Od zloglasnih rudnika srebra u andskom Potosíju do drevnih trgovačkih puteva Jemena, historičar sa Harvarda Sven Beckert u svojoj studiji demontira uobičajene mitove o nastanku kapitalizma. Otkrivajući kako ovaj globalni sistem nije nastao u evropskim fabrikama nego na ruralnim posjedima i kolonijalnim žarištima, Beckert istražuje izuzetnu prilagodljivost poretka koji već stoljećima oblikuje ljudsku civilizaciju i postavlja pitanje o njegovim krajnjim granicama

Početkom sedamnaestog stoljeća, visoko u andskom planinskom lancu na četiri hiljade metara nadmorske visine, grad Potosí imao je više stanovnika nego London, Milano ili Sevilja. U današnjoj Boliviji, na mjestu koje je djelovalo potpuno izolirano od ostatka civilizacije, pulsirala je jedna od najintenzivnijih ekonomskih mašina epohe. Iz tamošnjih rudnika podizano je čak šezdeset posto ukupnog svjetskog srebra. Dok je većina planete još uvijek funkcionirala u okvirima feudalnih odnosa ili poljoprivrede za puko preživljavanje, Potosí je djelovao kao ono što profesor historije sa Univerziteta Harvard Sven Beckert naziva „otokom kapitala“.

Lokalna elita Potosíja živjela je u bezobzirnom i upadljivom luksuzu. Umjesto skromnosti, bogatstvo se razmetljivo pokazivalo dijamantima sa Cejlona, svilenim čarapama pletenim u Napulju i najfinijim kineskim porculanom, dok su se u sjeni spektakularnih crkava otvarale kockarnice, pozorišta i raskošne plesne dvorane.

Međutim, taj sjaj imao je svoju jezivu cijenu. U mračnim okomitim koridorima rudnika, domorodačko stanovništvo i afrički robovi nosili su terete i do pedeset kilograma, penjući se i silazeći niz viseće ljestve od užadi. Svaki četvrti radnik nije preživio izlazak iz jame. Kada je polovinom šesnaestog stoljeća uveden novi hemijski postupak odvajanja metala pomoću žive, produktivnost i profiti su naglo porasli, ali je smrtonosna magla sumpora i silicija učinila svoje. Sa potrebom za pedeset hiljada novih radnika svake godine kako bi se održala proizvodnja, Potosí je u narodu dobio ime koje ga je zauvijek obilježilo, planina koja proždire ljude.

Srebro iz Potosíja nije samo bogatilo špansku krunu i veliku evropsku bankarsku elitu; ono je Evropljanima konačno dalo robu kojom su mogli kupovati na dinamičnim tržištima Kine i Indije. Ta proždrljiva planina postala je jedno od ključnih pogonskih goriva za rađanje globalnog sistema u kojem danas živimo.

U svojoj studiji „Kapitalizam: Globalna historija“, Sven Beckert demontira duboko ukorijenjene mitove o nastanku i prirodi ovog poretka. Suprotno raširenim eurocentričnim i anglocentričnim narativima koji postanak kapitalizma smještaju u italijanske gradove-države poput Firence i Venecije, ili u fabričke dimnjake Manchestera iz doba industrijske revolucije, Beckert dokazuje da su njegovi izvorni korijeni bili izrazito multikulturalni. Povezanost je građena u trgovačkim mrežama koje su spajale Aziju, Afriku i Evropu. Jedno od najranijih „ostrva kapitala“ bila je jemenska luka Aden, koja je još u jedanaestom stoljeću pokretala složene trgovinske operacije velikih razmjera, izvozila je arapske konje u Indiju, uvozila biber iz jugoistočne Azije za Kairo, te trgovala slonovačom i zlatom iz istočne Afrike.

Jedna od ključnih teza ove obimne studije jeste da kapitalizam nije prirodno ili urođeno stanje ljudskog društva, već izum stvoren kroz stoljeća kompleksnih historijskih preobražaja. Iako ga u javnosti najčešće povezujemo sa industrijskim zagađenjem, fabrikama i radničkim kolonama, Beckert naglašava jednu naizgled neobičnu činjenicu: dok su se prvi kapitalisti doista pojavili u gradovima, sam kapitalizam je u svojoj ranoj fazi nikao na selu.

U ruralnoj Evropi širenje kapitalističkih odnosa nailazilo je na jak otpor seljaka i tradicionalnih vlastelina. Zbog toga se kapitalizam sa najmanje restrikcija razvijao na kolonizovanim područjima Amerike. Tamo su evropske sile, kroz osvajanja i prinudni rad uvoznih robova iz Afrike, uspostavile tržišnu logiku bez ikakvih društvenih kočnica. U tom procesu, kako pokazuje autor, ključnu ulogu nije odigrao samo privatni preduzetnički duh, nego ruka same države. Tokom posljednjih pet stotina godina, država je bila i ostala centralna institucija koja je omogućavala širenje i opstanak kapitalističkog poretka.

Priča o kapitalizmu ujedno je i historija njegovih neprekidnih kriza, prekomjernih špekulacija i krahova. Ipak, taj se sistem pokazao nevjerovatno prilagodljivim. Preživio je ratove, slomove berzi, padove imperija i sukobe sa konkurentskim ideologijama poput komunizma. Dok mnogi teoretici već duže od stoljeća najavljuju njegov neumitni kraj, pozivajući se na ekološka ograničenja i iscrpljivanje prirodnih resursa, Beckert podsjeća da je kapitalizam, kao i sve što je stvorio čovjek, historijski konačan, ali da njegova sposobnost transformacije i dalje iznenađuje. Sistem koji je nekada pokretalo srebro sa andskih visina danas pokreću digitalne tehnologije, ali njegova osnovna logika stalnog ulaganja i uvećanja kapitala ostaje nepromijenjena.

IZVOR: Bosna.hr, El Mundo