Fond koji nosi ime po najvećem dobrotvoru Sarajeva, Fond “Gazi Husrev-beg”, koji djeluje u okviru Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj, dodijelio je danas u Sarajevu 244 stipendije učenicima i studentima iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka, obilježivši istovremeno 25 godina rada tokom kojih je za stipendiranje više od 4.500 učenika i studenata izdvojeno više od četiri miliona KM. Ovogodišnju akciju podržao je 31 džemat u Njemačkoj. Tim povodom podsjećamo na jedan tekst objavljen u Sarajevskom novom listu 1941. godine na današnji dan baš o Gazi Husrev-begu, povodom 400. godišnjice njegove smrti, podsjećajući da i storinama godina poslije smrti Gazija inspirira nove gneracije da nastave njegovim putem.

Gazi Husrev-beg zaista je bio jedna od najvećih i najsvijetlijih figura na obzorju Bosne koja godine 1521. zasjede na tron nekadašnjih vojvoda zapadnih strana, sa vezirskom čelenkom na glavi i plaštem na plećima, ukrašenim najvećim, državničkim i vojničkim odličijima. Taj veliki muž Bosni dade mnogo, a šeher Sarajevu sve. Pri njegovom dolasku Sarajevo je bila kasaba sa 7 do 8 tisuća duša, koju osnova posljednji vojvoda zapasnih strana i drugi sandžakbeg Isa-beg Isaković (1440—1470), a od tada Sarajevo postade ponosnim šehorom, koji poče da sе širi, gradi, cvijeta i napreduje. I zaista oni koji rekoše, da sve ono što je lijepo i pozitivno u starom Sarajevu, pripada Gaziji, imaju pravo jer, Sarajevo do okupacije (1873) bilo je Gazijino Sarajevo. A zar i danas, daleki i umorni putnik, ma odkud stigao, neće nijem i zadivljen stati i pokloniti se pred divnim Božjim hramom koji se već četiri stoljeća uzdiže poput okamenjene pjesme, noseći ime Gazi Husrev-begove džamije; zar se svatko u dubokom poštovanju neće se pokloniti pred njegovim bezbrojnim djelima koja iza sebe ostavi, a koja ga besmrtnim učiniše. Jer, zar se i danas stotine siromaha se hrani u njegovim kuhinjama? Zar se i danas znanja željni ne napajaju na izvorima njegove znamenite biblioteke i po njemu osnovanih škola, dok žedni gase žeđ na Gazijinim česmama i šadrvanma. Zar prolaznici i umorni putnici јоš i danas ne dižu oči prema pozlaćenim kazaljkama njegove vitke sahat kule, čekajući, na čas kada će ih ezan pozvati na molitvu Svevišnjem, u veličanstveni hram što ga Gazija podiže u slavu Boga, a na čijim se kubetima sunce već stoljećima odmara? Gdje su zatim i druga, bezbrojna Gazi Husrev-begova djela: dućani, trgovi, kupališta, bolnice, hanovi, tekije i mostovi, i sva dobra koja iza sebe ostavi? Nisu li onda i o skromni redci, napisani povodom 400-godišnjice Gazijine smrti, tek blijedi spomen jednom velikom mužu, emiru, careviću i koljenovću Gazi Husrev-begu? Jer, bila je zaista blistava zvijezda na često puta mrkom bosanskom nebu, koja iza sebe ostavi još i danas svijetleći trag.

