Britanski premijer Anthony Eden u Naseru je vidio neku vrstu bliskoistočnog Mussolinija kojeg treba zaustaviti prije nego što postane još moćniji. Francuzi su imali dodatni razlog za obračun. Egipat je podupirao alžirski Front nacionalnog oslobođenja, pa je Pariz vjerovao da bi rušenje Nasera oslabilo i pobunu u Alžiru. Izrael je imao vlastiti račun — egipatsko naoružavanje, napade preko granice i ograničavanje plovidbe kroz Tiranski tjesnac.

Rat je počeo 29. oktobra 1956., ali njegov je scenarij bio dovršen pet dana ranije. Dok su se izraelski padobranci spuštali nad Sinajem, a oklopne kolone kretale prema zapadu, svijet je gledao početak novog arapsko-izraelskog sukoba. Britanija i Francuska pritom nisu bile zabrinute sile koje će događaji tek uvući u krizu. Čekale su svoj znak.

Sljedećeg dana London i Pariz uputili su Egiptu i Izraelu naoko simetričan ultimatum. Obje strane morale su zaustaviti borbe i udaljiti vojsku od Sueskog kanala. No samo se od Egipta tražilo da prepusti ključne položaje uz kanal britanskim i francuskim snagama. Rok je bio 12 sati. Očekivalo se, dakako, da će egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser odbiti. Njegovo odbijanje nije bilo neuspjeh diplomacije, nego njezin unaprijed dogovoreni rezultat.

Da bi se razumjela drskost cijelog plana, treba se vratiti nekoliko mjeseci unatrag. Posljednji britanski vojnici napustili su zonu kanala u junu 1956., završivši vojnu prisutnost koja je trajala gotovo tri četvrtine stoljeća. Samo šest sedmica poslije Naser je nacionalizirao kompaniju koja je upravljala kanalom. Najavio je naknadu dioničarima, ali i poručio da će prihodi od plovidbe finansirati Asuansku branu nakon što su Washington i London povukli ponudu za njezino finansiranje. Za Egipat je to bio čin suverenosti. Za Britaniju je izgledalo kao da je bivša kolonijalna periferija uzela blagajnu, prometnu arteriju i simbol imperija u jednom potezu.

Britanski premijer Anthony Eden u Naseru je vidio neku vrstu bliskoistočnog Mussolinija kojeg treba zaustaviti prije nego što postane još moćniji. Francuzi su imali dodatni razlog za obračun. Egipat je podupirao alžirski Front nacionalnog oslobođenja, pa je Pariz vjerovao da bi rušenje Nasera oslabilo i pobunu u Alžiru. Izrael je imao vlastiti račun — egipatsko naoružavanje, napade preko granice i ograničavanje plovidbe kroz Tiranski tjesnac.

Tako je nastao savez koji se nije temeljio na povjerenju, nego na podudaranju triju strahova. Britanija se bojala gubitka imperijalnog položaja. Francuska se bojala da će Naserov antikolonijalizam zapaliti sjevernu Afriku. Izrael se bojao promjene vojne ravnoteže. Zajednički nazivnik bio je Kairo.

Tajni scenarij iz vile u Sèvresu

Predstavnici triju država sastali su se od 22. do 24. oktobra u osamljenoj vili u Sèvresu, predgrađu Pariza. Izraelski premijer David Ben-Gurion inzistirao je da dogovor bude zapisan jer Britancima nije vjerovao dovoljno da bi se oslonio na njihovu riječ. Protokol su potpisali Ben-Gurion, francuski ministar vanjskih poslova Christian Pineau i britanski diplomat Patrick Dean. Ben-Gurion je svoj primjerak navodno dvaput presavio i spremio u džep. Pregibi su ostali vidljivi na dokumentu koji je trebao ostati bez povijesti.

Sadržaj protokola bio je gotovo pozorišno precizan. Izrael će 29. oktobra napasti Sinaj i krenuti prema kanalu. Britanija i Francuska sljedećeg će dana objaviti ultimatum objema stranama te ponuditi svoje snage kao “nepristrane čuvare plovidbe”. Ako Egipat ne pristane na anglo-francusku okupaciju položaja uz kanal, bombardiranje će početi 31. oktobra. Posebna klauzula još je jasnije otkrivala prijevaru — Izrael nije morao ispuniti svoj dio ultimatuma ako ga Egipat odbije. Diplomatska neutralnost bila je scenografija, a ne politika.

Plan je zatim izveden gotovo prema rasporedu. Izraelska Operacija Kadeš počela je 29. oktobra. Ultimatum je stigao 30. oktobra. Naser ga je odbio, kao što su njegovi sastavljači i računali. Britanski i francuski avioni 31. oktobra počeli su napadati egipatske ciljeve, a početkom novembra uslijedio je desant kod Port Saida.

London i Pariz istodobno su tvrdili da djeluju zato što Ujedinjeni narodi ne mogu dovoljno brzo zaustaviti rat. Nezgodan detalj bio je taj što su upravo Britanija i Francuska vetom blokirale rezoluciju Vijeća sigurnosti koja je tražila prekid borbi i izraelsko povlačenje. U britanskom parlamentu jedan je zastupnik pitao kako zastupnici uopće mogu raspravljati o ratu kada im vlada ne želi reći je li rat počeo. Opozicija je već tada primijetila očito — ultimatum je bio sastavljen tako da ga nijedna egipatska vlada ne može prihvatiti.

