Nazivi poput škutor i šokac, premda u savremenom govoru nerijetko opterećeni pežorativnim naslagama i regionalnim podrugljivostima, u svojoj dubljoj historijskoj i lingvističkoj pozadini kriju kompleksnu priču o balkanskim migracijama, preplitanju identiteta i osmansko-mletačkim graničnim prostranstvima. Od hercegovačkih Goranaca i dalmatinskog zaleđa, pa sve do slavonskih i podunavskih ravnica u koje su bosanski katolici masovno prelazili nakon 1697. godine, ovi pojmovi svjedoče o dinamičnim društvenim potresima u kojima su se preplitale albanske, ilirske, mletačke i bosanske niti, oblikujući subetničke i vjerske međe koje traju sve do danas

I pojam škutor, jednako kao balija, nosi u velikoj mjeri pežorativan naboj, što se ipak nipošto ne može uzeti kao definitivan semantički sadržaj tog pojma. Jedan od prvih razloga možemo opravdati činjenicom da, naprimjer, porodica Škutori u Gorancima već više od 200 godina nosi s ponosom to prezime, iako imaju i svoje rodona čelno prezime Baletić. Porodica Baletić je porijeklom iz Zavojana, sela pokraj Vrgorca. Na nadgrobnom spomeniku Pave Baletića koji je odlučio da sa svoja četiri sina s prostora pod mletačkom upravom pređe na onaj pod osmanskom upravom stoji: Baletić – Škutor Pavao od Dalmacije.

Brojni su slični slučajevi prelaska, jer se život na osmanskoj strani granice činio komotnijim u odnosu na mletačke granične prostore, u ovom slučaju u Dalmatinskoj Zagori. Znajući kako su “škutori još od prošlog stoljeća uglavnom posprdan naziv za one koji žive zapad nije, da Mostarci škutorima zovu sve što živi iza Žovnice, a otamo tako zovu sve one što žive oko Ljubuškog, Gruda, Čitluka ili Posušja, čak Čitlučani tako zovu Ljubušake, a svi zajedno škutorima zovu sve ljude koji žive po Dalmatinskoj zagori, sve do nevidljive granice od koje ih ljudi s mora počnu zvati – vlaji!ˮ, Dragan Marjanović se zadržava na porijeklu goranačkih škutora koje će u jednom dijelu svojih hodopisa povezati sa stratiotima.

No, pošto on tvrdi za Pavu Škutora da je u plodno područje Goranaca došao sredinom XVIII stoljeća, mora se dovesti u pitanje veza sa stratiotima, jer ukidanjem teške oklopne konjice, nemoćne pred poboljšanim vatrenim oružjem, i formiranjem jedinica lahke konjice u stajaćim vojskama stratiote se prestaju uzimati u najam i nestaju još u XVII stoljeću. Tako je Pavo mogao ili biti nekadašnji stratiot koji se u Hercegovini poja vio mnogo prije sredine XVIII stoljeća ili je njihovo prezime Škutor možda vezano za albanski naziv Skadra – Škodra/Skutari, ili su, pak, prezime dobili po škudama, s obzirom na to da su srebrenjaci škude bili platežno sredstvo u Dubrovačkoj i Mletačkoj Republici.

Jednako kao što imamo i danas prezime Požegija, Mađarević/Mađar i dr. u Sarajevu, Budimlija u Bijeljini i Sarajevu, prezime Kanjiža u Pruscu, Ličina u Priboju i dug niz sličnih prezimena izvedenih iz toponima s kojeg su potekli, ne mora biti drugačije ni simeno vanjem toponima Grude prema imenu albanskog plemena Gruda. Razlika se može naći samo u tome da su nabrojani dolazili nevoljko nakon što je Osmanska Država izgubila svoje prostore na sjeveru, u Austriji i Mlecima, dok su albanska plemena često bila naselja vana od središnje vlasti planski na opustjela područja zaostala iza kršćanskog stanovništva ili uzimani kao najamna raja u vojsku, posebno na prelazu iz XVII u XVIII stoljeće, na potezu od današnjih bugarskih prostora do Hercegovine.

Svrha je bila naseliti zemlju koja je ostala bez radne snage, zbog čega je trpila i država i vlasnici posjeda. Ukoliko stoji veza s albanskim korijenom riječi, onda bi se pežorativnost u sadržaju pojma škutor prepoznala kroz opise oštrog temperamenta novodošlih plemena, koji je bio stran domaćem sta novništvu, zbog nekih navika ukrašavanja (naušnica u uhu) i sl., po red uobičajene odbojnosti kojom domaći dočekuju najčešće došljake.

