U danima kad traje bijeljinski pokolj sarajevsko Oslobođenje 3. aprila 1992. prenosi saopćenje Socijalističke demokratske partije Bosne i Hercegovine u kojem „poziva građane Bijeljine da ne nasjedaju na ratne pozive i esktremističke provokacije“. Dan kasnije, za Oslobođenje general Milutin Kukanjac kaže „da Jugoslovenska narodna armija u Bijeljini nije reagovala jer joj to nije dozvolila bijeljinska opštinska vlast“. U istom broju navodi se da „Krizni štab srpskog naroda Semberije i Majevice i Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnatovića Arkana kontrolišu grad i traže da muslimani predaju oružje“. U broju od 7. aprila 1992. Oslobođenje piše „da dolazi do normalizacije života“ i objavljuju spisak 41 osobe koja je poginula u prvih nekoliko dana aprila u Bijeljini.

Podrinje, smješteno duž granice sa Srbijom, udaljeno od Beograda oko 150 kilometara, zbog svog geografskog položaja i komunikacijske povezanosti sa Srbijom te svojom demografskom strukturom, bilo je prva meta velikosrpskih nacionalista. Činjenica da je većinsko stanovništvo uz rijeku Drinu bilo muslimansko velikosrpskim nacionalistima predstavljala je nezaobilaznu prepreku za ostvarenje historijski zacrtanih ciljeva. Donesena je odluka da se ta prepreka fizički uništi. U realizaciji zločinačkog projekta izvršeno je osmišljavanje, planiranje, priprema, te izvođenje projektirano iz Beograda i pomognuto aktivnostima kolaboracionalističke Srpske demokratske stranke Bosne i Hercegovine.

Srpske formacije pod kontrolom Službe državne bezbednosti Srbije, u sadejstvu sa jedinicama Srpske demokratske stranke Bosne i Hercegovine (SDS BiH), uz ogromnu pomoć  Jugoslavenske narodne armije (JNA) 1. aprila 1992. godine okupirale su Bijeljinu, 8. aprila Zvornik, 14. aprila Višegrad, 17. aprila Bratunac, 18. aprila Srebrenicu, 21. aprila Vlasenicu…

Prvi korak agresije bila je blokada glavnih saobraćajnica od Jugoslavenske narodne armije, dok je srpska teritorijalna odbrana (TO) blokirala seoske puteve. Sljedeći korak bio je poziv nesrpskom stanovništvu da preda oružje. Srpske su vlasti također pozivale ljude da dođu na određena mjesta i svojim potpisom izraze lojalnost srpskoj vlasti. To su uglavnom bili stadioni, sportske dvorane, osnovne i srednje škole, tvorničke hale, magacini itd. Na tim mjestima dešavali su se genocidni akti, masovna ubistva, mučenja i silovanja žena.

Bilo je jasno da se Jugoslavenska narodna armija stavila na stranu Srba i da je ona pomagala sprovođenje plana. Učestvovanje državnih organa Republike Srbije u svemu ovome između jeseni 1991. i maja 1992, pa i kasnije, sasvim je očigledno i može se ilustrirati mnogim primjerima. Sve ove činjenice, uz još sigurno i neke druge, jasno pokazuju da su događaji u Podrinju bili isplanirani, a ne spontani, i da im je cilj bio dovesti do toga da Srbi preuzmu vlast, a da u drugoj fazi dođe do protjerivanja nesrpskog stanovništva sa ove teritorije, koje uključuje upotrebu sile u skoro svim ovim općinama. 

Ujutro 1. aprila 1992. u Bijeljinu je stigla specijalna jedinica Državne bezbednosti Srbije, pod komandom Željka Ražnatovića Arkana. Arkan je u sadejstvu sa domaćim jedinicama kojim komanduju Ljubiša Savić Mauzer i Šešeljev četnički vojvoda Mirko Blagojević, bez otpora okupirao grad. „Srpska dobrovoljačka garda“ ili „Arkanovi tigrovi“ raspoređeni su u više manjih grupa, koje predvode Nebojša Đorđević Šuca, Vladimir Homa Rus, izvjesni Bokser, Marko Pejić, zvani Peja Ciganin, izvjesni Bojke… Arkan rukovodi operacijom i svi slušaju njegove komande. 

