Između 1941. i 1945. godine, desetine hiljada muslimana nosile su njemačku uniformu, bilo u sastavu Wehrmachta ili u Waffen-SS-u Heinricha Himmlera. Njihovo integriranje u njemačke redove nije bilo jednostavno. Ugledni španski magazin za historiju, Historia Y Vida, u svom novom broju posvetio je prostor ovoj temi. Njihov tekst prenosimo u cjelosti

Pukovnik Oskar Ritter von Niedermayer (1885–1948) predstavio je 13. novembra 1939. godine Vrhovnoj komandi Wehrmachta (OKW) obimnu stratešku studiju pod naslovom „Politika i rat na Bliskom istoku“. U njoj je autor zagovarao neophodnost saradnje s arapskim nacionalističkim pokretima s ciljem podrivanja temelja britanskog i francuskog kolonijalnog carstva. Iz takvih kontakata, prema mišljenju Von Niedermayera, Reich bi mogao ostvariti dvije višestruke koristi: s jedne strane, proširiti regrutnu bazu dobrovoljcima muslimanima, a s druge, iskoristiti te vojnike kao sredstvo za uspostavljanje saveza s njihovim matičnim zemljama nakon oslobođenja od kolonijalnog jarma.

Von Niedermayer nije bio bilo ko, te je govorio iz bogatog ličnog iskustva. Poznat kao „njemački Lawrence“, tokom Velikog rata djelovao je kao obavještajni agent u Perziji i Afganistanu, a kasnije je bio profesor na Univerzitetu u Berlinu. Privučen muslimanskim svijetom, obrezao se i prihvatio islam kao svoju religiju.

I Ministarstvo vanjskih poslova i Obavještajna služba Wehrmachta (Abwehr) smatrali su Von Niedermayerove prijedloge ostvarivim. Iako je na prvi pogled djelovalo da nacionalsocijalisti i muslimani imaju malo toga zajedničkog, postojale su dodirne tačke, poput zajedničkog neprijateljstva prema marksizmu, cionizmu i liberalnoj demokratiji.

Njemačke pobjede u prvim mjesecima rata učinile su da Vrhovna komanda Wehrmachta nema poseban interes za otvaranje tako udaljenog fronta, iako su arapski lideri u eventualnoj pobjedi Njemačke vidjeli priliku, čemu je doprinijela i propaganda koju je irački novinar Younis Bahri emitovao s Arapskog radija u Berlinu. Izbijanje kratkog englesko-iračkog rata, od drugog do 31. maja 1941. godine, pokazalo je Berlinu da je Von Niedermayer bio u pravu u svojim procjenama.

Međutim, kada je kucnuo čas, suzdržana i neodlučna reakcija Njemačke učinila je da pomoć bude neznatna i zakašnjela, pa su Britanci bez većih poteškoća ugušili pobunu. Bili su to dani oklijevanja i polovičnih mjera koji nisu mnogo pomogli Iračanima, iako je barem nekolicini njihovih lidera odobren azil pred predvidivim britanskim odmazdama.

Sin imućne palestinske porodice, Amin al-Husseini, rođen je u Jerusalemu 30. oktobra 1895. godine, gdje je stekao temeljito pravno i vjersko obrazovanje. Tokom Velikog rata borio se u redovima turske vojske, a ubrzo po povratku imenovan je za velikog muftiju Jerusalema (1921) i predsjednika Vrhovnog muslimanskog vijeća Palestine. S tih pozicija zagovarao je borbu protiv Britanaca i nezavisnost svoje zemlje, zbog čega je bio primoran ići u izbjeglištvo, najprije u Bejrut, a potom u Bagdad, Rim i Berlin. Kao žestoki anticionista, tvrdio je da će Balfourova deklaracija i sve veća prisutnost Jevreja u Palestini donijeti „budućnost bijede, mržnje i izbjeglištva, uz neprekidne ratove, krvoproliće i nasilje za prave Palestince“.

