanska briga. To je znak da pravda, jednakost, sigurnost i nada propadaju za sve.“ U tom duhu, svijet bi se trebao pobrinuti da zemlja Isusovog rođenja ostane dom živim kršćanskim zajednicama — i svi bismo trebali pomoći u izgradnji budućnosti u kojoj kršćani, zajedno sa svim narodima ove regije, mogu živjeti u miru.

Izvor: Mae Elise Cannon/RNS