Eden je poslije poricao da je Britanija unaprijed znala za izraelski napad. Britanski primjerak protokola dobio je naredbu za uništenje, a od Francuza se tražilo da učine isto. Time je tajna vojna operacija postala i operacija brisanja vlastitih tragova. Ipak, dokument je preživio zahvaljujući izraelskoj kopiji i kasnijim svjedočanstvima sudionika.

Vojna pobjeda, politički poraz

Vojno gledano, napadači su brzo napredovali. Politički gledano, plan se počeo raspadati čim su u njega ušli akteri koji nisu bili prisutni u Sèvresu. Američki predsjednik Dwight Eisenhower bio je bijesan što su ga saveznici doveli pred svršen čin. Usto je Sovjetski Savez upravo gušio ustanak u Mađarskoj, pa je Washington teško mogao osuđivati sovjetsku intervenciju u Budimpešti i istodobno tolerirati kolonijalni napad na Egipat.

Sjedinjene Države nisu trebale slati vojsku protiv svojih saveznika. Dovoljno je bilo uskratiti finansijsku potporu dok London ne prihvati prekid vatre. Britanija je još imala nosače aviona, bombardere i padobrance, ali više nije mogla sigurno braniti vrijednost funte bez američke pomoći. Sovjetske prijetnje dodatno su povećavale opasnost, dok je Opća skupština UN-a zahtijevala prekid borbi i stvorila prve naoružane mirovne snage svjetske organizacije.

Kanadski ministar vanjskih poslova Lester B. Pearson predložio je izlaz koji nije pripadao dotadašnjoj logici: međunarodne snage koje neće ratovati protiv napadača, nego će stati između zaraćenih strana i nadzirati povlačenje. Glavni tajnik UN-a Dag Hammarskjöld tu je političku ideju pretvorio u operativni model Prvih hitnih snaga Ujedinjenih naroda, poznatih kao UNEF.

Njihov je položaj bio pažljivo ograničen. UNEF nije bio vojska za prisilno provođenje mira prema Poglavlju VII. Povelje UN-a i mogao je ući u Egipat samo uz pristanak egipatske vlade. U sastavu nije bilo postrojbi stalnih članica Vijeća sigurnosti ni država izravno uključenih u sukob, vojnici iz više neutralnijih zemalja nosili su vlastite odore, ali su ih plave kacige, beretke i oznake pretvorile u prepoznatljivu međunarodnu silu.

Sueska kriza tako nije samo označila slabljenje evropskih imperija nego i nastanak obrasca koji će obilježiti desetljeća nakon nje: mirovnjaci se raspoređuju uz saglasnost domaćina, nepristrani su prema stranama i silu koriste prvenstveno u samoodbrani. Pearson je za svoju ulogu dobio Nobelovu nagradu za mir 1957., a izraz “plave kacige” postao je globalni sinonim za mirovne misije UN-a.

Britanija i Francuska morale su stati 6. novembra. Njihove snage napustile su zonu kanala do kraja decembra, a Izrael se sa Sinaja povukao u martu 1957. Naser je vojno bio poražen, ali je politički izašao snažniji. Zadržao je kanal i postao simbol arapskog otpora starim evropskim silama. Eden je u januaru podnio ostavku.

Kako je kanal fizički zatvoren

Operacija pokrenuta pod izgovorom zaštite slobodne plovidbe proizvela je upravo suprotan rezultat. Nakon početka napada Egipćani su u kanalu potopili brodove, tegljače i plovne dizalice, a prolaz su zakrčile i druge prepreke te oštećena oprema. Sueski kanal tako nije samo postao bojište nego je fizički prestao biti prometna arterija između Sredozemlja i Crvenog mora.

Čišćenje je postalo zasebna međunarodna operacija pod okriljem Ujedinjenih naroda. Ekipe za spašavanje morale su locirati i ukloniti olupine, provjeriti plovni put te obnoviti signalizaciju i lučku opremu. Posao je trajao mjesecima, dok su brodarske kompanije teret preusmjeravale dugim putem oko Rta dobre nade, uz veće troškove i dulja putovanja.

Kanal je ponovno otvoren za promet tek u proljeće 1957. Time je kriza dobila gotovo savršen završni paradoks: sile koje su tvrdile da vojno interveniraju kako bi osigurale prolaz izazvale su njegovo potpuno zatvaranje, a plovidbu nije obnovila njihova okupacija nego uklanjanje posljedica njihova rata.

Suez nije u jednoj sedmici ugasio Britansko Carstvo, ali je uništio posljednju uvjerljivu iluziju da London može samostalno voditi veliku operaciju protiv volje Washingtona. Nije označio ni jednostavan poraz Zapada — prije je pokazao da je unutar Zapada došlo do smjene vodeće sile.

Tri države uspjele su unaprijed napisati napad, ultimatum i opravdanje za intervenciju. Nisu uspjele napisati reakciju ostatka svijeta. Sèvres je zato bio remek-djelo taktičke domišljatosti i spomenik strateškoj sljepoći. Naime, vrhunska geopolitika nije samo sposobnost da se osmisli lukav plan. To je i sposobnost da se na vrijeme primijeti kako svijet u kojem bi taj plan trebao uspjeti više ne postoji.

Izvor: Advance