Prvi koji je u Sarajevu počeo prevoditi hutbe bio je hafiz Ibrahim ef. Trebinjac, u Buzadži hadži Hasanovoj džamiji u Logavinoj ulici. Među onima koji su svoje hutbe kazivali „na maternjem jeziku“ bio je i hafiz Ćamil ef. Silajdžić
Džuma-namaz za sve muslimane svijeta, pored toga što je redovna sedmična vjerska obaveza, predstavlja i značajan izvor edukacije vjernika, kao i institucionalni način komuniciranja u muslimanskoj zajednici. Bošnjaci, međutim, stoljećima nisu mogli razumjeti šta hatib govori s minbera jer su hutbe držane na arapskom, koji većina bosanskih muslimana nije razumjela.
Dolaskom Sulejman ef. Kemure na poziciju novog reisu-l-uleme u FNRJ 1957. godine, pitanje prevođenja hutbe sa arapskog na bosanski jezik dobila je na značaju. Naime, Vrhovno islamsko starješinstvo (VIS), 3. novembra 1958. godine, donijelo je „Odluku (fetvu) o obaveznosti održavanja vaza u hutbama na narodnom jeziku“, u kojoj se apostrofira „da mnogi hatibi cijelu hutbu kazuju na arapskom jeziku, a džemat od takve hutbe nema koristi“. Tako se u nastavku predmetne odluke odlučno poziva na potrebu njihovog mijenjanja i prilagođavanja „našim prilikama“, što je u vjerskoj praksi značilo da se dio hutbe koji se odnosio na savjet i pouku (vaz) kazuje na bosanskom jeziku.
Odluka o obaveznosti održavanja savjeta i vaza u hutbama na narodnom jeziku stupila je na snagu 1. januara 1959. godine. U početnoj fazi sprovođenja ove odluke na terenu, reisu-l-ulema Kemura i vjersko-prosvjetni referent VIS-a, Husein Đozo, često su petkom obilazili džamije, naročito u Sarajevu i njegovoj okolini, pa i daljim mjestima radi upoznavanja sa radom imama-hatiba.
Prvi koji je u Sarajevu počeo prevoditi hutbe bio je hafiz Ibrahim ef. Trebinjac, u Buzadži hadži Hasanovoj džamiji u Logavinoj ulici. Među onima koji su svoje hutbe kazivali „na maternjem jeziku“ bio je i hafiz Ćamil ef. Silajdžić.
Odluka o prevođenju hutbe u džematima, nije sprovedena bez problema, zbog niza otežavajućih faktora. Prvi je što je samo mali broj imama imao dovoljnu stručnu spremu da bi mogao samostalno sastaviti hutbu na maternjem jeziku. Svjesni veoma slabe stručne strukture kadrova na terenu, u organizaciji Islamske zajednice u Sarajevu, održavani su seminari za osposobljavanje imama-hatiba za prevođenje hutbi, kojim su rukovodili Husein Đozo i Abdulah Dervišić.
Sprovođenje odluke o prevođenju hutbe otežavalo je više faktora. Prvi je taj što je prevođenje hutbi sa arapskog jezika na bosanski jezik za imame bio veliki, (dogmatski) šok, jer se isto to smatralo bogohuljenjem. Pored toga, i među džematlijama je bilo dosta onih koji su negodovali i prigovarali zbog kazivanja hutbe na bosanskom jezku, pravdajući to time da se „naš jezik ne može uspoređivati sa arapskim jezikom“, koji je slovio jezikom vjere (sveti jezik). S tim u vezi, Đozo se prisjetio da je reisu-l-ulema Kemura u mnogim slučajevima objašnjavao smisao odluke i energično tražio da se hutba mora održavati na „našem jeziku.“
Na osnovu Izvještaja Starješinstva IVZ u NR BiH iz 1960. godine, evidentno je da su resursi Islamske zajednice za projekat osposobljavanja imama za prevođenje hutbi na maternji jezik, veoma ograničeni. Uprkos tome, Starješinstvo Islamske zajednice nastavilo je sa angažovanjem vjersko-prosvjetnog referenta za stručne seminare hatibima gradskih džamija u Sarajevu, „pružajući im stručne upute za sastav savremenih i poučnih hutbi i vazova, uz težnju da one pored toga budu interesantne i privlačne za džemat u cilju proširenja kruga slušalaca.“
Iz današnje perspektive gledano, ovo je važna aktivnost koju je poduzela Islamska zajednica u BiH, u namjeri njenog institucionalnog jačanja, posebno na lokalnom nivou. Međutim, stanje na terenu po pitanju prevođenja hutbi na bosanski jezik, odnosno njene reorganizacije će zbog svoje složenosti, ali i važnosti, ostati aktuelno i u narednom periodu.