Smrt je počela šetati bijeljinskim ulicama, obučena u šarene maskirne uniforme i s beogradskim naglaskom na usnama. U njenu službu poslušno su se stavili i općinska vlast, i vojska, i policija, i pravosuđe, i direktori, i novinari, a oduševljeno su je pozdravili mnogi, do tada obični, mirni i dobri građani. Krv nevinih potekla je Bijeljinom. Srbijanski vojnici pod Arkanovom komandom, zajedno s domaćim srpskim jedinicama, u prvih nekoliko dana aprila 1992. ubili su više desetina Bošnjaka, Albanaca i petero bosanskih Srba.

Arkanovci nisu znali ko je ko u Bijeljini. Domaći Srbi pomagači vodili su ih na već dogovorene adrese svojih komšija, birajući često žrtve po sopstvenom nahođenju. Iako je bilo i  brutalnijih snimaka genocidnog nasilja u Bosni i Hercegovini, fotografija američkog fotografa Rona Haviva, na kojoj se arkanovci iživljavaju nad ubijenim bijeljinskim civilima kod Krpića džamije i bijeljinske bolnice, postala je simbol bosanske strahote. Ron Haviv bio je slobodni fotoreporter, a u Bijeljinu je došao s Arkanovom gardom. Njegove fotografije ubijanja Bošnjaka i Albanaca  na ulicama Bijeljine objavili su svi važniji listovi u svijetu.

Iako bi samo jedna slika Rona Haviva bila dovoljan dokaz za svaki sud u svijetu, ubice preko 500 bijeljinskih Bošnjaka danas su slobodni zločinci. Na Havivovoj fotografiji, u bijeljinskoj ulici Bogdana Žerajića vidi se i mladić koji na koljenima moli arkanovce za život. Bio je to Hajruš Ziberi, Albanac iz makedonskog sela Lakarci kod Skoplja, a u Bijeljini je radio u jednoj gradskoj pekari. Hajruša su Arkanovi vojnici ubili kada je imao nepune 24 godine. Na jednoj drugoj fotografiji, koju je snimio Srđan Ilić, tada fotograf AP, vidi se kako Arkanov zamjenik Nebojša Đorđević Šuca sa još jednim vojnikom vodom poljeva teško izmučenog Hajruša. Nakon toga su ga ubili.

Arkanu su njegovi zločinci otkrili da je Ron Haviv slikao dok su oni ubijali, i on je tad tražio da mu fotoreporter preda aparat, zajedno sa svim filmovima. Na kraju ga je reporter uspio ubijediti da mu uzme samo aparat i film u njemu. Ali, Haviv je prije toga uspio izvući film iz aparata na kojem je snimao ubistva. Kasnije je Haviv čuo da je Slobodan Milošević galamio na Arkana zbog tih fotografija. 

U Bijeljinu su tih dana mogle ući samo dvije televizijske ekipe, one iz Beograda i Novog Sada. Ušao je i Ivan Rakić, novinar Radija M iz Sremske Mitrovice. Propagandnim lažima u ogromnim količinama zasipali su javnost iz minute u minutu.

U prilogu novinara Vladimira Vukašinovića u dnevniku Televizije Novi Sad, 4. aprila 1992. prikazan je prilog o ubistvu Mileta Lukića, brata narodnog partizanskog heroja Veljka Lukića Kurjaka. Zajedno sa Miletom ubijeni su i slučajni svjedoci, stara Antonija Ostojić i mladić Zvonko Lazarević. Antonijin brat Nikola Kramarić za televiziju kaže: „Došli su ljudi u šarenim uniformama i s crnim kapama na glavama.“ Šarene uniforme i crne kape imali su tih dana samo – arkanovci.

Danas jedna ulica u centru Bijeljine nosi ime po ovoj zločinačkoj jedinici – Srpskoj dobrovoljačkoj gardi.

