Islam je prvi put ušao u Kinu tokom dinastije Tang, a značajno se proširio pod dinastijom Yuan. Muslimanski trgovci, zvaničnici, vojnici i učenjaci naselili su se širom Carstva, održavajući veze sa širim muslimanskim svijetom putem trgovine, putovanja i nauke. Muslimani u doba dinastije Yuan bili su višejezični. Koristili su kineski jezik u javnom životu i u poslovanju s Kinezima naroda Han, dok su se arapski, perzijski i turkijski jezici govorili u kući i među sobom. Arapski je služio kao lingua franca raznolike muslimanske populacije registrovane kao Hui, te je bio jezik putem kojeg se prenosilo vjersko znanje. Ono što je ujedinjavalo ovu populaciju nije bilo zajedničko porijeklo, već zajednička vjera. Narod Hui je definisan islamom, a bez islama ne bi ni bilo naroda Hui.

Više od četiri stoljeća kineski muslimani održavaju osoben sistem vjerskog obrazovanja poznat kao jingtang jiaoyu, odnosno Obrazovanje u dvorani za islamske spise.

Razvijena u kineskim džamijama tokom šesnaestog stoljeća, ova obrazovna tradicija odgojila je generacije imama, učenjaka i nastavnika u vrijeme kada su kineske muslimanske zajednice postajale sve odvojenije od glavnih centara islamske nauke.

Kroz svoj nastavni plan i program, metode poučavanja te mreže nastavnika i učenika, Obrazovanje u dvorani za islamske spise odigralo je centralnu ulogu u očuvanju islamskog znanja i vjerskog identiteta među muslimanima naroda Hui u Kini. Začuđujuće, ono i danas nastavlja funkcionisati u mnogim kineskim džamijama.

Zajednica odvojena od klasične islamske nauke

Islam je prvi put ušao u Kinu tokom dinastije Tang, a značajno se proširio pod dinastijom Yuan. Muslimanski trgovci, zvaničnici, vojnici i učenjaci naselili su se širom Carstva, održavajući veze sa širim muslimanskim svijetom putem trgovine, putovanja i nauke. Muslimani u doba dinastije Yuan bili su višejezični. Koristili su kineski jezik u javnom životu i u poslovanju s Kinezima naroda Han, dok su se arapski, perzijski i turkijski jezici govorili u kući i među sobom. Arapski je služio kao lingua franca raznolike muslimanske populacije registrovane kao Hui, te je bio jezik putem kojeg se prenosilo vjersko znanje. Ono što je ujedinjavalo ovu populaciju nije bilo zajedničko porijeklo, već zajednička vjera. Narod Hui je definisan islamom, a bez islama ne bi ni bilo naroda Hui.

Situacija se dramatično promijenila tokom dinastije Ming (1368–1644). Nastojeći asimilirati Hui, Monogole i druge manjine u dominantnu Han kulturu, vlada dinastije Ming uvela je niz politika sinizacije (kinezacije). Upotreba stranih jezika, strane odjeće, stranih prezimena, a kasnije i stupanje u brak unutar iste etničke grupe, bili su zabranjeni. Među ovim mjerama, zabrana stranih jezika imala je posebno dalekosežne posljedice za muslimane Hui.

U kombinaciji s ograničenjima stranih kontakata i pomorske trgovine, ove politike su postepeno oslabile veze između kineskih muslimana i šireg islamskog svijeta. S vremenom su arapski i perzijski prestali biti u širokoj upotrebi među muslimanima Hui, koji su u sve većoj mjeri prihvatali kineski kao svoj primarni jezik.

Ovaj jezički pomak stvorio je ozbiljan izazov. Iako su islamske knjige ostale dostupne u nekim zajednicama, sve je manje ljudi posjedovalo znanje potrebno za njihovo razumijevanje. Kasniji muslimanski učenjaci opisivali su period u kojem su kvalifikovani vjerski učitelji postajali sve rjeđi, a prenošenje islamskog znanja sve teže. U nekim regijama, oslabljeno vjersko obrazovanje doprinijelo je postepenoj asimilaciji muslimanskih zajednica u okružujuće društvo.

Upravo je u tom kontekstu Obrazovanje u dvorani za islamske spise izronilo kao inovativan odgovor na očuvanje islamskog znanja.

Porijeklo Obrazovanja u dvorani za islamske spise

Uspostavljanje Obrazovanja u dvorani za islamske spise uglavnom se pripisuje Hu Dengzhouu (1522–1597), muslimanskom učenjaku iz Weichenga, u blizini Xi'ana u provinciji Shaanxi. Podaci o njegovom životu sačuvani su prvenstveno u djelu Jingxue Xichuan Pu (Rodoslov prenošenja nauke o spisima), djelu sastavljenom unutar kineske islamske naučne tradicije krajem sedamnaestog i početkom osamnaestog stoljeća.

