Dok se Sarajlije suočavaju s učestalim prekidima vodosnabdijevanja, vodovodna preduzeća u Singapuru, Londonu, Tokiju i Kopenhagenu objavljuju podatke o kvarovima, gubicima vode i trajanju prekida. Njihova iskustva pokazuju da starost cijevi nije jedini problem, nego i način na koji se vodovodnom mrežom upravlja.

Obavještenja o kvarovima, popravkama i mogućim prekidima vodosnabdijevanja postala su gotovo svakodnevica za stanovnike Sarajeva. Prema objavama na društvenim mrežama, sarajevski Vodovod i kanalizacija u posljednjih mjesec dana objavio je više od 200 obavještenja različitog sadržaja, od najava radova do informacija o poremećajima u snabdijevanju.

Koliko je situacija ozbiljna, pokazuje podatak koji je u septembru 2026. iznio direktor KJKP „Vodovod i kanalizacija“ Adnan Šerak. Prema njegovoj izjavi od 23. septembra, za nepuna četiri mjeseca sanirano je oko 1.700 kvarova, dok je prethodnih godina, kako je naveo, bilo približno 900 popravki godišnje. Samo šest dana kasnije, 29. septembra, Šerak je govorio o približno 2.400 popravki u posljednja četiri mjeseca.

Zbog čestih redukcija i prekida nezadovoljstvo građana kulminiralo je i podnošenjem krivične prijave protiv direktora ViK-a zbog problema s vodosnabdijevanjem na Širokači. Također VIK je na društvenim mrežama objavio da redukcije postoje i u drugim gradovima.

Kada je već riječ o drugim gradovima, onda bi prvo trebalo pogledati kako drugi veliki gradovi održavaju vodovodne sisteme i koliko njihovi stanovnici ostaju bez vode?

Stotine kvarova, ali manje od deset posto prekida isporuke

Singapur ima približno 6.000 kilometara cjevovoda za distribuciju pitke vode, kojima se snabdijeva oko 1,7 miliona domaćinstava i poslovnih korisnika. Prema službenom izvještaju nacionalne agencije za vodu PUB, tokom 2024. godine popravljeno je 267 curenja na vodovodnim cijevima. To odgovara stopi od približno 4,5 curenja na svakih 100 kilometara mreže godišnje. Deset godina ranije stopa je iznosila 5,7.

Najzanimljiviji podatak nije samo broj kvarova nego njihova posljedica. Manje od deset posto evidentiranih curenja izazvalo je prekid vodosnabdijevanja domaćinstava i preduzeća.

Kako je to moguće?

Singapurska agencija objašnjava da se kod oštećenja najprije izoluje dio cjevovoda na kojem je kvar nastao. Cilj je zaustaviti curenje i, gdje god tehničke mogućnosti dopuštaju, očuvati isporuku ostalim korisnicima. Kada prekid ipak nastane, PUB navodi da u prosjeku uspijeva obnoviti vodosnabdijevanje u roku od četiri sata nakon izolovanja kvara. Sama popravka oštećene cijevi obično se završava u jednom danu.

Tokom prekida stanovnicima se osigurava privremena opskrba vodom, uključujući mobilne cisterne.

Singapur ne tvrdi da može spriječiti svaki kvar. Umjesto toga, nastoji spriječiti da kvar automatski postane višesatni problem za veliki broj korisnika. Kvar se traži i prije nego što voda izbije na ulicu.

Jedna od najvažnijih razlika nalazi se u načinu otkrivanja oštećenja.

Singapurska agencija koristi akustične uređaje koji registruju zvukove i vibracije nastale curenjem vode. Na mreži je postavljeno 1.500 stalnih senzora za detekciju curenja. PUB koristi i analizu podataka o stanju cjevovoda kako bi prepoznao dionice s povećanim rizikom od oštećenja. Od 2016. godine obnovljeno je više od 330 kilometara cijevi, a zamjene se planiraju prema procijenjenom stanju i riziku, umjesto da se čeka da svaki dotrajali dio prvo pukne.

Takav pristup ne znači da se svi kvarovi mogu predvidjeti. Međutim, omogućava da se dio problema otkrije prije nego što izazove veće gubitke vode ili prekid isporuke.

U Sarajevu također postoji telemetrijski sistem za daljinski nadzor i upravljanje gotovo svim izvorištima i pumpnim stanicama. Prema podacima ViK-a, vodovodna mreža duga je 1.172 kilometra, uz dodatnih približno 215 kilometara evidentirane priključne mreže.

