Povodom predstojećeg međunarodnog kongresa o prisilnim preobraćenjima u Aragonu i objave nove studije o mudeharima u Valenciji, historičar Gerardo Muñoz Lorente za španski dnevnik Mediterráneo piše o tome kako su prije pet stoljeća španski muslimani stavljeni pred izbor između vjere i progona, te zašto su retorike isključivanja i opasne konstrukcije o „dežurnim krivcima“ i danas jednako prisutne

Postoje epizode u našoj historiji koje ni pet stoljeća nije uspjelo osloboditi krivice. Ona iz 1526. godine jedna je od njih. Prije petsto godina, muslimani Krune Aragona bili su primorani preći na kršćanstvo. Od njih se nije tražilo da promijene mišljenje, već religiju. Alternativa je bila napuštanje zemlje u kojoj su mnogi živjeli generacijama. Bio je to prilično ekspeditivan način rješavanja raznolikosti, iako ne pretjerano djelotvoran, jer su osamdeset i tri godine kasnije njihovi potomci konačno protjerani.

Od 26. do 28. oktobra Univerzitet u Alicanteu ugostit će međunarodni kongres pod naslovom koji je jednostavan koliko i intrigantan: Bliski Islam. Istraživači s različitih španskih i stranih univerziteta analizirat će ta prisilna preobraćenja, njihove posljedice i složene odnose između muslimana i kršćana. Među njima su historičari priznatog ugleda, poput Bernarda Vincenta, Rafaela Beníteza Sáncheza-Blanca, Manuela Ruzafe i Luisa Fernanda Bernabéa Ponsa. Ne radi se o brisanju prašine s kakve akademske znatiželje, već o razumijevanju suštinskog dijela naše vlastite historije, prečesto potisnutog na margine selektivnog pamćenja.

Gotovo u isto vrijeme s ovim skupom, Valencijansko vijeće za kulturu upravo je predstavilo djelo “Mudehari i morerije u Kraljevini Valenciji”, autora historičara Joséa Hinojose Montalva, koje doprinosi obnavljanju znanja o onim muslimanskim zajednicama koje su ostale pod kršćanskom vlašću nakon osvajanja. Riječ je o dvjema različitim inicijativama, ali s istim nastojanjem: podsjetiti da valencijansko društvo nije nastalo iz jednog korijena niti je ikada bilo kulturno uniformno.

Živimo u vremenima u kojima su pojedini profesionalci ogorčenosti otkrili da strah od drugačijeg donosi dobre izborne dividende. Španska i valencijanska desnica pretvorila je muslimana u dežurnog krivca, a islam u gotovo urođenu prijetnju. Malo je važno što se za održavanje te karikature mora krivotvoriti stvarnost, manipulirati događajima ili namjerno miješati religija, imigracija i kriminal.

Korisno je prisjetiti se da naši muslimanski preci nisu bili povremeni posjetioci. Obrađivali su naše zemlje, naseljavali naše gradove, razvijali zanate, ostavili riječi, tehnike, znanja i načine razumijevanja pejzaža. Također su učestvovali u sukobima, kao i svaka druga ljudska zajednica. Nije im potrebna retrospektivna idealizacija, već nešto mnogo elementarnije: da im se prizna njihovo mjesto u historiji. Pet stoljeća nas dijeli od tih vjerskih progona. Bilo bi apsurdno uspostavljati automatske jednakosti, ali bilo bi naivno zanemariti kako određene retorike isključivanja odjekuju u prošlosti.

Možda je upravo to glavna vrlina kongresa u Alicanteu i Hinojosine knjige: podsjećanje da Historija ne služi za pružanje pokrića našim zabludama, već da bi ih podvrgla ispitivanju. Jer društvo koje ne zna odakle dolazi na kraju povjeruje bilo kome ko mu pokaže od koga se treba braniti.