Prema ovom izvoru, Hu Dengzhou se odmalena posvetio izučavanju islamskih tekstova. Nezadovoljan ograničenim obrazovnim resursima dostupnim u njegovoj regiji, tražio je prilike da produbi svoje znanje. Tradicionalna predanja govore da je sreo učenog muslimanskog posjetioca iz arapskog svijeta te došao do tekstova i znanja koji u to vrijeme nisu bili široko dostupni u Kini.

Nakon povratka u Shaanxi, šejh Hu je otvorio školu u svojoj kući, gdje je podučavao islamsko znanje učenike naroda Hui, finansirajući njihovo obrazovanje uglavnom iz vlastitih sredstava. Njegova reputacija ubrzo je privukla učenike iz raznih provincija, a sve veći krug sljedbenika prenio je njegova učenja u druge regije.

Ono što je počelo kao lokalna inicijativa ubrzo se razvilo u širi obrazovni pokret. Centri za učenje u sklopu džamija pojavili su se širom različitih dijelova Kine, postavljajući temelje za strukturiran sistem islamskog obrazovanja koji će trajati stoljećima.

Struktura i nastavni plan i program

S vremenom se Obrazovanje u dvorani za islamske spise razvilo u relativno organizovan sistem s dva glavna nivoa.

Prvi je bilo osnovno obrazovanje za djecu i obične članove zajednice. Na ovom nivou učenici su učili arapski alfabet, pamtili odabrana kur'anska poglavlja te izučavali osnovna učenja vezana za vjeru, obredno čišćenje, namaz, post, brak i dženazetske običaje. Za većinu muslimana Hui ovo je pružalo vjersko znanje neophodno za svakodnevni život.

Drugi nivo bio je namijenjen učenicima koji su se pripremali za vjersko vođstvo. Ovi napredni učenici, poznati kao hailifan (izvedeno od arapske riječi halifa), pohađali su dug i zahtjevan studij koji je često trajao deceniju ili duže.

Napredni nastavni plan i program na kraju je postao poznat kao „Četrnaest knjiga“ (shisi ben jing). Oslanjajući se na arapske i perzijske klasične tekstove, obuhvatao je arapsku gramatiku, morfologiju, retoriku, logiku, teologiju, fikh (jurisprudenciju), tefsir (tumačenje Kur'ana), izučavanje hadisa i sufijsku književnost. Nastavni plan odražavao je široke intelektualne tradicije muslimanskog svijeta.

Nakon završetka studija, učenici su učestvovali u formalnoj ceremoniji diplomiranja, često nazivanoj ceremonija „ogrtačenja“. Tada su bivali priznati kao ahong, što je kineski izraz za imama ili vjerskog učenjaka, izveden od perzijske riječi ākhūnd.

Nastava se izvodila na jingtang yu, „jeziku dvorane za islamske spise“, obliku govornog kineskog jezika bogatom arapskim i perzijskim vjerskim terminima. Nastavnici su čitali arapski tekst, analizirali svaku riječ i gramatički oblik te prevodili njegovo značenje na ovaj idiom. Pisani kineski nije se podučavao u okviru Obrazovanja u dvorani za islamske spise. Kako bi pomogli učenicima da hvataju bilješke na časovima, nastavnici su razvili Xiaojing, sistem za pisanje govornog kineskog jezika arapskim pismom.

Podrška zajednice i mreže učenja

Obrazovanje u dvorani za islamske spise nije održavala država, već same muslimanske zajednice. Učenici uglavnom nisu plaćali školarinu, dok su se hrana, smještaj i obrazovni troškovi pokrivali putem džamijskih vakufa, dobrovoljnih priloga i sredstava iz zekata.

Budući da je džamija često imala samo jednog učitelja, učenici su učestalo putovali na velike udaljenosti kako bi učili kod cijenjenih učenjaka u različitim regijama. Kao rezultat toga, širom Kine iznikle su razgranate mreže učenja. Nastavnici i učenici kretali su se između provincija, povezujući muslimanske zajednice od sjeverozapadne Kine do istočnih i južnih regija zemlje.

Rodoslov prenošenja nauke o spisima pruža dragocjen uvid u žrtve povezane s ovom obrazovnom kulturom. Učenici su često putovali daleko od kuće u teškim uslovima, prepisivali knjige rukom jer su štampani tekstovi bili rijetki ili skupi, te posvećivali godine studiju s ograničenim materijalnim resursima. Sticanje znanja naširoko se smatralo i vjerskom obavezom i zajedničkom odgovornošću.

Istaknuti učitelji održavali su visoke akademske standarde. Jedan poznati učenjak iz ranog perioda dinastije Qing, She Qiling, zahtijevao je obimno ponavljanje i pamćenje prije i poslije lekcija. Od učenika se očekivalo ne samo da tačno recituju tekstove već i da pokažu temeljito razumijevanje njihovog značenja. Takve metode odražavale su uvjerenje da je za ovladavanje vjerskim znanjem potrebna disciplina, ustrajnost i bliska posvećenost autoritativnim tekstovima.

Podrška zajednice protezala se izvan finansijske pomoći. Mnogi muslimanski seoski predjeli gledali su na obrazovanje budućih imama i učenjaka kao na kolektivnu odgovornost. Lokalne zajednice obezbjeđivale su smještaj, obroke i ambijent za učenje koji je učenicima omogućavao da se u potpunosti posvete nauci.