U prva četiri dana aprila 1992. godine ubijeni su: Ziberi Ajruš (1968.), Maid Sinanović, Salko Nargalić Ćosa (1960.), Ešef Beganović (1960.), Alija Mujkić (1927.), Sead Krajnović, Bejtula (1956.), Hamijeta (1953.) i Abdirami (1954.) Pajaziti, Husein Dizdarević (1941.), Sabit Arifović (1935.), Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir, Husein Geljo (1933.), Haso Imširović (1929.), Feriz Karasuljić (1959.), u mrtvačnici zaveden pod rednim brojem 77, Bisera Bišanović (1933.), njene kćerke Nermina (1954.) i Mirsada (1962.) i unuk Damir Danović (1976.), podstanarka kod Bišanovića Radmila Novaković, maloljetna braća Ibrahim i Almir Belkić, Ivica Vrhovac (1945.), Mirjana Ilić, Dževad Osmanović (1978.), Dževad Jašarević (1956.), Elmazi Mersim (1969.), Muhamed Mulabdić (1964.), Majda Izić (1929.), Bego Šindrić (1942.), Huso Benić i jedna neidentificirana osoba.

Prema izjavama preživjelih svjedoka, prva žrtva Arkanovih zločinaca u Bijeljini bio je četrnaestogodišnji dječak Dževad Osmanović. Ubijen je u centru grada, dok se na biciklu od tetke vraćao kući. Za njegovo ubistvo, kao ni za mnoge druge, niko nije odgovarao.

Najveći broj ubijenih Bošnjaka Bijeljine i Janje pronađen je u Sremskoj Mitrovici i Šapcu. Tu je bila razapeta mreža preko rijeke Save, iz koje su vađeni leševi koji su plutali rijekom. Ubice su ih prvo bacali u Drinu, a onda ih je dalje nosila Sava.

Zadatak civilnih struktura bio je da leševe vadi iz Save, kako ne bi doplutali do Beograda i kako ne bi uznemirili vesele Beograđane. Nakon vađenja iz rijeke, leševi su zakopavani u groblje u Sremskoj Mitrovici, a neki u muslimansko mezarje u Šapcu. Tako je Asim Fidahić, vlasnik konobe „Kazablanka“ i potomak čuvenih kapetana Fidahića, nakon što ga je iz stana odveo njegov prijatelj Brane Filipović Šumar i  nakon što je ubijen u dvorištu „Šicine kafane“ u Bijeljini, 5. novembra 2003. pronađen u šabačkom mezarju. Kada je vidio Branu Filipovića Šumara, dugogodišnjeg  prijatelja porodice Fidahić, koja je njemu i njegovima više puta do tada pomagala u nevolji, Asimu je srce zatreperilo od nade. ”Brano, brate, ja sam, šta se ovo dešava?” Brano ga je samo mrko pogledao i okrenuo glavu na drugu stranu. Poslije se saznalo da je on i doveo arkanovce pred Asimova vrata.

Jugoslavenska naroda armija, koja je u međuvremenu distribuirala oružje Karadžičevom SDS-u, nalazila se izvan grada i nije se miješala u Arkanov posao ubijanja. Pripadnicima Arkanove Srpske dobrovoljačke garde poklonila je teško oružje u Badovincima, mjestu sa srbijanske strane Drine, a njeni oficiri, predvođeni pukovnikom Dragišom Masalom  iz kasarne u Bijeljini, pružali su logističku podršku. Masal će nekoliko mjeseci kasnije biti nagrađen, tako što će postati jedan od bližih saradnika generala Ratka Mladića. Velika podrška zločincima bila su prevarantska i cinična saopćenja tih dana kako Jugoslavenska narodna armija štiti sve građane i čuva mir.

Pripadnici Jugoslavenske narodne armije nisu učestvovali u samom zauzimanju grada, ali su tokom napada bili razmješteni oko Bijeljine i kontrolirali su prilaze gradu.