Nakon dolaska u Njemačku održavao je buktinju svetog rata protiv Britanaca, ali se izbjegavao poistovjetiti s NSDAP-om, ističući da, iako Njemačka i islam trebaju djelovati kao saveznici, njihovi metodi ostaju različiti. Tokom boravka u Reichu neumorno je radio na podsticanju muslimana na borbu uz Njemačku, zbog čega mu je dodijeljen počasni čin SS-Gruppenführera. Nakon pada Reicha pobjegao je u Švicarsku, ali su ga tamošnje vlasti izručile Francuskoj, odakle je pod zaštitom Henrija Ponsota, bivšeg visokog komesara u Siriji, otišao u Bejrut. Nikada nije bio optužen za ratne zločine, kako se sam pribojavao. Godine 1946. njegov ga je put odveo u Kairo, gdje je postao neugodna figura za nove arapske lidere, pa se vratio u Bejrut, gdje je preminuo od infarkta miokarda četvrtog jula 1974. godine.

Nakon dugog putovanja, Amin al-Husseini stigao je u Berlin drugog maja 1941. godine. Imenovan za velikog muftiju Jerusalema dvije decenije ranije, ovaj Palestinac iz ugledne porodice bio je pokretač nekoliko pokušaja pobuna protiv Britanaca, koje je strastveno mrzio. Gotovo istovremeno u njemačku prijestolnicu stigao je i irački pravnik i političar Rashid Ali al-Gaylani, podstrekač antibritanskog ustanka. Iako prekasno da bi se pomoglo Iračanima, Hitler je 23. maja 1941. godine odobrio Direktivu 32, koja je omogućila stvaranje arapskih jedinica za borbu protiv Velike Britanije na Bliskom istoku. Međutim, regrutna baza bila je izuzetno skromna, ako ne i nepostojeća. Podstaknuti riječima neumornog velikog muftije, te uz subvencije Abwehra, nastale su organizacije poput Udruženja mladih muslimana ili Islamske kulturne lige, dok se istovremeno prijavio i manji broj mladih studenata koji su se zatekli u Reichu.

Ipak, privremena zabrana koju je Führer izdao u pogledu regrutacije magrepskih dobrovoljaca, kako se ne bi zamjerio Italiji (koja je dominirala Libijom) i Vichyjevskoj Francuskoj (s kolonijalnom kontrolom nad dijelom Maroka i Alžira), znatno je smanjila mogućnosti. Prvu, malobrojnu grupu činili su studenti i radnici palestinskog, sirijskog i iračkog porijekla koji su se nalazili u Njemačkoj ili u zemljama pod okupacijom Reicha. Neki, oni obrazovaniji, ušli su u sastav misije Sonderstab Felmy, nazvane po njenom zapovjedniku, generalu Luftwaffea Hellmuthu Felmyju, s ciljem izvođenja obavještajnih i sabotažnih operacija u svojim domovinama. Drugi su postali dio takozvane Divizije Brandenburg pod nadležnošću Abwehra, sa sličnim zadacima. Od njih je formirana jedinica Sonderverband 287, koja se nakon iskrcavanja u Bengaziju integrirala u 90. laku pješadijsku diviziju Afrika Korpsa.

Proširenje regrutne baze uključivanjem Magrebljana koji su se nalazili u Francuskoj ili su bili zarobljeni od strane Wehrmachta poboljšalo je situaciju, omogućivši formiranje druge grupe, Deutsche-Arabische Lehr-Abteilung, koja se na kraju borila na Kavkazu protiv Sovjeta. Ipak, brojke su uvijek ostajale niske. Treću grupu, nezavisnu od ostalih, činili su Tunižani koji su se pridružili Afrika Korpsu nakon okupacije njihove zemlje od strane njemačkih snaga. Bilo ih je ukupno oko dvije hiljade i četiristo. Loše opremljeni francuskom opremom, nisu se prilagodili modernom ratovanju, zbog čega ih je s fronta povukao general Hans-Jürgen von Arnim, zapovjednik 5. oklopne armije. Jedni i drugi pratili su zlu sudbinu rata koji je postajao sve nepovoljniji za Nijemce, što je izazvalo dezerterstva i nedostatak popune. Od preživjelih je formiran 845. arapski bataljon, namijenjen antipartizanskim akcijama u Grčkoj, koji se na kraju predao saveznicima u Austriji.