To pokazuje da Sarajevo nije grad bez tehničkih sistema nadzora. Međutim, iz dostupnih javnih podataka nije moguće utvrditi koliko se sarajevskih kvarova otkriva preventivno, koliko tek nakon prijave građana, niti koliko je stalnih senzora postavljeno na distributivnim cijevima. Posebno zabrinjavaju primjeri u kojima voda curi ulicama dok stanovnici obližnjih kuća nemaju uredno snabdijevanje.

Hiljade popravki, ali mali gubici vode

Japan pruža još jedan zanimljiv primjer.

Prema podacima Tokijske uprave za vodovod, tokom 2024. godine obavljeno je približno 9.117 popravki curenja vode. Oko 97 posto tih intervencija odnosilo se na priključne cijevi, dok je približno tri posto bilo na distributivnim cjevovodima.

Uprkos velikom broju intervencija, stopa gubitaka vode iznosila je 3,5 posto.

Tokijska uprava sistematski traga za podzemnim curenjima, koristi uređaje za njihovo otkrivanje i planira zamjenu cijevi prema stanju infrastrukture. Vidljiva curenja nastoje se sanirati istog dana kada se otkriju.

Ovaj primjer posebno je važan jer pokazuje da ni veliki broj popravki sam po sebi ne mora značiti neuspješan sistem. Presudno je koliko vode odlazi kroz oštećenja, koliko brzo se kvarovi otkrivaju i koliko se uspješno sprečavaju njihove posljedice.

Starost infrastrukture često se navodi kao glavno objašnjenje problema u Sarajevu. Međutim, dotrajale vodovodne cijevi nisu samo bosanskohercegovački problem.

Londonsko vodovodno preduzeće Thames Water upravlja jednom od najstarijih vodovodnih mreža u Engleskoj i Walesu. Prema dokumentaciji preduzeća, približno 21 posto mreže potiče iz perioda prije 1920. godine, odnosno čine je cjevovodi stariji od jednog stoljeća.

Veliki dio te infrastrukture izrađen je od lijevanog željeza, a na učestalost kvarova utiču starost cijevi, njihov materijal i karakteristike tla. Ipak, Thames Water ne mjeri uspješnost samo brojem radnika na terenu ili saniranih kvarova.

U 2024/25. godini evidentirano je 146,4 popravke glavnih cjevovoda na svakih 1.000 kilometara mreže. Godinu ranije taj pokazatelj iznosio je 185,3, a u 2022/23. godini 316,8. Preduzeće smanjenje broja popravki povezuje s promjenama u održavanju, preventivnim aktivnostima i povoljnijim vremenskim uslovima.

Još je važniji pokazatelj koliko dugo korisnici ostaju bez vode.

U istom izvještajnom periodu Thames Water zabilježio je prosječno devet minuta i 35 sekundi prekida isporuke po korisniku godišnje, prema regulatornoj metodologiji koja obuhvata prekide od najmanje tri sata.

Cilj je bio pet minuta, što znači da preduzeće, uprkos poboljšanju, nije ispunilo regulatorni standard. Zbog neispunjavanja cilja evidentirana je finansijska sankcija od približno 6,48 miliona funti.

Ključna razlika je u tome što se kvalitet usluge mjeri, objavljuje i povezuje s finansijskim posljedicama.

Britanski regulator Ofwat propisuje obaveze vodovodnih preduzeća tokom planiranih i vanrednih prekida. Za planirani prekid duži od četiri sata korisnici bi, u pravilu, trebali biti obaviješteni najmanje 48 sati unaprijed. Kada dođe do vanrednog prekida, preduzeće mora informisati potrošače o problemu, očekivanom vremenu obnove isporuke i načinu na koji mogu dobiti alternativnu vodu. Ako isporuka iz mreže nije moguća, preduzeće mora osigurati najmanje deset litara vode po osobi dnevno tokom prvih 24 sata i nastaviti s alternativnom opskrbom dok se redovno snabdijevanje ne uspostavi.

U određenim okolnostima korisnici imaju i pravo na novčanu naknadu.

Prekid vode nije posmatran samo kao tehnički problem preduzeća nego i kao događaj koji zahtijeva zaštitu korisnika. Obavještenje o kvaru predstavlja tek jedan dio obaveze. Drugi je organizacija života građana dok vode nema.

Cijevi se osluškuju, a gubici kažnjavaju

Danska je primjer države koja je uspostavila sistem kontinuiranog nadzora vodovodne mreže. Prema podacima danske Agencije za zaštitu okoliša, prosječni gubici vode u državi iznose oko 7,8 posto. U području Kopenhagena, javno komunalno preduzeće HOFOR uspjelo je smanjiti gubitke s približno devet na pet posto. Sistem nadzora zasniva se na podjeli mreže na manje kontrolne cjeline.

