Srpske snage su 29. aprila 1992. godine zarobile dio stanovnika sela Snagovo, udaljenog desetak kilometara od Zvornika, koji su se krili u obližnjoj šumi. Ubijeno je taj dan trideset šest Bošnjaka.
Srpski kretaori genocida odlično su osmislili i sproveli formulu ubijanja hiljada Bošnjaka. Pošto je veliki broj Bošnjaka izbjegao sa područja zvorničke općine, srpske vlasti osmišljavaju ključnu prevaru, tako što su preko Jugoslavenske narodne armije uputile proglas kojim se Bošnjaci pozivaju na povratak svojim kućama.
Taj proglas emitiran je na Radio Zvorniku, Radio Loznici, Televiziji Beograd i Radio Tuzli, gdje se oglašava press-služba 17. (tuzlanskog) korpusa Jugoslavenske narodne armije, napominjući da iza proglasa stoji general Savo Janković, koji poziva Bošnjake iz Zvornika, Šepka, Teočaka i drugoh dijelova Podrinja da se slobodno vrate svojim kućama i da komanda Korpusa lično garantuje bezbjednost, te da se Jugoslavenska narodna armija na to obavezuje.
Izbjegli zvornički Bošnjaci povjerovali su u tu priču i dan nakon okupacije Kula Grada, 27. aprila 1992. godine, u nekoliko autobusa ispred sportskog centra ”Mejdan” u Tuzli, organizirano je krenuo povratak svih onih koji su bili u strahu od gubitka imovine. Veliki broj autobusa, kamiona i putničkih automobila pod pratnjom Crvenog krsta krenuo je prema Zvorniku, preko Kalesije, Capardi i Crnog Vrha, gdje su zaustavljeni na četničkoj barikadi, a odatle su dalje mogli samo pješice – u novi pakao. U tom periodu nekoliko hiljada izbjeglih ponovo se vraća i potpisuje lojalnost srpskim vlastima u Zvorniku. Tada se vraća veliki broj ljudi u grad Zvornik, jedan broj Divičana koji je bio u Tuzli, cijela MZ Novo Selo, Sultanovići, Jošanica i Liplje.
U tom periodu veliki broj Bošnjaka, iz straha za svoju sigurnost, stavlja se u službu Srba, dajući sve potrebne informacije o proglašenim bošnjačkim ekstremistima, a oni su iz reda onih koji po bilo čemu vrijede ili su dobrog materijalnog i finansijskog stanja. Tada nastupa vrijeme bošnjačkih samozvanih i maloumnih spasilaca pregovarača o predaji oružja, i potpisivanja lojalnosti, a to će, navodno, biti posljednji uslov za Bošnjake da im se garantira mir i prosperitet u novoj srpskoj državi. Naravno, dogodilo se nešto sasvim drugo, a to je pakao genocida. Lahkovjerni Bošnjaci predali su im ono malo oružja što su imali. Tako su na području općine Zvornik od početka aprila do juna 1992. Bošnjaci predali 1661 cijev. Naravno, najviše se radilo o lovačkom oružju, pištoljima, ali bilo je nešto i automatskih pušaka koje su ljudi kupovali pred sami početak agresije.
Srbi su im garantirali da će, ako predaju i to malo oružja, živjeti kao lojalni građani zaštićeni zakonima nove srpske vlasti. A onda je nova srpska vlast, nakon razoružavanja, krenula u pljačku i protjerivanje Bošnjaka. Muškarce su, uz prevaru da ih vode na razmjenu u Kalesiju, Kladanj ili Majevicu, odvodili na stratišta gdje ih je svega nekoliko preživjelo. Dana 10. maja 1992. godine u mjesnim zajednicma Donja Kamenica, Gornja Kamenica i Glodi, srpskoj strani je predato 320 komada oružja različitog kalibra. Kameničani su pružili otpor agresoru sa svega osamnaest pušaka, a to je ono što su uspjeli sačuvati razumni pojedinci Kamenice, koji nisu htjeli predati oružje, a što će kasnije imati za rezultat da će Kamenica postati herojska.
Srpske snage su 29. aprila 1992. godine zarobile dio stanovnika sela Snagovo, udaljenog desetak kilometara od Zvornika, koji su se krili u obližnjoj šumi.
Ubijeno je taj dan 36 Bošnjaka. Zločince je predvodio Zoran Obrenović Aždaja iz Dobanovaca kod Beograda, komandant „Belih orlova“. Zlatiji Mujanović ubili su tada 14-godišnju sestru i majku, koja je bila u osmom mjesecu trudnoće.
Mujanović se sjeća tog dana, kada ju je, kao 15-godišnjakinju, “srpska vojska uhvatila u šumi u blizini Snagova” i dovela na mjesto gdje će kasnije civili biti strijeljani. Sjeća se da su tog dana došli vojnici i počeli razdvajati muškarce i žene, a potom su ih odveli u Rašidov Han pored Snagova. Tada je počelo masovno strijeljanje.
