Za prijem putnika iz vozova korištena je sportska dvorana. Još uvijek ima koševe, semafor i tribine, ali je teren bio ispunjen bijelim stolicama za putnike i prostirkama s dekama za one koji su morali leći. Uz jedan od zidova nalaze se dugi bijeli plastični stolovi s bocama vode, kruha i druge hrane. Hitne službe, radnici Crvenog križa i osoblje Civilne zaštite kretali su se među pogođenima, naprijed-nazad, bez zaustavljanja. Svjetlost je strujala kroz visoke prozore terena.
Jorge Guales je vidio kako stižu kolica s hranom. Bio je u vagonu 7 voza Iryo, koji je stao. Članovi osoblja su prolazili, nudeći piće i grickalice. Bio je smiren. Sljedeće čega se sjeća bio je udar: „Tresak, zaglušujuća buka.“ Pokušava shvatiti šta se događa. Teško je. Neki putnici su bačeni na sjedišta, a razni predmeti su pali na pod. Upravo su doživjeli nesreću u Urdi, iako još nisu bili u potpunosti svjesni njenog značaja. Vidio je i čuo sve, ali sve je bilo mutno. 53-godišnji Kolumbijac pogledao je kroz prozor i vidio dim. Ustao je. Vrata su bila otvorena. Izašao je i pomogao drugima da izađu. Zajedno su prošli kroz jarak, a nekoliko mještana je srušilo ogradu kako bi mogli proći. Okrenuo se, a tamo su bili uništeni vagoni. Upravo je izašao neozlijeđen iz jednog od njih.
Nekoliko minuta ranije, 33-godišnja Juliana Rozo razmišljala je u drugom vozu, o prezentaciji koju je morala održati u Sevilli. Vježbala je šta će reći i kako. Početak, sredina i kraj. Pored nje, u vagonu broj 2 brzog voza AVE, sjeća se nekoliko putnika koji su spavali i drugih, poput nje, koji su obavljali neki posao: „Trzaj nas je prisilio da se držimo za sjedišta. Neki ljudi su udarili glavom o otvorene stoliće.“
Inés Piñeros osjetila je isti udarac. Bila je u vozu ispred, onom koji je opsluživao Iryo. Premjestila se u pretposljednji vagon zaustavljenog voza samo nekoliko trenutaka ranije. Bila je s dvije prijateljice i željela je biti blizu njih kako bi razgovarale. „Imam ranu na trbuhu, ali sam i dalje jako potresena“, kasnije je ispričala i bolnici Gregorio Marañón u Madridu.
Iñaki García, Andrea Martínez, Alberto Pérez i Juan Antonio Villanueva, prva dva putnika u Iryu i posljednja dva u AVE-u, također govore o sudaru dva voza. Svi oni spominju “tup udarac” koji neće zaboraviti. To je najčešće ponavljana riječ među iskazima preživjelih željezničke nesreće u Toledu, u kojoj je poginulo najmanje 68 ljudi , a više od 50 je povrijeđeno. To je osjećaj urezan u njihove umove i tijela. Mnogima je teško rekonstruirati ono što su doživjeli i sjećaju se samo fragmenata minuta prije udara i haotičnih minuta koje su uslijedile, ispunjenih strahom i neizvjesnošću. Neki se muče da riječima opišu ono što su upravo proživjeli i lakše im je da se sjete senzacija: tijela koje ih je okrznulo, vriska, svjetlosti izvana.
Iryo i Renfe AVE
García, 60, bio je u vagonu broj 2 voza Iryo. Otkotrljao se na tlo i odjednom osjetio kao da sve visi. Otvorio je oči i bio je licem prema dolje. „Nemaš vremena ni o čemu razmišljati. Sve što želiš je uhvatiti se za nešto za što ćeš se držati“, prepričava.
U međuvremenu, u vozu koji je trebao stići u Sevillu nekoliko minuta kasnije, Pérez i Villanueva putovali su u zadnjem dijelu brzog voza Renfe AVE. Slijed koji opisuju je sličan, gotovo identičan: voz je stao, obavještenje preko razglasa da će biti nepokretni nekoliko minuta, voz se ponovo pokrenuo i, za nekoliko sekundi, sudar, buka, vriskovi, tijela, gaženje. Martínez, 31, putovao je u Sevillu na posao, pio kafu i pregledavao svoje bilješke za sastanak. Želio je da sve bude spremno. Malo se sjeća i teško mu je pratiti hronološki slijed onoga što se sljedeće dogodilo. „Bio sam tamo… Sve sam vidio. Još sam u šoku“, kaže. Volonteri su ih sve odveli u paviljon Urda.
Tamo, oko osam kilometara od mjesta nesreće, identificirani su putnici koji su pristigli. Prvo su zabilježena njihova imena, identifikacijski brojevi, broj voza i vagona. Zatim je procijenjeno njihovo psihičko stanje i eventualne povrede. „Oni vrše trijažu, šaljući ih u različita područja ovisno o težini situacije“, objasnio je Óscar Jiménez iz hitnih službi. Oko 70 ili 80 pripadnika osoblja iz različitih jedinica u Castilla-La Manchi bilo je raspoređeno na nekoliko lokacija.
Za prijem putnika iz vozova korištena je sportska dvorana. Još uvijek ima koševe, semafor i tribine, ali je teren bio ispunjen bijelim stolicama za putnike i prostirkama s dekama za one koji su morali leći. Uz jedan od zidova nalaze se dugi bijeli plastični stolovi s bocama vode, kruha i druge hrane. Hitne službe, radnici Crvenog križa i osoblje Civilne zaštite kretali su se među pogođenima, naprijed-nazad, bez zaustavljanja. Svjetlost je strujala kroz visoke prozore terena.
