Nuhov potop, međutim, nije događaj opisan isključivo u Tori i Kur'anu. Znatno stariji izvještaji o velikim potopima sačuvani su iz drevnog mezopotamskog svijeta. Glavni pisani primjeri mezopotamske tradicije o potopu jesu Sumerska priča o potopu (Eridu Genesis), čiji sačuvani rukopis datira iz otprilike 17. stoljeća p.n.e.; Akadski ep o Atrahasisu, za koji se vjeruje da je oblikovan oko 18–17. stoljeća p.n.e., s najranijim glavnim sačuvanim kopijama iz 17. stoljeća p.n.e.; te XI tablica Epa o Gilgamešu, čija standardna babilonska verzija datira iz otprilike 13–11. stoljeća p.n.e. Junak potopa u sumerskoj tradiciji je Ziusudra; u Akadskom epu o Atrahasisu junak je Atrahasis, dok se u XI tablici Epa o Gilgamešu pojavljuje kao Utnapištim.
U Tori i Kur'anu, Nuh (Noa) je poslanik u samom središtu jedne od velikih prekretnica čovječanstva. Opisan u Knjizi Postanka u Tori i u nekoliko kur'anskih sura — posebno u surama Hud, Nuh, Al-Mu'minun i Al-Shu'ara — Nuh je prikazan kao ličnost koja poziva ljude da obožavaju Boga i drže se moralne pravednosti, biva odbačen od svog naroda i na koncu svjedoči velikoj katastrofi. Najdramatičniji epizodni trenutak u njegovoj priči jeste Potop.
Prema Tori, opakost se proširila zemljom, pa je Bog odlučio kazniti svijet velikim potopom, naređujući Nuhu da sagradi arku (lađu). Nuh se ukrcao na plovilo sa svojom porodicom, a na njega su donesene i životinje. Kiša je padala 40 dana i 40 noći; vode su rasle i svako živo stvorenje na kopnu je stradalo. Kada su se vode povukle, arka se zaustavila na „planinama Ararata“, a Nuh i oni s njim izašli su kako bi započeli iznova. U Tori je Potop više od katastrofe: on označava i novo uređivanje odnosa između čovječanstva i Boga. Duga koja se pojavljuje nakon toga služi kao znak Božijeg obećanja da više nikada neće na ovaj način uništiti sva živa stvorenja.
Kur'anski izvještaj zadržava isti širi narativni okvir, ali naglasak stavlja nešto drugačije. Nuh poziva svoj narod da obožavaju Boga, ali oni odbacuju njegovu poruku. Po Božijoj zapovijedi, Nuh gradi arku i na nju se ukrcava s onima koji vjeruju. Kada se Potop smirio, vode su se povukle, a arka se zaustavila na „planini Džudijj“. Za razliku od Tore, Kur'an ne navodi dimenzije arke, ne daje hronološki prikaz iz dana u dan o trajanju Potopa, niti detaljno opisuje kako su životinje bile smještene na plovilu. Umjesto toga, veći naglasak stavlja na to što je Nuhov narod odbacio njegovu poruku, na njegove napore da ih uputi, neuspješni pokušaj njegovog sina da pobjegne od Potopa i ispunjenje Božije odredbe.
Drevni mitovi i sveti tekstovi
Nuhov potop, međutim, nije događaj opisan isključivo u Tori i Kur'anu. Znatno stariji izvještaji o velikim potopima sačuvani su iz drevnog mezopotamskog svijeta. Glavni pisani primjeri mezopotamske tradicije o potopu jesu Sumerska priča o potopu (Eridu Genesis), čiji sačuvani rukopis datira iz otprilike 17. stoljeća p.n.e.; Akadski ep o Atrahasisu, za koji se vjeruje da je oblikovan oko 18–17. stoljeća p.n.e., s najranijim glavnim sačuvanim kopijama iz 17. stoljeća p.n.e.; te XI tablica Epa o Gilgamešu, čija standardna babilonska verzija datira iz otprilike 13–11. stoljeća p.n.e. Junak potopa u sumerskoj tradiciji je Ziusudra; u Akadskom epu o Atrahasisu junak je Atrahasis, dok se u XI tablici Epa o Gilgamešu pojavljuje kao Utnapištim.