Međutim, te tri grupe nisu bile jedine. Prividno nezaustavljivo njemačko napredovanje u SSSR-u navelo je njemačke vođe, razapete između stvarnosti i fikcije, na razmišljanje o mogućnosti stvaranja tampon-države u vidu protektorata između svojih osvajanja i Britanske Indije. Za to je trebao biti zadužen takozvani Reichskommissariat Kaukasus (Reichs komisarijat za Kavkaz), kao korak ka stvaranju Velikog Turkestana, multietničke države neodređenih granica. U tu svrhu u decembru 1941. godine odobreno je formiranje takozvanih Istočnih legija (Ostlegionen) u sastavu Wehrmachta, koje su se trebale organizirati u Poljskoj od dobrovoljaca, uglavnom iz zarobljeničkih logora.

Njemačka 162. pješadijska divizija, gotovo uništena na frontu i prozvana Turkestanskom, poslužila je kao okosnica za formiranje. Zapovjedništvo je dodijeljeno Von Niedermayeru. Problemi su bili brojni: nepoznavanje jezika (ruski se koristio kao lingua franca), suzdržanost njemačkih oficira prema službi u novoj jedinici jer su se osjećali degradiranima, strah muslimana od likvidacije od strane SS-a, koji su ih tokom prvih mjeseci rata znali pomiješati s Jevrejima jer su također bili obrezani, loši odnosi između oficira i trupa i tako dalje. Uprkos svemu, ubrzo se prijavilo oko devedeset hiljada ljudi, a taj broj se postepeno povećavao i premašio dvjesto hiljada.

Ti dobrovoljci, u svojoj velikoj većini muslimani, ali i kršćani (poput Armenaca i Gruzijaca), pa čak i budisti (Kalmici), bili su grupisani po etničkoj pripadnosti u različite legije čiji je naziv obično odgovarao etničkom porijeklu članova: azerbejdžanska, tatarska, armenska ili gruzijska; ili pak regiji u kojoj su ti narodi živjeli: Idel-Ural (Tatari i Baškiri), Turkestanska (Turkmeni, Kazasi, Uzbeci, Kirgizi i Tadžici) ili Sjeverni Kavkaz (Čečeni, Dagestanci, Osetini i drugi). Organizacija ovih trupa bila je složena. Strukturisane u jedinice različitog ranga, njihova oprema, dijelom zaplijenjena od Sovjeta, bila je veoma raznolika, kao što je bilo i njihovo držanje u borbi. Tako se, dok se Turkestanska legija borila prihvatljivo, ona sa Sjevernog Kavkaza nije ni uključivala u borbe jer nije ispunjavala ni minimalna očekivanja.

Osim toga, kada su se suočavali s Crvenom armijom u čijim su redovima bili pripadnici njihovih vlastitih etničkih grupa, bivali su izuzetno podložni sovjetskoj propagandi, što je dovodilo do velikog broja dezerterstava. Uopšteno govoreći, radilo se o šarolikoj snazi, neujednačenog ponašanja i sklona pljački. Nakon poraza kod Staljingrada sve se promijenilo.

Njemačka visoka komanda došla je do zaključka da ti vojnici nisu efikasni u borbi protiv Crvene armije, pa ih treba usmjeriti na druge zadatke: antipartizanske akcije u Ukrajini, Slovačkoj ili Francuskoj, okupacione dužnosti, odbranu Atlantskog bedema ili građevinske radove (Baukompanien). Stoga su neke velike jedinice rasformirane, a njihovo ljudstvo raspoređeno širom Reicha. Tako su jedinice Gruzijske i Turkestanske legije prebačene u Francusku gdje su djelovale protiv Makija, dok je Azerbejdžanska učestvovala u gušenju Varšavskog ustanka (august–oktobar 1944), ostavljajući iza sebe širok trag ubistava i silovanja.

