Razbijena nadgrobna ploča u Samarkandu, legende o kletvi koja priziva strašnije osvajače i forenzička otkrića iz juna 1941. godine i danas okružuju posljednje počivalište Emira Timura. Veliki osvajač, koji za života nije pretrpio niti jedan poraz na bojnom polju, iza sebe je ostavio carstvo, kulturni procvat i zagonetke koje stoljećima privlače pažnju povijesne javnosti

Njegov mezar u Samarkandu u današnjem Uzbekistanu već stoljećima obilježavaju razbijena nadgrobna ploča i mračne legende koje odbijaju izblijedjeti. Emir Timur, vojskovođa koji za života nije pretrpio niti jedan poraz i koji je Samarkand pretvorio u blistavo središte znanosti, umjetnosti i arhitekture, i danas privlači pažnju povijesne javnosti, kako zbog svojih osvajanja koja su mijenjala granice svijeta, tako i zbog forenzičkih otkrića i zagonetki koje okružuju njegovo posljednje počivalište.

Rođen 1336. godine u gradu Kesh u blizini Shahrisabza, Timur nije bio izravni potomak Džingis-kana, zbog čega nikada nije mogao ponijeti titulu kana. Zbog toga je izgrađujući carstvo koje se prostiralo na više od 4,4 miliona kvadratnih kilometara nosio titulu emira.

Sin Taragaj-bega, vođe poturčenog plemena Barlas, pokazao je nevjerojatan vojni genij već u ranoj mladosti. U kasnim dvadesetim godinama života, tokom jedne od bitaka, zadobio je teške rane od strelica koje su mu trajno oštetile desnu ruku i nogu. Upravo je zbog tog hendikepa u perzijskim izvorima prozvan Timur-i Leng (Timur Hromi), u zapadnom svijetu poznat kao Tamerlan. Međutim, tjelesna ozljeda ni na koji način nije umanjila njegovu sposobnost planiranja složenih vojnih operacija niti zaustavila njegovu nemilosrdnu ekspanziju.

Jedan od najupečatljivijih detalja u Timurovom mauzoleju u Samarkandu jest činjenica da je njegova raskošna nadgrobna ploča već stoljećima prelomljena napola. Razlog za oštećenje leži u događajima iz 18. stoljeća i potezima Nadir-šaha, osnivača Afšaridskog Carstva i vladara Irana. Veliki štovatelj Timurovog vojnog naslijeđa, Nadir-šah je prilikom posjeta Samarkandu ostao opčinjen rijetkim kamenom od kojeg je ploča izrađena te je naredio da se ona demontira i prenese u Iran. Tokom teškog postupka uklanjanja i transporta, dragocjeni kamen se prelomio na dva dijela, ostavljajući mauzolej u stanju u kakvom se nalazi i danas.

Uz sam grob vezuje se i jedna od najslavnijih legenda moderne povijesti, ona o kletvi uklesanoj na grobnici. Prema predaji, Timur je u strahu od skrnavljenja svog groba ostavio poruku koja usudom prijeti svakome tko se usudi narušiti njegov mir: “Ko god pokuša otvoriti moj grob, neka u njegovu zemlju uđe osvajač strašniji od mene.” Legendu je dodatno učvrstio splet okolnosti iz ljeta 1941. godine. Samo nekoliko dana nakon što su sovjetski istraživači otvorili sarkofag, Nacistička Njemačka pokrenula je invaziju na Sovjetski Savez, čime je započela najkrvavija faza Drugog svjetskog rata.

Tokom trideset i pet godina vladavine, tursko-mongolski vladar postigao je niz nevjerojatnih pobjeda protiv najvećih sila tog doba, uključujući Zlatnu Hordu, Delhijski Sultanat, Mamluke i Osmansko Carstvo. No, Timurovo naslijeđe nije isključivo vojno. Sa svih prostora koje je osvojio, u Samarkand je dovodio vodeće učenjake, umjetnike, obrtnike i arhitekte, položivši temelje za kulturni i znanstveni procvat poznat kao “Timuridska renesansa”. Taj će zamah doživjeti vrhunac za vrijeme njegovog unuka Ulugh-bega, čiji je opservatorij u Samarkandu postao jedno od najvažnijih astronomskih središta tog vremena.

Misterij oko Timurovog fizičkog izgleda i načina pokopa djelomično je razjašnjen 22. juna 1941. godine, kada je sovjetski antropolog Mihail Gerasimov izvršio forenzičku analizu tek otvorenog groba. Pregledom kostura utvrđeno je da je Timur bio visok oko 173 centimetra i da zbog teških oštećenja desnog bedra i čašice koljena doista nije mogao savijati nogu, što potvrđuje povijesne navode o njegovoj hromosti.

Antropolozi su također zabilježili da je u postupku mumifikacije korišten lijes od kleke, što predstavlja iznimno rijedak običaj u tradiciji istočnog islamskog svijeta. Veliki osvajač, koji je preminuo 1405. godine u Otraru u 69. godini života tokom pohoda na Kinu, ostavio je iza sebe carstvo i priču o čijim se detaljima i zagonetkama raspravlja i stoljećima nakon njegove smrti.

IZVOR: Bosna.hr, GZT