Sličnosti u osnovnoj strukturi narativa su upečatljive: predstojeća katastrofa, osoba unaprijed upozorena, veliko plovilo sagrađeno za preživljavanje, spašavanje članova porodice i živih stvorenja, konačno povlačenje vode i početak novog života nakon Potopa. Naučna istraživanja pokazala su znatne paralele između Poglavlja 6–9 Knjige Postanka i mezopotamskih tradicija o potopu.
Ipak, bilo bi previše pojednostavljeno odmah zaključiti da je „Tora prepisala mezopotamske tekstove“. Kulturni prijenos, književna interakcija i zajedničke tradicije svakako se moraju uzeti u obzir. Doista, savremena nauka je detaljno proučavala odnos između narativa Knjige Postanka i djela kao što su Ep o Atrahasisu i Ep o Gilgamešu. Međutim, još jedna mogućnost zaslužuje jednaku pažnju: velika regionalna poplava koja se dogodila na drevnom Bliskom istoku možda je ostala u kolektivnom sjećanju različitih društava, od kojih je svako naknadno ispričalo katastrofu kroz vlastitu kosmologiju, teologiju i književne tradicije. Iz ove perspektive, umjesto pretpostavke da je jedan tekst jednostavno prepisao drugi, mogli bismo razmotriti mogućnost da su sačuvane različite verzije zajedničkog sjećanja na razorni potop.
Iz kur'anske perspektive, nije nužno zaključiti da je Potop bio univerzalna katastrofa koja je prekrivala cijeli svijet. Naglasak Kur'ana na to da je Nuh poslan određenom narodu ostavlja prostor za tumačenje da je Potop bio regionalna katastrofa usmjerena na Nuhovu zajednicu. Kada bi zajednice koje nikada nisu primile Nuhovu poruku također bile kažnjene Potopom, to bi otvorilo ozbiljna pitanja o kur'anskom shvatanju božanske pravde, koja moralnu odgovornost povezuje s dostavljanjem božanske upute i ostvarivanjem pojedinačnog izbora. Savremeni islamski učenjaci također podržavaju regionalno tumačenje. Ipak, budući da Kur'an izričito ne definira geografske granice Potopa, ovo ostaje tumačenje, a ne utvrđena geografska činjenica.
Gdje se nalazi Nuhova arka?
Jedno od najintrigantnijih pitanja u vezi s Potopom jeste gdje se arka zaustavila. Tora navodi da se zaustavila na „planinama Ararata“. Ararat se općenito povezuje s drevnim imenom Urartu i shvata kao usmjerenje na planinsku regiju sjeverno od Mezopotamije. S vremenom, posebno u zapadnim tradicijama, ova se referenca počela poistovjećivati s modernom planinom Ağrı u istočnoj Turskoj, čineći tu planinu i njeno okruženje glavnim fokusom potrage za Nuhovom arkom. Međutim, tekst kaže „planinama“. Poistovjećivanje modernog vrha, koji se uzdiže do 5.137 metara, kao precizne lokacije na koju ukazuje Knjiga Postanka stoga nije nužan zaključak samog teksta, već kasnija geografska identifikacija.
Kur'an, nasuprot tome, navodi da se arka zaustavila na planini „Džudijj“. Ovdje se mora napraviti važna razlika: postojanje planine koja je danas poznata kao Cudi u blizini Şırnaka, u jugoistočnoj Turskoj, ne znači nužno da kur'anski izraz „Džudijj“ mora biti vlastito ime baš te određene moderne planine. Etimologija riječi „Džudijj“ i dalje je sporna, a tvrdnja da ta riječ direktno znači „plodna zemlja“ nije utvrđena lingvistička činjenica. U ranoj i klasičnoj islamskoj geografskoj tradiciji, međutim, Džudijj je povezivan s određenom planinom u Gornjoj Mezopotamiji. I ovdje moramo razlikovati ono što tekst stvarno kaže od geografskih identifikacija napravljenih u kasnijim tradicijama. Razumno je narativ tumačiti tako da opisuje Nuha i njegove saputnike kako se nakon Potopa spuštaju na uzvišeno zemljište pogodno za naseljavanje. Ali insistiranje na tome da se to mora odnositi specifično na planinu koja se danas zove Cudi prevazilazi ono što sam tekst utvrđuje.