Na sličan način, krimski Tatari sarađivali su u masakrima Einsatzgruppe D, da bi na kraju 1943. godine branili svoj rodni prostor od napredovanja Crvene armije. Drugi, u manjem broju, integrirani u Posebnu jedinicu Bergmann (Sonderverband Bergmann) koju je formirao Abwehr, izvodili su sabotaže u sovjetskoj pozadini zajedno s njemačkim specijalistima.

SS-Reichsführer Heinrich Himmler regrutirao je pripadnike različitih nacionalnosti u svoj Waffen-SS (borbeni korpus SS-a). Muslimani nisu bili izuzetak. Podučen od SS-Gruppenführera Gottloba Bergera, Himmler je u islamu, a posebno u Bosancima, vidio dobru regrutnu bazu, uvjeren da će biti dobri vojnici i da će njihova odbojnost prema Jevrejima učvrstiti njihovu odlučnost.

Hitlerovo odobrenje za stvaranje jedinice u rangu divizije dobio je 6. decembra 1942. godine. Veteran SS-Obergruppenführer Artur Phleps, bivši zapovjednik 5. SS oklopne divizije Wiking, otputovao je u Hrvatsku kako bi s diktatorom Antom Pavelićem dogovorio detalje regrutacije. Nakon prevazilaženja brojnih hrvatskih suzdržanosti, regrutacija je odobrena uz pomoć velikog muftije koji je, u pratnji bošnjačko-muslimanskog lidera hafiza Muhameda Pandže, obišao ne samo tu regiju već i Albaniju i Kosovo u potrazi za dobrovoljcima, ostvarivši priličan uspjeh. Suprotno tome, Himmlerova namjera da stvori nove jedinice od razočaranih pripadnika Istočnih legija i sovjetskih ratnih zarobljenika nije zaživjela. Bilo je malo jedinica, poput 1. tatarskog gorskog pješadijskog puka, koje su se od njih uspjele formirati.

Taj neuspjeh bio je u velikoj mjeri povezan s protivljenjem Wehrmachta. Konačno, 10. februara 1943. godine, konstituirana je 13. Waffen-SS gorska divizija dobrovoljaca Handschar. Njen simbol bila je velika sablja krivošija (Handschar/Handžar), njen moto „Handžaru udaraj!“, a njeni pripadnici nosili su fes. Kako bi im se dao rasno prihvatljiv profil, tvrđeno je da nisu potomci Slavena ili Turaka, već Gota koji su se na tim prostorima naselili u četvrtom ili petom stoljeću.

Sve u svemu, regrutacija je dobro funkcionirala, dostižući i do dvadeset hiljada ljudi, iako su neki pristigli iz već konstituiranih hrvatskih jedinica, među kojima je bilo katolika, kao i manji odred dobrovoljaca iz Pendžaba. Svima je predočeno da će se boriti u svojoj zemlji braneći svoje domove od komunističkih partizana Josipa Broza Tita i srpskih ultranacionalista Draže Mihailovića, iako su u nekim slučajevima na kraju sarađivali s ovim drugima protiv prvih. Nova divizija zadržala je jaku vjersku komponentu, jer je svakoj jedinici dodijeljen imam koji je, osim duhovnog vođstva, podsticao i njihov nacionalizam.

Nekoliko je oficira bilo na njenom čelu, a najpoznatiji su bili SS-Gruppenführer Karl-Gustav Sauberzweig i SS-Brigadeführer Desiderius Hampel, Austrijanac rođen u Hrvatskoj u vrijeme kada je ona bila dio Austro-Ugarske Monarhije.

