Iako kanonska evanđelja Mariju Magdalenu opisuju kao ključnu sljedbenicu i prvog svjedoka Isusovog uskrsnuća, stoljetna tradicija nametnula joj je ulogu pokajane bludnice. Iza ove historijske klevete ne stoji biblijski tekst, već „kreativna egzegeza“ Pape Grgura I iz šestog stoljeća, kojom je prva apostolka žrtvovana radi učvršćivanja patrijarhalnih struktura Rimske crkve
Od Tizijanovih i Caravaggiovih platna pa sve do holivudskih blockbustera i romana poput „Da Vincijevog koda“, popularna kultura prikazivala je Mariju Magdalenu kao pokajanu bludnicu; međutim, riječ je o jednom od najtežih slučajeva klevete u historiji kršćanstva.
Šta kažu kanonska evanđelja? Istina je da u Bibliji ne postoji niti jedno jedino mjesto koje Mariju Magdalenu povezuje s profesijom bludnice. Marija je poticala iz Magdale, prosperitetnog ribarskog sela na zapadnoj obali Galilejskog mora (njezino „prezime“ nije prezime, već toponim kako bi se razlikovala od drugih Marija). Evanđelje po Luki (8:1–3) daje nam prvi pravi trag o njoj, pominjući da je bila žena iz koje je Isus isterao „sedam demona“. U biblijskom kontekstu, ovi demoni nisu povezani sa seksualnim promiskuitetom, već s fizičkim ili mentalnim bolestima.
Nakon što ju je Isus iscijelio, Marija Magdalena postala je odana sljedbenica njegovih učenika. Ali ona nije bila bilo kakva sljedbenica; zajedno s drugim ženama, poput Ivane i Suzane, finansirala je Isusovu misiju vlastitim sredstvima, što navodi na zaključak da je bila nezavisna žena, pa možda i visokog društvenog i ekonomskog statusa. U prelomnom historijskom trenutku, kada su muški apostoli u strahu pobjegli nakon Isusovog razapinjanja, evanđelja bilježe da je Marija Magdalena stojački ostala podno križa.
Što je najvažnije, Evanđelje po Ivanu (20:11–18) identificira je kao prvog svjedoka uskrsnuća. Upravo se njoj Isus najprije ukazao i njoj je povjerena misija da tu vijest objavi ostalim apostolima. Zbog toga su joj rani kršćani dodijelili titulu Apostolorum Apostola (Apostol apostolima).
Biblija, dakle, podržava ovu pozitivnu i sasvim neukaljanu ulogu Marije Magdalene.
Međutim, godine 591. u Rimu, tokom propovijedi koju je održao papa Grgur I (Grgur Veliki), priča dobija zaokret. Tačnije, u svojoj 33. homiliji, pontifik se prepustio „kreativnoj egzegezi“ koja će u konačnici uništiti Marijinu neukaljanu reputaciju. Grgur je spojio tri različite biblijske žene u jednu cjelinu, stvorivši ono što savremeni historičari nazivaju „sastavljenom Magdalenom“.
Papa je pomiješao: anonimnu grešnicu iz Evanđelja po Luki (poglavlje 7), koja Isusu pere noge suzama i briše ih svojom kosom, Mariju iz Betanije (sestru Marte i Lazara), koja također pomazuje Isusa parfemom, te samu Mariju Magdalenu, spomenutu u narednom Lukinom poglavlju (poglavlje 8). Grgur Veliki je tvrdio da je „sedam demona“ izbačenih iz Marije Magdalene zapravo bilo sedam smrtnih grijeha, te da je parfem koji je anonimna grešnica upotrijebila da opere Kristove noge bio isti onaj koji je ranije koristila kako bi „parfemisala svoje tijelo u zabranjenim radnjama“. Tako je, uz nekoliko maštovitih fraza, poglavar Zapadne crkve prvog svjedoka uskrsnuća pretvorio u pokajanu bludnicu.
Katolička crkva je svesrdno prihvatila ovaj novi identitet, ali to nije bio slučaj s Istočnom pravoslavnom crkvom, koja nikada nije prihvatila ovo spajanje i oduvijek je štovala Mariju Magdalenu, Mariju iz Betanije i anonimnu grešnicu kao tri zasebne svetice. Historičari i teolozi naširoko su raspravljali o motivima Grgura Velikog. Većina se slaže da je malo vjerovatno da se radilo o bezazlenoj grešci. U prvim stoljećima kršćanstva, tekstovi poput gnostičkog Evanđelja po Mariji prikazivali su Mariju Magdalenu kao vizionarku i u otvorenom intelektualnom natjecanju s apostolom Petrom.
No kako se Crkva sve više institucionalizirala i preuzimala patrijarhalne strukture Rimskog carstva, žensko vodstvo postalo je smetnja. Mogućnost da bogata, nezavisna žena s apostolskim autoritetom djeluje u Crkvi predstavljala je prijetnju njezinoj isključivo muškoj hijerarhiji. Međutim, „pokajana bludnica“ bila je daleko lakše obvladiva figura.
Ipak, šteta je već bila učinjena. Tokom srednjeg vijeka i renesanse, slikari poput Tizijana prikazivali su je polugolu, rasplakanu, raspuštene kose (što je u to vrijeme bio simbol neobuzdane strasti) i s bočicom alabastera u rukama. Mit se toliko duboko ukorijenio da su čak i ustanove za bludnice u 18. i 19. stoljeću nosile naziv „Magdalenini azili“.
Bilo je potrebno gotovo 1.400 godina da Vatikan prizna ovu nedopustivu grešku. Godine 1969, tokom revizije liturgijskog kalendara nakon Drugog vatikanskog koncila, Katolička crkva odvojila je Mariju Magdalenu od anonimne grešnice i Marije iz Betanije, priznavši da nema dokaza da je bila bludnica. Mnogo kasnije, 2016. godine, papa Franjo podigao je liturgijski spomendan Marije Magdalene na rang blagdana, stavljajući je u isti ravnopravni položaj s muškim apostolima.
IZVOR: NG HISTORY