Iz ovih razloga, tvrdnja da se Nuhova arka nalazi na planini Ararat ili planini Cudi nije nužan zaključak ni Tore ni Kur'ana. Nijedan tekst ne pruža geografske koordinate u modernom smislu, a mogućnost da se arka zaustavila negdje drugdje ostaje otvorena. U tom kontekstu formacija Durupınar, koja se nedavno vratila u žižu javnosti, dobija na značaju. Nova istraživanja provedena pod nazivom Noah’s Ark Scans na formaciji u obliku broda u blizini Doğubayazıta, u pokrajini Ağrı, prerasla su 2026. godine u obimne geološke i geofizičke studije izvedene uz zvanično odobrenje. Međunarodni tim je navodno izvršio radarske snimke, LiDAR mapiranje, mjerenja električne otpornosti, uzorkovanje tla i dubinsko bušenje. Izvještaji ukazuju na to da su prikupljeni stotine uzoraka s 16 lokacija bušenja, dok se objava laboratorijskih rezultata očekuje u proljeće 2027. godine.
Odatle dolazi i obnovljeno uzbuđenje u javnosti. Istraživački tim je sugerisao da formacija sadrži pravilne strukture ispod površine, slojeve bogate organskim materijalom i druge nalaze koji bi mogli opravdati dodatno preispitivanje konvencionalnih geoloških objašnjenja. Neki istraživači su čak tvrdili da bi ove karakteristike mogle ukazivati na strukturu koju je napravio čovjek. Ništa od toga, međutim, ne znači da je „Nuhova arka pronađena“. Sam tim projekta je naznačio da će zaključci ovisiti o laboratorijskim analizama i nezavisnim procjenama. Trenutno nijedan drveni materijal, strukturna komponenta ili drugi arheološki ostaci nisu potvrdno verifikovani kao dio arke. Stoga do sada nema potvrdnog pozitivnog rezultata; trenutno uzbuđenje prvenstveno se temelji na novim istraživanjima i tvrdnjama zasnovanim na mogućnostima koje tek treba provjeriti.
Ipak, kada bi ostaci koji pripadaju Nuhovoj arci jednog dana zaista bili otkriveni, bilo u blizini planine Ararat ili drugdje, takvo otkriće ne bi predstavljalo problem ni za Toru ni za Kur'an. Nijedan tekst ne identificira lokaciju arke pojmovima koji se mogu jednoznačno preslikati na modernu geografsku referencu. Naprotiv, takvo bi otkriće predstavljalo izuzetno značajan historijski i arheološki doprinos proučavanju i Biblije i Kur'ana, otvarajući novi prozor u historijsko sjećanje koje leži u osnovi narativa o Potopu.
Na kraju, kada je riječ o Nuhovoj arci, ne bismo trebali niti odbacivati vjersko uvjerenje niti miješati mogućnost s dokazom. Najzdraviji pristup jeste pričekati nalaze tekućih istraživanja i procijeniti dokaze putem kritičkih i naučnih metoda.
Podsjetimo, kapetan turske vojske, İlhan Durupınar, uočio ju je na avionskim snimcima 1959. godine, a taj oblik se od tada predstavlja kao dokaz iz svetih spisa. Da bi se na toj lokaciji vršilo bušenje, potrebna je dozvola, a prema zakonu, za dobijanje te dozvole neophodna je saradnja s nekim turskim univerzitetom i profesorom.
To je procedura koju je morao ispoštovati i Andrew Jones, osnivač organizacije “Noah’s Ark Scans”.
Jones već gotovo tri decenije istražuje ovu formaciju, a ove sedmice dospio je u žižu javnosti kada je za “Newsweek” izjavio da su mu ljudi noću lupali na vrata i prijetili ubistvom.