Tokom ljeta 1943. godine divizija je postepeno prebačena u Francusku kako bi kompletirala svoju obuku i opremanje. Bila je to uobičajena praksa, ali se nije svidjela dobrovoljcima koji su se osjećali strano u katoličkom okruženju francuskog Centralnog masiva i kojima je smetalo što su daleko od svojih domova. Atmosfera se postepeno usijavala sve dok se 17. septembra inženjerijski bataljon nije pobunio pod vođstvom SS-Untersturmführera Ferida Džanića, a da se nije sasvim razjasnilo zašto ili šta su očekivali postići, iako se proširila ideja da će biti prebačeni na Istočni front, odredište koje ni sami njemački vojnici nisu željeli. Ubistvo nekolicine njemačkih oficira dovelo je do eskalacije, dok su civilno stanovništvo i sam Pokret otpora, koji se nije miješao, s nevjericom posmatrali događaje.

Međutim, prisebnost Halima Malkoča, imama divizije, i divizijskog ljekara Willfrieda Schweigera osujetila je pobunu, uspjevši navesti mnoge vojnike, koji nisu razumjeli šta se dešava, da se stave pod njihovu komandu. Narednog dana pobuna u Villefranche-de-Rouergueu bila je ugušena, a većina njenih vođa prijeko streljana. Bilans te akcije bio je pet ubijenih njemačkih oficira, dvadeset poginulih vojnika tokom borbi i osamnaest pogubljenih. Bilo kako bilo, divizija je bezobzirno pročišćena, a oko osamsto njenih članova završilo je u koncentracionim logorima.

Početkom oktobra 1943. godine divizija je prebačena u Neuhammer am Queis (danas Świętoszów, Šleska, Poljska), gdje je dobro opremljena kako bi se izbjeglo ponavljanje onoga što se dogodilo. Četiri mjeseca kasnije konačno je poslata u bosanski grad Brčko kako bi se borila protiv Titovih partizana koji su se dokopali znatnog italijanskog materijala nakon pada Mussolinija. Tamo je s uspjehom učestvovala u nekoliko akcija, poput operacija Wegweiser i Maibaum.

Međutim, preokret u ratu i amnestija koju je obećao Tito učinili su da dezerterstva postanu toliko česta da su Nijemci bili primorani razoružati mnoge dobrovoljce, pa je jedinica svedena na jačinu puka, s brojim domaćim Nijemcima (Folksdojčerima) u svojim redovima kako bi joj se dala stabilnost. Ali Himmler je želio više i naredio je stvaranje druge muslimanske divizije u sastavu Waffen-SS-a. Nazvana 21. Waffen-SS gorska divizija Skanderbeg (albanska), počela se formirati u februaru 1944. godine od muslimana s Kosova i Albanaca, a uobličena je od 1. bataljona 28. puka divizije Handschar. Ipak, ovog puta regrutacija nije uspjela i broj nikada nije premašio šest hiljada ljudi.

U oba slučaja, posljednji trzaji rata nisu bili naklonjeni muslimanskim jedinicama Waffen-SS-a. Dezerterstva su se množila, popuna se nije mogla naći, dok Titovi partizani, sve bolje naoružani, nisu davali nikakav predah. Dana 12. maja 1945. godine malobrojni preživjeli predali su se Britancima u blizini Klagenfurta (Austrija). Sakupljeni u Riminiju, nisu izručeni jugoslavenskim partizanima, što je većinu spasilo od vjerovatne smrti. Uopćeno govoreći, pripadnici Handžar divizije, za razliku od svojih saboraca iz Skanderbega, borili su se dobro, ali su bili veoma skloni neposlušnosti i ubistvima pripadnika drugih etničkih grupa.

Zanimljivo je da se oko hiljadu bivših pripadnika ove divizije borilo u Prvom arapsko-izraelskom ratu 1948. godine (bataljon Ajnaddin) u sastavu paramilitarne Arapske oslobodilačke vojske pod vođstvom nacionaliste Fawzija al-Qawuqjija, koja je rasformirana 1949. godine.