U „normalnoj“ demokratiji, Netanyahu bi već bio smijenjen. Ali izraelska demokratija je specifična, tvrdi bivši izraelski ministar vanjskih poslova Shlomo Ben Ami. Njegove birače ne brine polaganje računa niti politike stranaka. Sve se vrti oko plemenskog identiteta. Poraz Netanyahua uopće nije siguran

Na općim izborima u Mađarskoj održanim prošlog aprila, desničarska populistička vlada premijera Viktora Orbána nije zbačena s vlasti od strane lijeve opozicije, već od strane stranke desnog centra posvećene borbi protiv korupcije i obnovi demokratije. Izrael izlazi na birališta ovog 27. oktobra, a slična promjena je, uveliko, najbolji ishod koji se razumno može očekivati: da ekstremističku vladu premijera Benjamina Netanyahua zamijeni pristojna administracija koja poštuje zakon. Radikalno nova vanjska politika i dalje će ostati van domašaja.

U “normalnoj” demokratiji, lider poput Netanyahua bio bi primoran na ostavku ili bi ga narodni protesti davno srušili. Na kraju krajeva, pod njegovim mandatom Izrael je pretrpio strašni teroristički napad sedmog oktobra 2023. godine, a takođe po njegovom naređenju Izrael je ušao u višestruke dugotrajne ratove, obilježene ratnim zločinima, koji su iscrpili njegove kapacitete i suprotstavili ga međunarodnoj zajednici.

Međutim, Izrael nije normalna demokratija, a njegove birače nikada nije posebno brinulo polaganje računa. Iako Netanyahu nema široku većinsku podršku, ankete uglavnom isključuju mogućnost da njegov blok zadrži većinu, njegov poraz daleko je od garantiranog. To nema mnogo veze s konkretnim politikama stranaka: iako liberali ponekad predlažu programe i mjere, izraelski izbori su se uvijek više vrtjeli oko kulture i plemenskog identiteta nego oko političkih platformi.

Netanyahu za to snosi nimalo zanemarivu odgovornost. Decenijama je dobijao podršku suprotstavljajući dva rivalska koncepta identiteta: izraelski identitet i jevrejski identitet. Igrao je na kartu narodnih strahova, prizivajući epizode arapskog neprijateljstva i palestinskih intifada, promovirajući ujedno ideju da ne postoji miran put ka izraelskoj sigurnosti. Čak je i Zapad, tvrdi on, u svojoj suštini antisemitski i uvijek će na kraju staviti Jevreje na optuženičku klupu.

Netanyahu utjelovljuje kolektivnu paranoju nacije koja živi u poricanju vlastitih prestupa, nacije koja užase iz prošlosti, od Holokausta do Hamasovog terorizma, vidi kao opravdanje za bilo koju akciju koja Izraelce drži “sigurnim”. Nije slučajnost to što je religijski nacionalizam dobio na snazi posljednjih godina, čak i u najvišim krugovima Izraelskih odbrambenih snaga.

Ali Netanyahu nikada ne stavlja fokus na sigurnu budućnost, već na katastrofu koja navodno vreba iza ugla. Masakr od sedmog oktobra i “licemjerna” međunarodna osuda naknadnog rata za “samoodbranu” Izraela činili su se, mnogima, kao potvrda Netanyahuove priče.

Međutim, godine rata, političke korupcije i erozije demokratije pod Netanyahuovim vodstvom udaljile su pojedine sektore izraelskog biračkog tijela. Te birače nije apsorbirala nikakva kohezivna opozicija. Umjesto toga, zatekli su se u mješavini stranaka desnice, formacija desnog i lijevog centra, te jedine jasno ljevičarske stranke: Demokrata bivšeg vojnog zvaničnika Yaira Golana.

Opozicione stranke dijele pojedine ciljeve. Žele da Netanyahu odgovara za sigurnosne propuste koji su omogućili napad sedmog oktobra i za vođenje rata u Gazi. Žele zaustaviti njegove antidemokratske pravosudne reforme. I žele primorati brojna ultraortodoksnu zajednicu, ključnog partnera u Netanyahuovim vladama, da podijeli teret vojne službe, od koje su izuzeti, i da učestvuje na tržištu rada, umjesto da živi od državnih subvencija.

