On zna šta se dogodilo na toj obali rijeke. Zna kakvu su ulogu mađarski fašisti tokom rata imali u ubistvu više od pola miliona mađarskih Jevreja. Neki su bili pasivni promatrači, drugi su sarađivali u okupljanju i deportaciji stotina hiljada u Auschwitz, a mnogi su željno učestvovali u lovu, hvatanju i pogubljenju Jevreja u ruralnim selima, gradovima i glavnom gradu, Budimpešti.

Prošlog vikenda u Budimpešti, premijer Benjamin Netanyahu snimljen je kako se smiješi pored mađarskog predsjednika Viktora Orbána, s pogledom na mađarski parlament i rijeku Dunav. Ipak, u ovom slikovitom prizoru postoji crvena linija, doslovna i metaforična, koja prolazi kroz sliku: upravo na obali rijeke nad kojom stoje dvojica čelnika, hiljade mađarskih Jevreja ubijeno je tokom Holokausta. A danas, Orbánova vlada aktivno radi na ispiranju, preoblikovanju, pa čak i veličanju tih činova kao mađarskog patriotizma. Netanyahu pomaže učestvovanjem u ovoj farsi, koja bi se lako mogla zamijeniti za standardni diplomatski foto-session između prijateljskih nacija.

Netanyahu je sin historičara, uglednog jevrejskog medijevaliste profesora Ben-Ziona Netanyahua s Cornellskog univerziteta. On zna šta se dogodilo na toj obali rijeke. Zna kakvu su ulogu mađarski fašisti tokom rata imali u ubistvu više od pola miliona mađarskih Jevreja. Neki su bili pasivni promatrači, drugi su sarađivali u okupljanju i deportaciji stotina hiljada u Auschwitz, a mnogi su željno učestvovali u lovu, hvatanju i pogubljenju Jevreja u ruralnim selima, gradovima i glavnom gradu, Budimpešti.

Ja takođe znam šta se dogodilo na toj obali rijeke, jer je moj djed, Ephraim Erwin Steiner, ustrijeljen i bačen u ledeni Dunav na Božić 1944. od strane fašističke milicije Strelokrižaca. Preživjeli koji su svjedočili ubistvima govore o ledenoj rijeci i obalama natopljenim krvlju, posebno tokom razdoblja od novembra 1944. do sredine januara 1945.

Pa ipak, Netanyahu je stajao tamo, blistajući pored vođe čiji politički projekat uključuje aktivno izobličavanje te historije. Nisam sin historičara. Ja sam historičar. I takođe sam sin preživjelog Holokausta, rođen u Budimpešti. Život mog oca oblikovale su trauma, raseljavanje i trajni ožiljci antisemitizma. Moj vlastiti život oblikovale su priče koje mi je prenio, ne samo vlastita sjećanja, već sveto historijsko naslijeđe. Vrsta historije koja se nikada ne smije gaziti radi političke koristi.

Orbán nije krio svoju agendu. Njegova vlada finansirala je revizionističke spomenike koji prebacuju krivicu za Holokaust s mađarskih saradnika. Jedan od najozloglašenijih spomenika u Budimpešti stoji na Trgu slobode (Szabadság tér), prikazujući Mađarsku kao bespomoćnu djevojku koja bježi od kandži zastrašujućeg orla – simbolizirajući njemački Treći Reich. Dok djevojka bježi, ispušta kuglu mađarske nezavisnosti iz ruku.

Ali historija je daleko složenija od tog kipa. Krajem 1930-ih, autoritarna vlada Mađarske pod regentom Miklósom Horthyjem udvarala se i na kraju se pridružila Hitlerovom nacističkom režimu u zamjenu za podršku u povratku izgubljenih provincija “Velike Mađarske”. Mađarske trupe borile su se uz Wehrmacht i Waffen SS na Istočnom frontu. Deseci hiljada mladih jevrejskih muškaraca prisilno su regrutirani u brutalne radne bataljone. Mnogi su umrli od izloženosti, pothranjenosti i zlostavljanja od strane svojih sunarodnjaka Mađara. Drugi su stradali dok su bili prisiljeni napredovati kroz sovjetska minska polja kao “ljudski čistači mina” ispred napredujućih trupa osovine.

