Alexis de Tocqueville je već sredinom 19. stoljeća upozoravao na ovo kada je primijetio da Francuska revolucija nije izbila u trenutku ekstremnog siromaštva, već nakon decenija stagnacije napretka. Ne u trenutku najvećeg očaja, već kada se napredak pokaže nedovoljnim i dođe do prepreke: tada se iskra pali.
Nesreća je globalna. Od Bangladeša do Trga Bastilje, od New Delhija i Madagaskara do Puerta del Sol i ulica Tirane i Beograda. Teško je zamisliti tako udaljena društva, ekonomske i političke realnosti, i tako različite zahtjeve.
Ali demonstracije posljednjih mjeseci u ovim zemljama – neke s nestabilnim ekonomijama i autoritarnim liderima, druge bogate i s konsolidovanim demokratijama – povezuje nešto vrlo stvarno. Oni koji protestuju rođeni su između s kraja 20. i početka ovog vijeka. To su mladi ljudi koji su odrasli s finansijskom krizom i pandemijom. Oni koji su naučili biti građani u digitalnom okruženju. Oni koji dostižu odraslo doba usred eksplozije vještačke inteligencije, sa svim prilikama i prijetnjama koje ona predstavlja. Ono što ovi mladi ljudi zahtijevaju ima lokalne specifičnosti: korupciju i nepotizam onih na vlasti, rastuće troškove života i stanovanja, gubitak obrazovnih mogućnosti i nesigurnost posla. Ali oni odražavaju zajedničko nezadovoljstvo. Institucije i vlade su se pokazale nesposobnim da odgovore na njihove zahtjeve, a za mnoge od njih budućnost više nije obećanje. To je prijetnja.
Ova generacija, nazvana Generacija Z, opisana je kao generacija rođena i odrasla u krizi, od klimatske krize do ratova u Ukrajini, Africi i na Bliskom istoku. Nisu poznavali ništa drugo. U zapadnim demokratijama, oni su od samog početka internalizirali da stvari neće biti bolje za njih nego za njihove roditelje, dok je njihov utjecaj smanjen u demografski starim društvima kojima dominiraju debate o imigraciji, penzijama i održivosti države blagostanja. Rasprava je vrlo drugačija u zemljama takozvanog globalnog Juga, gdje su se u posljednje dvije godine vodili masovni protesti koji su doveli do političkih promjena, kao što se dogodilo u Nepalu. Tamo Generacija Z ima veću demografsku težinu, a oni je potvrđuju zahtjevima koji se kreću od ljutnje indijskog Pokreta žohara zbog curenja prijemnih ispita za medicinski fakultet do pobuna protiv nedostatka ekonomskih mogućnosti ili ograničenja sloboda. Može se tvrditi da je, i na Sjeveru i na Jugu, ovo generacija koja je postigla najviši nivo obrazovanja i osvojila najviše prava, kao i da je najhiperpovezanija u historiji. Ali to također pomaže objasniti pobunu.
Alexis de Tocqueville je već sredinom 19. stoljeća upozoravao na ovo kada je primijetio da Francuska revolucija nije izbila u trenutku ekstremnog siromaštva, već nakon decenija stagnacije napretka. Ne u trenutku najvećeg očaja, već kada se napredak pokaže nedovoljnim i dođe do prepreke: tada se iskra pali.
Novi politički akter se pojavljuje s Generacijom Z, i to je već znak vitalnosti u svijetu u kojem se demokratija povlači, a autoritarni režimi osjećaju snagu. Opasnost bi bila da bi pokret mogao prerasti u nihilističko nasilje, poput onog viđenog u Francuskoj. Ekstremna desnica je već pokazala svoju sposobnost privlačenja mladih glasača. Među onima koji protestuju, neki teže nivou blagostanja koji nikada nisu iskusili; drugi, očuvanju evropskog društvenog modela, ali ako postoji nit koja ih povezuje, to nije želja za demontiranjem sistema. Naprotiv. To je zajednička težnja za pravednim i demokratskim institucijama koje ispunjavaju svoja obećanja: obrazovanje s jednakim mogućnostima, pravo na pristupačno stanovanje, kvalitetne javne usluge i funkcionalne demokratije. Kao što je rekao Daniel Cohn-Bendit, vođa studentske pobune 1968. godine: „Ono što danas traže je jednostavno budućnost.“ To nije revolucionarno. Ali to zahtijeva demokratske stranke i institucije s dovoljno legitimiteta i snage da odgovore na nezadovoljstvo i frustraciju. U suprotnom, radikalne opcije će monopolizirati ljutnju, a to će biti gore.
Izvor: El Pais