„Počela sam da bježim. Mlađu sestru od šest godina povela sam sa sobom. Sakrila sam se u jedan poljski klozet i tako uspjela ostati živa. Ubijali su sve redom, djecu, žene, trudnice… Tada su mi ubijene majka Ismeta, koja je bila u osmom mjesecu trudnoće, mlađa sestra Edina, koja je imala 14 godina, kao i nana Derva. Kada sam čula da vojnici koji su pobili sve odlaze, otišla sam sa sestrom i vidjela mrtva tijela“, svjedoči Mujanović u svojoj avliji nedaleko od Banovića.
Poslije tog zločina i ubistava, srpska vojska se vratila i sve pobijene zapalila, zajedno sa stokom koju su također pobili. Ubijene su kompletne porodice, npr. cijela porodica Krupinac Himze: njegova supruga Hatija, sin Senudin i njegova supruga Azra, te njihov sin Mirza, koji je rođen 1987. godine. Zatim, ubijen je Himzin sin Idriz, njegova žena Sadija, sin Alen, koji je bio 1989. godište, i ostali, te porodica Dahalić. Mujanović žali što do sada za ovaj zločin niko nije odgovarao.
Zločin je izvršen ispred kuće Sadika Ibrahimovića, a na zidovima kuće i danas se mogu vidjeti tragovi ispaljenih rafala.
“Evo ovdje, ispred ove garaže, ubijeno je njih trideset i osmero. Ubijena je moja punica Šeća Dogić, moja svastika i njezin muž. Ubijane su čitave porodice. Bilo je i trudnih žena. Pobijena je cijela porodica Himze Krupinca. Ovdje su ljude palili, a mi smo ih onda kolicima izvlačili. Na njih su bacali i ovce, spaljene gume. Moja punica je pala na sina i tako ga je spasila. Ja sam ga izvukao. On danas živi vani, u Njemačkoj”, govori Ibrahimović. I Mevludin Mehmedović se prisjeća da je tih dana jedva sačuvao živu glavu. Ubijeni su mu sestra Senija, koja je imala tek 17 godina, i majka (nena), koja je imala 74 godine.
“Mi ne znamo ko su bili ti ljudi koji su ubijali. Znamo da su dolazili sa strane, ali i da su im pomagale komšije. Tih prvih aprilskih mjeseci mi smo samo bježali po ovim šumama. Kada su opkolili šume, počeli su hvatati ljude. Hvatali su nas u grupe. Prva grupa je dovedena pred ovu kuću Sadika Ibrahimovića, a ja sam bio u drugoj grupi. Doveli su nas do škole i kada su ove iz prve grupe ubili, odustali su od nas i pustili su nas”, opisuje sjećanja Mehmedović.
U Snagovu su kombinirane snage „Belih orlova“ iz Srbije i snaga domaćih pobunjenih Srba ubile: Krupinac Himzu (rođ. 1935), Krupinac Fatiju (rođ. 1933), Krupinac Senudina (rođ. 1963), Krupinac Azru (rođ. 1964), Krupinac Mirzu (rođ. 1987), Krupinac Idriza (rođ. 1966), Krupinac Sadiju (rođ. 1968), Krupinac Alena (rođ. 1989), Dogić Šeću (rođ. 1949), Dogić Mehdina (rođ. 1968), Dogić Zadu (rođ. 1977), Dogić Fatimu (rođ. 1971), Dogić Melihu (rođ. 1991), Dahalić Hasniju (rođ. 1945), Dahalić Sejada (rođ. 1965), Dahalić Džemku (rođ. 1965), Dahalić Semira (rođ. 1989), Dahalić Mujesiru (rođ. 1939), Dahalić Hamdiju (rođ. 1965), Dahalić Raziju rođ. (rođ. 1966.), Dahalić Esada (rođ. 1989.), Ibrahimović Fahiru (rođ. 1974.), Ibrahimović Mešana (rođ. 1979), Ibrahimović Mehmeda (rođ. 1936), Ibrahimović Husejna (rođ. 1945), Salihović Ramiza (rođ. 1956), Salihović Hatiju (rođ. 1953), Krupinac Aišu (rođ. 1938), Krupinac Hajrudina (rođ. 1960), Krupinac Reifa (rođ. 1960), Krupinac Seniju (rođ. 1959), Krupinac Mirsada (rođ. 1977), Krupinac Mirnesa (rođ. 1985), Mujanović Dervu (rođ. 1932), Mujanović Ismetu (rođ. 1953) i Mujanović Edinu (rođ. 1977).
(Avdo Huseinović, Ovamo daleko – atentat na Bosnu, Pravda, Sarajevo, 2024)
