Čini se da Anthropic teži nekoj vrsti etike „najmanjeg zajedničkog sadržioca“ koja bi bila primjenjiva na sve, svuda. „Vjerujemo da postoji određeno zajedničko poimanje dobra koje prožima društvo u veoma širokom smislu, a čini se da ovi modeli razumiju mnoge vrline“, izjavio je suosnivač kompanije Anthropic, Christopher Olah, u razgovoru s Elizabeth Dias iz lista The New York Times. „Dakle, smatram da tu postoji nešto zajedničko u čemu svi možemo učestvovati.“

Dok se priprema za inicijalnu javnu ponudu dionica vrijednu bilion dolara, kompanija za vještačku inteligenciju (AI) Anthropic konsultuje vjerske stručnjake kako bi utvrdila na koji način bi se njena napredna serija chatbotova „Claude“ mogla navesti na etično ponašanje. Pod pretpostavkom da je riječ o nečemu više od pukog PR poteza, spremni smo to pozdraviti.

Na kraju krajeva, ako AI agenti mogu nanijeti veliku štetu čovječanstvu – na šta upozoravaju mnogi lideri u ovoj industriji – zašto ne uključiti religiju među sigurnosne mehanizme osmišljene da to spriječe? A ko zna? Možda religija može uspješnije oblikovati AI agente nego što je to slučaj s ljudima.

Čini se da Anthropic teži nekoj vrsti etike „najmanjeg zajedničkog sadržioca“ koja bi bila primjenjiva na sve, svuda. „Vjerujemo da postoji određeno zajedničko poimanje dobra koje prožima društvo u veoma širokom smislu, a čini se da ovi modeli razumiju mnoge vrline“, izjavio je suosnivač kompanije Anthropic, Christopher Olah, u razgovoru s Elizabeth Dias iz lista The New York Times. „Dakle, smatram da tu postoji nešto zajedničko u čemu svi možemo učestvovati.“

Možda. No, uzmimo za primjer trenutni „krstaški pohod“ konzervativnih kršćana protiv empatije. Empatija, očigledno, nije univerzalno prihvaćena vrlina – barem ne u ovom trenutku.

Tu je i pitanje kako primijeniti vjersku etiku međuljudskih odnosa na entitete koji, čak i ako posjeduju svijest, nisu osobe poput nas. Uzmimo, na primjer, Isusovu pouku iz Evanđelja po Mateju (7,12) – temelj kršćanske etike poznat kao „zlatno pravilo“: „Sve, dakle, što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima“. Kako bi se to moglo primijeniti na AI agente, s obzirom na to da oni nama mogu učiniti mnogo toga što mi njima ne možemo?

U svojoj enciklici o vještačkoj inteligenciji, naslovljenoj „Magnifica Humanitas“, papa Lav XIV koristi biblijsku priču o Babilonskoj kuli kako bi kritikovao novu tehnologiju. „Bio je to impresivan poduhvat: jedan jezik, jedna tehnologija, jedan pravac“, piše on. „Međutim, taj projekat je krio duboku opasnost. Bio je to poduhvat osmišljen bez osvrtanja na Boga, poduprt uniformnošću koja je potirala raznolikost i koja je, umjesto zajedništva, odabrala homogenizaciju.”

Papa to suprotstavlja obnovi Jerusalima, opisanoj u Knjizi Nemijinoj, koju on naziva „poduhvatom u čijem je središtu Bog, a koji obnavlja odnose prije nego što pristupi gradnji kamenom”. Danas, piše Lav, obnova „podrazumijeva spoznaju da se upravo iz mnoštva glasova i vizija – koje nas, iako ponekad podsjećaju na zbrku nastalu uslijed raznolikosti jezika, ipak mogu nadahnuti – rađa jedna svijetla mogućnost”.

Pokušaj ugrađivanja univerzalne etike u vještačku inteligenciju predstavlja svojevrsni „babilonski sindrom”, na koji upozorava Lav. Umjesto toga, kompanija Anthropic i druge firme koje se bave vještačkom inteligencijom trebale bi uvidjeti vrijednost postojanja različitih etičkih vizija, oslanjajući se na različita shvatanja ljudskog blagostanja koja već postoje u našim vjerskim tradicijama.

S tim u vezi, trebalo da se razmotri humanizam velikog jevrejskog mislioca prošlog vijeka, Emmanuela Levinasa. U središtu njegove teološke etike leži uvjerenje da put ka Bogu vodi upravo kroz ispravno postupanje prema bližnjemu.

Levinas je odrastao u Litvaniji, a potom emigrirao u Francusku. Služio je kao vojnik u francuskoj vojsci, a na samom početku Drugog svjetskog rata zarobljen je i proveo je četiri godine u njemačkom logoru za ratne zarobljenike. Za to vrijeme, njegovu suprugu i kćerku uspjele su sakriti francuske časne sestre.

Prije nego što je postao ugledni francuski univerzitetski profesor, Levinas je vodio jednu jevrejsku srednju školu – École Normale Israélite Orientale – gdje je predavao judaizam i filozofiju, tumačeći Talmud na pažljiv i maštovit način. Među njegovim učenicima bio je i Guy Stroumsa, koji je kasnije postao nosilac Katedre „Martin Buber” za komparativne religijske studije na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu, te profesor za proučavanje abrahamskih religija na Univerzitetu u Oxfordu. U memoarima koji će uskoro biti objavljeni, Stroumsa piše (na francuskom jeziku) o Levinasu: „Ovaj osjećajni intelektualac posjedovao je veliku ljudsku toplinu – osobinu koja ga je ponekad uznemiravala i koju je, bezuspješno, pokušavao savladati ili sakriti.“ Ipak, ta toplina je bila u samoj srži jednog duboko empatičnog pogleda na svijet. Guy navodi da Levinasova knjiga „Humanizam drugog“ („Humanisme de l’autre“) „naglašava njegovo stalno nastojanje, njegov neprekidni trud – ne samo da razmišlja o drugome, već da s nepokolebljivom upornošću pokuša razmišljati i osjećati kao drugi – kao bilo koji drugi. Bez ograničenja. Izvan svih granica. Simpatija u svom izvornom, snažnom značenju. Zamisliti sebe, osjetiti sebe na mjestu drugoga. Uvijek prisiljavati sebe da sagleda drugu stranu stvari, drugi tok čovječanstva – onaj koji, poput tamne strane Mjeseca, ostaje skriven.“

Pri uspostavljanju zaštitnih mehanizama za vještačku inteligenciju, neka kompanija bi trebala pokušati ugraditi ne samo pravila etičkog ponašanja, već i, koliko je to moguće, osjećaj šta znači biti biće od krvi i mesa – drugo ljudsko biće. Bi li to otvorilo neku svijetlu mogućnost? Vrijedi se potruditi da se to sazna.

Izvor: RNS