Gazi Husrev-beg rođen je u Serezu, u Rumeliji, oko 1480. godine. Po ocu, Ferhadbegu, bio je naše gore list, dok mu je majka, suiltanija Seldžuka, koja počiva u carskom mauzoleju u Carigradu, bila kćerka sultana Bajazida II. O Gazi Husrev-begu, malo ili skoro ništa ne znamo sve do godine 1521.,kada ga je sultan Sulejman II svojim fermanom postavio sandžakbegom bosanskim. Od tada, рa sve do godine 1541., uz kraće prekide Gazija je upravljao Bosnom. Tijekom svoga prvog begovanja, koje je trajalo oko 4 godine, Gazija je ratovao čas po susjednim hrvatskim, čas po mletačkim zemljama. U drugom periodu svoga upravljanja Bosnom, i to od 1526 do 1534., nakon niza blistavih vojničkih pobjeda u kojima osvoji Jajce i 12 drugih gradova, počinje sjajno razdoblje njegove uprave Bosnom, koje Osmanlijama može služiti na čast, a emiru Gazi Husrev-begu na ponos. Slavni i vješti vojskovođa pretvara se tih godina u mudrog državnika, sjajnog graditelja i velikog humanistu. Jer, Gazi Husrev-beg nije bio ratnik koji ratuje da razara, nego da podiže i stvara. U svom, možda lirski nadahnutom eseju o Gazi Husrev-begu profesor Ljubunčić lijepo je rekao: “Kad se sva djela kratkim putem pregledaju, što ih je Gazi Husrevbeg za života učinio, i koje je namijenio dalekim pokoljenjima iza svoje smrti, onda zadivljuje sveobuhvatnost javnog rada i javnih potreba, kojom se odlikovao ovaj, rijetki vezir na Bosni. Polazeći od molitve, od smjernosti i udivljenosti prema jedinom i svemogućem Bogu, izlazi on tako okrijepljen na puteve života, i udara temelje razgranatog društvenog i trgovačkog života, čuvajući pri svemu uzvišenu zakonitost najvećeg sudije i krijepeći svaki svoj pokret iskrenim humanitarnim osjećajem. Smišljeno i sa mnogo organizatorskog smisla podiže on trgovački i društveni život Sarajeva, i stvara mu veze kako s najbližom okolinom tako i s dalekim trgovački-društveni život Sarajeva, i stvara i privrednim središtima bliskog i dalekog Orijenta, živahnog i mnogostrukog Levanta. Koliko ga je god vjera nadahnjivala, i koliko god bio religiozni mistik i subjektivno poeta, on je isto tako i vanredan ukrevnik i okretan privredni organizator. Svakako je točno da od njegova vremena započinje intenzivno duhovno i materijalno jačanje šeher Sarajeva i čitavog bosanskog vilajeta. S njim počinje lijepa i daleka tradicija, koja je dugo godina krijepila i bordila sva javne i duševne manifestacije šeher Sarajeva, i sve oblike materijalnog i duhovnog uspona ovog kraja. Sarajevo se kitilo javnim lijepim građevinama. Podizale se džamije, medrese i mektebi. Gradila se kupališta. Otvarale musafirhane. Njegovali se društveni sastanci, na kojima se govorilo i raspravljalo mnogo o nauci i poeziji, o ljepotama i čudesima svijeta, o snazi i uzvišenoзti vjere i dok je duhovno Sarajevo izgaralo u nekom emocionalnom i intelektuanom nadahnutošću, trgovačko i esnafsko Sarajevo otvaralo je velke izloge robe, bilo uzor marljivosti i okretnosti, ali također i nosilac vanredno razvijene društvene svijesti i rijetko trgovačkog i zanatlijskog morala.

Od Gazijinog vremena Sarajevo je postalo zaista Sarajevo, što znači: mjesto puno lijepih saraja, zgrada. Ali ono je bilo i duhovni i kulturni centar, jednako kao što je bilo i trgovački i privredni. Postalo je ponos Bosne. Čežnja Bosanca. U njega su vodili putevi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. I što je duhovno i materijalno Sarajevo imalo, to je davalo onima, koji su ga po poslu ili od sejira posjećivali, i tako je postalo rasadnik ili inicijator mnogih korisnih akcija i mnogih lijepih društvenih i privrednih ustanova. Zaista, sve je imalo biljeg lijepog i razvijenog života, pokretnog i aktivnog ljudskog duha. ukratko, biljeg intenzivnog kulturnog rada, komu je, kako smo vidjeli, Gazi Husrev-beg dao svestran osnov. Napokon pri svome trećem begovanju, dok su mu čete kretale u pomoć u borbi Ivana Zapoljskog protiv Kralja Ferdinanda, blistava Gazi Husrev-begova zvijezda ugasi se, jer umrije u Sarajevu dana 18. lipnja 1541. godine i bi pokopan u malom, kamenom turbeta (mauzoleju) s lijeve strane Begove džamije. I danas, četiri stotine godina nakon toga, kad daleki i umorni putnik zakorači u ogromno, kameno dvorište Begove džamije, u kojem pod lisnatim krošnjama stoljetnih jablana tiho žubore hladni šadrvani, dok sunce počiva na kupolama kubeta, vidjet će vjerne kako pred vratima Gazijina turbeta, šapuću tihu molitvu za mir duše velikog emira, vojskovođe, i carevića Gazi Husrev-bega, kojemu neznani pjesnik iznad vrata uklesa u kamenu pozlaćen epitaf: “Reče jedan dovadžija, koji s dovom tarih sklada: Nek svaki dan milost Božja i blagoslov na njeg pada!”

Izvor: Sarajevski novi list, 28. 10. 1941.