U danima kad traje bijeljinski pokolj i kad je grad već okupiran sarajevsko Oslobođenje prenosi saopćenje Socijalističke demokratske partije Bosne i Hercegovine 3. aprila 1992. u kojem „poziva građane Bijeljine da ne nasjedaju na ratne pozive i esktremističke provokacije“. Dan kasnije, za Oslobođenje general Milutin Kukanjac kaže „da Jugoslovenska narodna armija u Bijeljini nije reagovala jer joj to nije dozvolila bijeljinska opštinska vlast“. U istom broju navodi se da „Krizni štab srpskog naroda Semberije i Majevice i Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnatovića Arkana kontrolišu grad i traže da muslimani predaju oružje“. U broju od 7. aprila 1992. Oslobođenje piše „da dolazi do normalizacije života“ i objavljuju spisak 41 osobe koja je poginula u prvih nekoliko dana aprila u Bijeljini.

Na sjednici Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine odlučuje se da u Bijeljinu 4. aprila  ide delegacija u sastavu: Fikret Abdić, Franjo Boras i Biljana Plavšić. Boras ne pristaje.  Plavšićka i Abdić 4. aprila 1992. ulaze u Bijeljinu. Sejo Omeragić, tada novinar Slobodne Bosne, ušao je u Bijeljinu glumeći Abdićevog portparola. Pred zgradom Općine delegaciju dočekuje Arkan. Tako pokazuje ko ima vlast, vojnu i civilnu. TV-kamere bilježe Plavšićkin poljubac s Arkanom. Svoje poštovanje egzekutoru iskazao je i general Dobrašin Praščević, načelnik štaba Druge vojne oblasti Jugoslavenske narodne armije, koji je salutirao Arkanu, onako kako to rade potčinjeni.

U zgradi Općine Arkan i vladika Kačavenda vode glavnu riječ na sastanku sa Biljanom Plavšić i Fikretom Abdićem, optužujući žrtve. Ražnatović, Plavšićka, Abdić i general Praščević potom su održali sastanak na koji Seji Omeragiću nije bio dozvoljen pristup. Beogradski novinar Nenad Zafirović poznavao je svog sarajevskog kolegu i prstima pokazao Arkanovcima na njega. Zatim ga je lično Arkan odstranio iz sale za sastanke, što se jasno vidi na jednom sačuvanom TV snimku.

Na suđenju pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu bivšem lideru bosanskih Srba Radovanu Karadžiću, 28. juna 2011, svjedočio je Milorad Davidović, prijeratni načelnik Sekretarijata unutrašnjih poslova u Bijeljini. Kao policijski insajder tužilaštvu je opisao politiku sistematskog protjerivanja civila nesrpske nacionalnosti s područja više općina, s posebnim osvrtom na  Bijeljinu. Unapređenje vojnika jedinice Željka Ražnatovića Arkana od strane tadašnjeg predsjednika Karadžića za svjedoka Davidovića značio je dodatni poticaj etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva iz više bosanskohercegovačkih općina.

Bijeljina je bila generalna proba agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i izvršenja genocida nad Bošnjacima. Da je Bijeljina ukalkulirana i u neke buduće bitke za Veliku Srbiju, pokazuje naziv knjige Tomislava Nikolića, četničkog vojvode i bivšeg predsjednika Srbije. Knjiga koju je 2006. objavio Nikolić nosi naslov I Bijeljina je Srbija.

Procjenjuje je se da je u četničkom divljanju u Bijeljini tokom aprila 1992. godine, te u kasnijim zločinačkim radnjama ubijeno između 700 i 1000 ljudi mahom Bošnjaka, ali bilo je i Albanaca, Roma, te nekolicina Srba, probosanske, antičetničke orijentacije.

Četiri dana nakon srpske okupacije Bijeljine, 5. aprila 1992, na Ramazanski bajram, na red je došla Janja, a nakon nje i gradovi u srednjem i gornjem Podrinju.

(Avdo Huseinović, Ovamo daleko – atentat na Bosnu, Pravda, Sarajevo, 2024)