Orbánova administracija njeguje nostalgiju za ratnim nacionalizmom dok umanjuje zločine režima Strelokrižaca. To nisu suptilni potezi. To su namjerni pokušaji prepisivanja historije u ugodnijem, nacionalističkom svjetlu. A Netanyahu, čiji je otac posvetio život proučavanju jevrejske historije i progona, odlučio je ne samo šutjeti pred ovim ispiranjem historije – već ga i prihvatiti.

Ova posjeta Budimpešti nije bila nužan diplomatski čin. Bio je to vikend uživanja i spektakla: zdravice šampanjcem, raskošne večere, foto-sessioni na historijskim mjestima. Trenutak užitka i pompe postavljen uz pozadinu boli i sjećanja. Bio je to, doslovno, ples na krvi naših predaka.

U isto vrijeme, samo nekoliko sati dalje u Gazi, izraelski taoci nastavljaju trpjeti u tunelima Hamasa. Njihovi krici ostaju bez odgovora. A njihov premijer? Nema ga nigdje, ni riječju, ni djelom. Kako može vođa koji tvrdi da predstavlja jevrejski narod ignorirati krike živih i dostojanstvo mrtvih? Kako može čovjek tako duboko ukorijenjen u priču naše prošlosti pokazati takav prezir prema njenom značenju?

Netanyahuovo odvajanje od naše historije nije samo osobni neuspjeh. To je nacionalna opasnost. Čovjek koji odobrava brisanje istine u Budimpešti neće oklijevati zamagliti istinu kod kuće. Vođa koji ne može razlikovati sjećanje od manipulacije aktivno kocka s budućnošću izraelskog društva. Ovo nije pitanje stranačke politike. Ovo je pitanje moralne jasnoće.

Kada vođa jevrejske države legitimira revizionizam Holokausta radi foto-sessiona i političke koristi, on oskvrnjuje sjećanje na upravo one ljude koje bi trebao štovati. Oskvrnjuje sjećanje na mog djeda. Oskvrnjuje sjećanje na vaše bake i djedove, takođe.

Pa ipak, dolazi Dan sjećanja na Holokaust kasnije ovog mjeseca, Netanyahu će sigurno stajati u Yad Vashemu, memorijalu Holokausta na brdima Jeruzalema, i svečano se zaklinjati “nikada više”. Vjerojatno će svoju ljutnju usmjeriti na iranski režim, označavajući ga kao ekvivalent nacista 21. stoljeća. Položit će vijenac, održati govor i izvesti rituale sjećanja. Ali ta fotografija u Budimpešti ostat će, tiha, prokleta, nezaboravna.

Stalno podsjećam svoje studente: Historija nije samo ono čega se sjećamo, već i ono što odlučimo zaboraviti. A u tom zaboravu nastaje stvarna šteta.

Netanyahu mora otići. Ne samo zbog političke korupcije ili neuspješnog upravljanja, već zbog dva kolosalna neuspjeha: njegovog neuspjeha da ispuni osnovnu obavezu vođstva da čuva svoj narod sigurnim i njegovog neuspjeha da nosi sjećanje svog naroda s dostojanstvom, integritetom i istinom.

Neka ova fotografija njega u Mađarskoj s njenim autoritarnim vođom posluži kao spomen vlastite vrste, upozorenje. Podsjetnik da historija nije zapisana samo u knjigama. Urezana je u kamenje obala rijeka, šapuće kroz generacije i ponekad, uhvaćena u bljesku kamere.

Nikada ne zaboravimo šta je učinjeno uz obale Dunava, čak i ako je Netanyahu spreman pomoći u ispiranju te historije radi kratkoročne političke koristi.

Profesor Ephraim (Effie) Shoham-Steiner je historičar srednjeg vijeka i jedan od vođa protestnog pokreta u Jerusalemu pod nazivom “Spašavanje našeg zajedničkog doma”. Njegov sin, narednik Yuval Shoham, poginuo je u Gazi u decembru 2024. godine: Ovaj komentar napisao je za današnji Haaretz