U posljednjih stoljeće i po javljale su se manje ili više različite teo rije o etimologiji same riječi “šokacˮ. Jedni su porijeklo riječi vezivali za naziv plemena Sukci i planinu Succus na granici Trakije i Ilirije (od autora poput M. Katančića, Ivana F. Jukića, Bernardina Unyija, za koje su šokci ilirsko-panonskog porijekla). U potrazi za etimo logijom te riječi prema albanskom jeziku se okreće i Ćiro Truhelka, vezujući je za albansku riječ “shokˮ, drug.

Pučkom etimologijom riječ Šokac se vezivala i za mađarski jezik i izraz šokaz što je tom narodu po priči u jednoj prilici rekao kralj Matija Korvin kad su od njega tražili neka prava, ali isto tako i za izraz sokut, slani rudnik, što je te katolike dovodilo u vezu s rudnikom soli u Tuzli i samostan u Gradovrhu.

Pežorativno su naziv Šokci koristili pravoslavci, rugajući se katolicima što se ne krste sa tri prsta, nego cijelom “šakomˮ… Isto tako se riječ veže i za izraz “bošnjački uskociˮ (skokci, Šokci) kod useljavanja bosanskih katolika u đakovački i našićki kraj.

I pored dugog niza sličnih tumačenja, nema sigurne etimologije ove riječi. Ono što sugerira da ova riječ ne nosi etničko nego vjersko obilježje jeste manje-više do danas očuvana navika da pravoslavci, ponegdje i muslimani, katolike susjede u Bosni, Slavoniji, Srijemu, Bačkoj, Baranji, Lici, u Dalmaciji, Srbiji, ali i u slovenačkoj Beloj Krajini, često nazivaju Šokcima. Zanimljivo je da su katolici u Bosni, Lici i Dalmaciji smatrali uvredljivim takav naziv, za razliku od katolika u prekosavskim krajevima.

Već smo spominjali situaciju kad zbog postojećih jezičnih, kulturnih i gospodarskih sličnosti etničke skupine Šokaca i Bosanskih Hrvata, “javna uprava te mađarsko i njemačko stanovništvo Županije naziva Šokcima, a žitelji susjednih mađarskih sela Bošnjacima.ˮ

Kad je riječ o ovom pojmu u izvorima osmanske provenijenci je, dosad najstariji spomen je u defteru Srijemskog sandžaka, gdje uz četiri imena nemuslimana stoji oznaka “Šokacˮ: Ivaniš Šokac iz Strošinaca, Imre Šokac iz Jamene, Mitar Šokac iz Štitara, Matija Šokac iz Opojevaca.

Kao vrlo značajan indikator mjesta i vremena oblikovanja šokačkog identiteta, Robert Skenderović podvlači pojavu pojma Šokac kao prezimena. Najstariji poznati primjer spome na Šokaca kao sub-etničke skupine u Podunavlju je ferman sultana Ahmeda I iz 1615. godine upućen budimskom veziru Ali-paši i beglerbegovima u Ugarskoj i Bosni. Godine 1628., dubrovački poslanici iz Beograda pišu Senatu Dubrovačke Republike o prilikama u gradu i kažu kako tamošnje katolike čine Bosanci (među kojima je nekoliko imućnijih trgovaca), i Šokci, zanatlije iz Posavine i sa sela oko Beograda i Požege. Po Skenderoviću bi ovaj opis mogao biti prva prava teritorijalna odrednica Šokaca u poznatim povijesnim izvorima koja Šokcima pripisuje autohtonost hrvatskog katoličkog stanovništva.

Šokci se inače neizbježno spominju u vezi s katoličkim stanovništvom koje s franjevcima izlazi iz Bosanskog ejaleta nakon 1697. godine. Govoreći o naseljavanju bosanskih kršćana na oslobođenom dijelu od Virovitice do Osijeka, Krunoslav Tkalac kaže da se radi uglavnom o šokačkom stanovništvu koje je dosta prorijeđeno u sjevernoj Bosni. Po njemu je čak 200.000 Šokaca napustilo Bosnu između 1675. i 1739. godine i svojim naseljavanjem po Slavoniji, Baranji, Bačkoj i Banatu promijenilo dotadašnju etničku sliku tamo. Akcent na tom periodu je i u knjizi Vladimira Rema „Tko su Šokci?“, gdje on obrađuje šokačke rodove, mjesta na koja su se naselili po dolasku iz Bosne i čime su se bavili.

(Tekst je izvadak iz knjige Ramize Smajić: “MIGRACIJE I BOSANSKI EJALET 1683–1718.”)