Juan Quesada, 65, sjedio je i čekao da ga porodica pokupi. Putovao je u Sevillu na posao u vagonu 6 brzog voza AVE i zadobio je povrede glave. Veliki bijeli zavoj prekrivao mu je lobanju, a bio je pomalo ošamućen: „Život ti proleti pred očima u sekundi, a da to ni ne shvatiš.“ Tu je bio i 28-godišnji Mauro, koji je putovao u vagonu Iryo sa svojim šefom. Lice mu je bilo vidno otečeno, prekriveno zavojima i krvlju, i još uvijek je bio potresen onim što se dogodilo. Prema njegovim riječima, voz je bio zaustavljen 10 do 15 minuta kada je osjetio snažan udar i voz se počeo okretati. „Osjetio sam nekoliko udaraca“, rekao je, još uvijek potresen silinom nesreće.
Od jedanaest sati ujutro do poslije podne sati su prolazili u paviljonu usred medicinskih pregleda i čekanja. Neki preživjeli su primali intravenozne tekućine. Drugima je ponuđen sendvič ili kafa. Oni kojima je bila potrebna bolnička njega čekali su prijevoz, dok su ostali, poput Quesade, čekali da ih neko dođe pokupiti. Još uvijek potreseni, tražili su mjesta za punjenje telefona, pokušavali kontaktirati svoje voljene i saznati šta se dogodilo. Preživjeli su to, ali vidjeti to na vijestima bilo je također poražavajuće. Komšije su žurno stigle s flašicama vode i hrane.
Bilo je i članova porodice koji nisu mogli kontaktirati svoje voljene. Jedan čovjek je očajnički tražio Almudenu, svoju kolegicu. “Ne znam ništa, ne znam ništa”, stalno je ponavljao. Otišao je na odjeljenje nadajući se da će mu neko pomoći da je pronađe, jer je možda bila u šoku ili je izgubila telefon, nagađao je. S vremena na vrijeme, medicinske sestre su se penjale na stolice i prozivale imena ljudi koje porodice nisu mogle pronaći. Bili su to trenuci suzdržane radosti, sretnih i gorko-slatkih susreta.
Pomoć mještana
Rosa María Domínguez, lokalna stanovnica, saznala je za nesreću u devet sati ujutro kada je otišla u medicinski centar i zatekla ga praznog. Čim je saznala šta se dogodilo, vratila se kući da prikupi gazu, fiziološki rastvor i sav medicinski materijal koji je mogla, nakon što je čula da nedostaju lijekovi. „Svi smo počeli dolaziti da pomognemo i organizovali smo se najbolje što smo mogli, donoseći čaršafe, ćebad, vodu… Bilo je užasno, kao u horor filmu“, kaže ona.
Usred suza, razbacanih kofera i povrijeđenih putnika, lokalno stanovništvo je požurilo da pomogne žrtvama, iako mnogi nisu imali medicinskog iskustva. Domínguez je, između ostalih, brinula o sedmomjesečnoj trudnici koja je putovala iz Seville i koja je zadobila samo lakše modrice. Pošto se nije mogla sama vratiti kući, dali su joj telefon da kontaktira lokalnog poznanika koji ju je povezao, dok je njen suprug doputovao iz Seville da je pokupi. Njena djeca su se također pridružila akcijama pomoći: jedno je pomagalo u restoranu, a drugo je bilo prevodilac za strane putnike. “Svi smo mnogo nešzo učinili, čak smo pomagali i policiji.”
Neki putnici su otišli sa svojim porodicama, dok su se drugi vratili autobusom u Madrid, odakle su mnogi krenuli oko osam sati ranije. Neki su prevezeni u bolnicu Gregorio Marañón, dok su drugi otišli na stanicu Atocha, gdje su ih čekali bolničari iz madridskih hitnih službi i grupa psihologa. Ovi stručnjaci su bili tamo cijeli dan, brinući se o porodicama poginulih i povrijeđenih u oba voza.
Oko 10:30 sati, na jednoj strani zgrade postavljena je 24-satna stanica za pomoć, koju je jako čuvala policija – do šest kombija bilo je raspoređeno po tom području. Ovo je isti protokol koji su primijenili u januaru, nakon željezničke nesreće u Adamuzu, Córdoba. Tada su prvi autobusi su stigli rano ujutro, a povratak preživjelih bio haotičniji. Ovaj put, operacija je tekla kao sat, a pristup području je bio nemoguć. Neki autobusi su stigli s putnicima iz drugih vozova koji nisu učestvovali u sudaru, dok su drugi dovezli ljude koji su putovali pogođenim vozovima, neke s lakšim povredama, a druge neozlijeđene.
Prije nego što su se preživjeli vratili, članovi porodica su postepeno pristizali, nesigurni da li će njihov rođak, brat, djevojka, otac, kćerka ili prijatelj biti u autobusu za koji su znali da ide za Madrid. Ista stvar se dogodila u Urdi (Toledu). Neki, prije nego što su znali kuda da idu, lutali su po stanici s telefonima u rukama, istovremeno osvježavajući web stranice nekoliko novina. Pascual Galera, zamjenik generalnog direktora Civilne zaštite za Zajednicu Madrid, sažeo je to: „Stižu vrlo nervozni.“
Izvor: El Pais