Područje Kopenhagena podijeljeno je na 76 zona koje se sistematski pregledaju u trogodišnjim ciklusima. Radnici koriste akustične metode kako bi otkrili curenja koja nisu vidljiva na površini. Posebna pažnja posvećuje se noćnoj potrošnji vode, kada su potrebe domaćinstava i privrede znatno manje.

Ako se između dva i četiri sata ujutro evidentira neuobičajeno povećanje protoka, to može biti znak curenja. Nadzor omogućava da se problem postepeno lokalizuje do pojedine ulice ili dijela mreže.

Danska je uvela i finansijske mjere protiv prekomjernih gubitaka. Od 1994. godine vodovodna preduzeća koja premaše prag gubitaka od deset posto podliježu posebnom državnom nametu. Od 1996. godine obavezno je i postavljanje vodomjera na nekretninama priključenim na javni vodovod.

Danski pristup pokazuje da se gubici vode ne posmatraju samo kao tehnički problem, nego i kao pitanje ekonomskog upravljanja javnim resursima.

Stare cijevi ne moraju značiti velike gubitke

Prema studiji o upravljanju vodnim resursima u Nizozemskoj iz 2023. godine, prosječna starost vodovodnih cijevi iznosila je približno 40 godina, dok su gubici vode bili oko pet posto. Više od polovine distributivne mreže izrađeno je od PVC cijevi.

Vodovodna preduzeća nastoje zamijeniti cjevovode prije isteka njihovog procijenjenog tehničkog vijeka, koji se u studiji okvirno navodi kao 80 godina.

Posebno je važan pristup dugoročnom planiranju. Umjesto oslanjanja isključivo na hitne intervencije, stanje mreže i očekivani vijek cijevi koriste se za određivanje prioriteta zamjene. Ovaj primjer pokazuje da starost infrastrukture jeste važan faktor, ali nije jedino mjerilo pouzdanosti sistema.

Prema podacima sarajevskog ViK-a, vodovodni sistem snabdijeva približno 400.000 stanovnika. Ima 57 zona snabdijevanja, 65 rezervoara, 29 pumpnih stanica i 13 hidrofleks postrojenja. U javnim istupima rukovodstvo ViK-a navodilo je da postoje cjevovodi stari više od 50 godina.

Još ozbiljniji pokazatelj predstavljaju gubici vode.

U službenom saopćenju iz septembra 2025. ViK je naveo da se stvarni fizički gubici vode kreću između 62 i 64 posto, dok neprihodovana voda, koja uključuje i druge kategorije nefakturisane vode, iznosi između 70 i 73 posto.

Šta Sarajevo može naučiti od drugih gradova?

Primjeri Singapura, Tokija, Londona, Kopenhagena i Nizozemske ne znače da Sarajevo može jednostavno preuzeti njihove rezultate. Riječ je o sistemima s različitim finansijskim mogućnostima, konfiguracijom mreže, brojem korisnika i načinom regulacije.

Međutim, iskustva tih gradova pokazuju da postoji nekoliko pitanja na koja bi sarajevski ViK morao pružiti preciznije odgovore.

Koliko se kvarova otkriva prije nego što voda izbije na površinu? Koliko ih se sanira bez obustave isporuke? Koliko prosječno traje prekid po korisniku? Koliki dio mreže se godišnje zamijeni i koliko se nakon toga smanje gubici? Da li postoje bilo kakve sankcije prema VIK-u?

To su podaci na osnovu kojih se može ocjenjivati uspješnost vodovodnog preduzeća, umjesto da se njegov rad procjenjuje samo prema broju objavljenih saopćenja i fotografija radnika na terenu. Važno je i pitanje prioriteta. Ako određena dionica cjevovoda godinama izaziva ponovljene kvarove, treba utvrditi kada popravke prestaju biti ekonomski opravdane i kada je neophodna potpuna zamjena. Sarajevski ViK već raspolaže sistemima daljinskog nadzora, a kroz rekonstrukcije se uspostavljaju i dodatne mjerne zone. Zbog toga bi javnost trebala imati mogućnost pratiti konkretne rezultate tih ulaganja.

Uspjeh vodovoda ne bi se trebao mjeriti brojem popravljenih cijevi, nego brojem dana u kojima građani nisu morali razmišljati hoće li imati vode.