Regionalne tradicije i društveni utjecaj

Kako se Obrazovanje u dvorani za islamske spise širilo, izronilo je nekoliko značajnih regionalnih tradicija. Među najutjecajnijima bile su škole u Shaanxiju, Shandongu i Yunnanu.

Tradicija Shaanxija bila je poznata po intenzivnom izučavanju manje grupe tekstova, s naglaskom na dubinu razumijevanja. Tradicija Shandonga postala je poznata po širem nastavnom planu i jačoj zastupljenosti perzijskih djela. Tradicija Yunnana stekla je ugled nešto kasnije i odigrala je važnu ulogu u širenju islamske nauke u jugozapadnoj Kini.

Ovi regionalni centri odgojili su učitelje koji su uspostavili nove obrazovne mreže širom zemlje. Njegov utjecaj protezao se izvan učionice, doprinoseći vjerskom i društvenom životu lokalnih muslimanskih zajednica.

Jingxue Xichuan Pu također bilježi učenjake koji su prenijeli Obrazovanje u dvorani za islamske spise u zajednice u kojima je islamska praksa oslabila. Jedan primjer je Ma Rongwu, koji se, saznavši da muslimani u nekoliko sela u blizini Tongzhoua u Shaanxiju udaljavaju od svoje vjere, nastanio tamo sa svojim učenicima i počeo podučavati lokalnu djecu. Unutar šest godina, kako bilježi Pu, oko hiljadu domaćinstava u sedam sela vratilo se islamskoj praksi. Ovaj epizodni prikaz ilustruje da Obrazovanje u dvorani za islamske spise nije služilo samo za obuku učenjaka, već i za oživljavanje i održavanje života muslimanske zajednice.

Trajno naslijeđe

Historijski značaj Obrazovanja u dvorani za islamske spise teško je prenaglasiti. Stoljećima je ono pružalo primarno sredstvo putem kojeg su kineski muslimani školovali imame, prenosili vjersko znanje i čuvali veze sa širim intelektualnim tradicijama islama.

Ovaj sistem je također pomogao odgojiti učenjake odgovorne za Han Kitab, čuveni korpus islamske književnosti napisane na klasičnom kineskom jeziku tokom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća. Ključne figure kao što su Wang Daiyu, Ma Zhu i Liu Zhi izronile su iz intelektualnih okruženja oblikovanih Obrazovanjem u dvorani za islamske spise. Njihovi spisi objašnjavali su islamsku teologiju, pravo, etiku i duhovnost kroz koncepte bliske kineskim čitaocima, stvarajući jednu od najosebujnijih naučnih tradicija u muslimanskom svijetu.

Tokom dvadesetog stoljeća, muslimanski reformatori uveli su nove obrazovne institucije koje su obuhvatale moderne predmete poput kineskog jezika, historije, geografije i nauke pored vjerskih studija. Institucije poput Učiteljske škole Chengda predstavljale su važnu fazu u modernizaciji islamskog obrazovanja u Kini. Pa ipak, ove reforme nisu u potpunosti zamijenile raniju tradiciju. Umjesto toga, gradile su se na temeljima uspostavljenim stoljećima Obrazovanja u dvorani za islamske spise.

Danas Obrazovanje u dvorani za islamske spise nastavlja školovati vjerske učenike u džamijama u mnogim dijelovima Kine, ali se njegov obim znatno smanjio. Restriktivna vladina politika prema vjerskom obrazovanju snosi dio odgovornosti za ovaj pad. Jednako je bilo važno i pojavljivanje novih oblika islamskog obrazovanja. To uključuje Kineski islamski institut u Pekingu, koji sponzoriše država, te niz pokrajinskih islamskih instituta. Pored toga, mnogi učenici naroda Hui danas pohađaju islamske studije u inostranstvu, u zemljama poput Egipta, Saudijske Arabije, Pakistana i Malezije. Dvorana za islamske spise, nekada jedini put do vjerske nauke među naradom Hui, danas je samo jedna od nekoliko opcija.

Obrazovanje u dvorani za islamske spise nastalo je kada je narod Hui izgubio jezike svoje vjerske tradicije i kada je njihovo vjersko znanje bilo u oštrom padu. Bez državne podrške, i oslanjajući se samo na resurse vlastitih zajednica, učenjaci naroda Hui izgradili su sistem koji je školovao vjerske lidere više od četiri stoljeća. On je održao islamsku nauku širom Kine i postavio temelje za kasniju kinesku islamsku nauku i obrazovanje. On odražava i borbu i mudrost muslimana naroda Hui u očuvanju svoje vjere u zemlji u kojoj su muslimani oduvijek bili manjina.

(Autor teksta izvorno objavljenog na IslamiCity.org je dr. Mai Jianjun, docent na Odjelu za fundamentalne i interdisciplinarne studije na Fakultetu za islamsko znanje i humanistiku Međunarodnog islamskog univerziteta u Malezij)