Malo je vjerovatno da će ova platforma osigurati jasnu većinu. Zapravo, ankete sada ukazuju na izjednačen rezultat između dva velika bloka. I dok je Netanyahu kandidat bez skrupula, spreman na sve kako bi formirao koaliciju koja će ga održati na vlasti, opozicione stranke su se obavezale da neće ulaziti u saveze s “necionističkim” snagama. To ih stavlja pred dilemu, jer njihova jedina stvarna šansa za formiranje Vlade vodi preko sporazuma s arapskim strankama. Alternativa bi bila formiranje manjinske Vlade uz prećutnu podršku tih stranaka, ukidanje dijela Netanyahuovog antidemokratskog zakonodavstva i potom raspisivanje prevremenih izbora radi sticanja većeg legitimiteta.

Postoji i drugi scenario u kojem dva rivalska bloka pribjegavaju specifičnom izraelskom političkom izumu: formiranju velike koalicije s dva premijera koji se rotiraju na čelu Vlade. Koliko god to čudno zvučalo, činjenica da je Izrael zarobljen u remi poziciji između dva društvena i kulturna bloka uslovila je obje strane da očekuju veoma tesne izborne margine. Predsjednik Yitzhak Herzog, koji je uvek pokazivao spremnost na bilo kakav ustupak u ime praznog pojma “jedinstva”, iskoristiće sve moguće manevre kako bi natjerao lidere stranaka da formiraju Izvršnu vlast nacionalnog jedinstva. Neće uspjeti.

Šta god da se desi, izraelski političari neće oživjeti rješenje s dvije države. U najboljem slučaju, što je moguć, ali i dalje malo vjerovatan scenario, Vlada predvođena trenutnom opozicijom mogla bi podstaći privremene sporazume u okupiranoj Palestini i prihvatiti ulogu reformirane Palestinske samouprave u Gazi nakon Hamasa, što je ključni element mirovnog plana američkog predsjednika Donalda Trumpa. Ali ova Vlada neće dozvoliti tursko-katarski monopol nad obnovom Gaze, kako predviđa i Trumpov mirovni plan, niti će se povući iz enklave bez dokaza o razoružanju Hamasa.

Šire gledano, takva Izvršna vlast mogla bi kombinirati moć i diplomatiju, posebno kada je riječ o Palestini, Siriji i Turskoj. To uključuje napuštanje Netanyahuove doktrine “napredne odbrane”, koja podrazumijeva uspostavljanje izraelske kontrole nad teritorijama koje se nalaze izvan njenih međunarodno priznatih granica i gdje mogu postojati prijetnje. Izrael bi sproveo proračunata povlačenja, otvarajući vrata povratku doktrini sigurnosti zasnovanoj na odvraćanju, tampon zonama i zvaničnim sporazumima.

Pristojna izraelska Vlada takođe bi trebala pokušati spasiti međunarodni ugled zemlje, koji se urušava, borbom protiv nasilja doseljenika na okupiranoj Zapadnoj obali i okončanjem velikodušnog finansiranja ilegalnih naselja. Približavanje Sjedinjenim Američkim Državama od posebne je važnosti, prije svega radi obnavljanja veza s Demokratskom strankom. Takođe bi moglo biti uputno stupiti u dijalog s utjecajnim desničarskim komentatorima koji su nedavno prihvatili antisemitske teorije zavjere, kao što su Tucker Carlson i Nick Fuentes.

Administracija koja bi uključila parazitsku ortodoksnu zajednicu na tržište rada, čime bi se proširila produktivna baza koja podržava odbrambenu politiku, trebala bi biti u stanju da se odrekne američke vojne pomoći bez gubitka pristupa njenim naprednim sistemima, ali finansirajući ih izraelskim sredstvima. To ne samo da je ispravna stvar, već bi doprinijelo i obnavi slike zemlje u američkoj javnosti.

Netanyahu je doveo Izrael u zamku u kojoj sve veći strateški ustupci premašuju produktivnu bazu koja ih finansira, dok istovremeno uništava dobru volju od koje zavise njegovi savezi. Iako nova Vlada ne bi transformisala vanjsku politiku Izraela, mogla bi započeti mukotrpan proces izvlačenja Izraela iz ćorsokaka u kojem se nalazi. Samo to već bi bio razlog za slavlje.

Shlomo Ben Ami (Tanger, Maroko, 1943), bivši je izraelski ministar vanjskih poslova, potpredsjednik je Međunarodnog centra za mir u Toledu. Autor je knjiga “Ožiljci rata, rane mira: arapsko-izraelska tragedija” i “Proroci bez časti: Borba za mir u Palestini i kraj rješenja s dvije države”; ovaj komentar napisao je za El Pais