Međutim, on više ne radi sam. Bušenje jezgre tla započelo je 21. septembra pod vodstvom turskog direktora projekta, dr. Cenkera Atile sa Univerziteta Sivas Cumhuriyet – čije se ime spominje u izvještajima o iskopavanju – a iza njega stoji i sve veći tim iz Sjedinjenih Država.
Dokazi protiv
Na stranici za prikupljanje sredstava, „istraživači“ Noine arke traže 600.000 dolara za pokrivanje troškova bušenja i laboratorijskih analiza, a iznos prikupljenih donacija već je premašio 150.000 dolara. Jones je ranije izjavio da je ekspedicija te sezone koštala oko 700.000 dolara, od čega je otprilike trećinu pokrila kršćanska fondacija koju je odbio imenovati, a ostatak je došao od malih donatora.
Naslovi su bili glavni izvor prikupljanja sredstava. Daily Mail je izvijestio da je tim “100% potvrdio” da se radi o objektu koji je napravio čovjek. Fox News je prenio Jonesov opis “organizovanih obrazaca” koji bi mogli biti paluba arke. Jones je priznao Forwardu da su društvene mreže preuveličale njegove nalaze, koje je nazvao mačem s dvije oštrice: pompa preuveličava, a ujedno privlači i donatore. Grupa također prodaje vođene posjete lokaciji za 3.600 dolara.
Direktorica marketinga i prikupljanja sredstava projekta je Lauren Witzke, republikanska kandidatkinja za Senat u Delawareu 2020. godine. Nazvala je sebe ravnozemljašicom, podržala QAnon i opisala vakcinu protiv COVID-a kao „satansku zavjeru“.
2022. godine koproducirala je antivakcinski film „Died Suddenly“. Rekla je pratiocima da bi iskopavanja mogla prisiliti univerzitete da prepišu svoje nastavne planove i programe i osporavaju evoluciju.
Na stranici tima također je naveden Edward Szall, saradnik krajnje desničarskog emitera TruNews, kao šef produkcije. Još jedna istaknuta ličnost krajnje desnice u Sjedinjenim Državama, Dinesh D’Souza, povezuje ovu lokaciju sa svojom novom knjigom “The Stones Cry Out” (Kamenje viče), a kolumnista Benny Johnson objavio je video pod naslovom: “Naučnici prvi put ulaze u Noinu arku!?”
Na turskoj strani, aranžman koji Jones opisuje je zvaničan. Fox News sada navodi da Jonesa podržava Univerzitet Agri Ibrahim Çeçen, koji je u oktobru 2023. godine bio domaćin 7. međunarodnog simpozija o planini Agri i Nuhovu lađu. Jones je napisao jedno poglavlje za knjigu objavljenu 2024. godine, koja je proizašla iz tog skupa.
Ništa od ovoga nije novo. Godine 1996. Lorence Collins, geolog sa Državnog univerziteta Kalifornije u Northridgeu, i David Fasold – stručnjak za spašavanje olupina koji je godinama promovisao ovu lokaciju kao Nuhovu lađu – zajedno su objavili rad u časopisu “Journal of Geoscience Education”. Njihova mikroskopska istraživanja i terenski rad otkrili su potpuno prirodnu stijensku formaciju koja se spušta u oba smjera, a oblikovana je djelovanjem erozije.
Ono što je opisivano kao “zidovi ojačani metalom” zapravo su bile prirodne koncentracije željeznih minerala; pritom nije pronađeno nikakvo fosilizirano drvo niti tragovi ugljika. Collins je kasnije dodao da je „okamenjeno drvo” zapravo bazalt.
Nove tvrdnje zasnivaju se na radarskim anomalijama i programu bušenja čiji rezultati još nisu prošli stručnu recenziju – što je ograničenje koje priznaje i samo saopštenje za javnost koje je izdao Jones.
Potraga na lokalitetu Durupinar sada počiva na tri stuba: vjerskom uvjerenju, operaciji viralnog marketinga i američkoj politici „kulturnih ratova” – a sve se to odvija na tlu Turske, uz dozvolu koja nosi potpis jednog turskog profesora.
Izvor: Daily Sabah, Turkiye Today
