Dok se u javnosti godinama nametao mitologizirani narativ o sarajevskim ljubavnicima Bošku i Admiri, stvarni, neispričani bosanski Romeo i Julija živjeli su na braniku sjeveroistočne Bosne. Priča o heroju oslobodilačkog rata Hajrudinu Mešiću  i njegovoj supruzi Radenki, svjedočanstvo je o nepokolebljivoj ljubavi, etici i odanosti kakva se rijetko bilježi u ratnoj historiji

Godinama se u javnom prostoru i kolektivnom pamćenju Bosne i Hercegovine nametala jedna konstruisana i mitologizirana naracija o sarajevskim ljubavnicima Bošku i Admiri. Taj narativ, osmišljen s političkom pozadinom koja u istu ravan dovodi agresora i žrtvu, desetljećima je potiskivao istinske, duboke i autentične priče o ljudskoj odanosti, etici i ljubavi. Prava, neispričana i namjerno prešućivana bosanska priča o vjernosti i ljubavi nije rođena u sarajevskim ruševinama, već na sjeveroistoku Bosne. To je priča o legendarnom komandantu Hajrudinu Mešiću, Kapetanu Hajri i njegovoj supruzi Radenki.

Za razliku od izmišljenih mitova koji veličaju bjekstvo i relativiziraju historijski kontekst, ljubav Radenke i Hajrudina nije tražila izlaz u izdaji niti prebjezima na stranu agresora. Radenka, rođena Srpkinja, radila je do 1991. godine kao civilno lice u službi Jugoslavenske narodne armije u Karlovcu, gdje je živjela s Hajrudinom i njihovo dvoje male djece, kćerkom Lejlom i sinom Zlatkom.

Kada je JNA otvoreno stala u službu rušilačke politike i započela rat u Hrvatskoj, Hajrudin Mešić, vrhunski sportista, šampion u džudou i kapetan s najvišim ocjenama s Vojne akademije u Beogradu, donio je odluku da napusti armiju koja je pogazila vlastite principe i vrati se u rodnu Bosnu i Hercegovinu.

Radenka je bez oklijevanja krenula za njim. Njen izbor nije bio samo izbor supruge koja prati muža, već moralni čin žene koja odbija služiti zlu. Kada su se nad Bosnom i Hercegovinom nadvili crni oblaci zvjerskih zločina i planiranog uništenja naroda, Hajro je u Ugljeviku preuzeo dužnost komandira policijske stanice, a potom se u potpunosti posvetio organizovanju narodnog otpora.

Dok se obruč oko bošnjačkih sela stezao, a narodu teočanskog kraja prijetilo masovno odvođenje u koncentracione logore i biološko istrebljenje, Radenka je s dvoje male djece u naručju prelazila preko neprijateljskih linija pod kontrolom srpskih snaga. Čak i kada se nakratko sklonila u Suboticu, odbila je ostati u sigurnosti srbijanske sredine i vratila se u Bosnu da bude uz svog supruga onda kada je bilo najteže, na samom braniku Republike Bosne i Hercegovine.

Ljubav Radenke i Hajrudina izgrađena je na temeljima dubokog poštovanja i zajedničkih vrijednosti. Kapetan Hajro bio je neustrašiv vojnik, ali iznad svega čovjek čvrstih moralnih načela i pravednosti. Njegovo vođenje rata bilo je u potpunosti usklađeno sa Ženevskim konvencijama, bez ubijanja civila, bez logora i bez iživljavanja nad zarobljenicima. O njegovoj čovječnosti svjedoči i epizoda kada je tokom jedne akcije nanišanio neprijateljskog vojnika, ali je opazio dijete koje mu donosi hranu; sačekao je da se dijete skloni na sigurno, odustavši od napada.

Kada ga je ispred prodavnice u Vitinici u kuk ranio domaći mještanin, koji je opijajući se odbijao ići na liniju odbrane, Hajro je, odlazazeći na tešku operaciju u Tuzlu, strogo zabranio svojim borcima da se osvete počinitelju. Zbog te veličine i oprosta, supruga tog čovjeka svakog mu je dana donosila voće u znak zahvalnosti, shvatajući da borba Kapetana Hajre nije bila borba iz mržnje, već iz potrebe da se zaštiti goli život.

Dolaskom u Teočak, Kapetan Hajro prekinuo je ključnu neprijateljsku komunikaciju. Kao komandant Prve teočanske brigade, formirane 16. septembra 1992. godine s 1.294 borca, predvodio je „Lavove iz Teočaka“ koji su u potpunom okruženju pružali nesalomljiv otpor. Svojom vojničkom taktikom ubacivanja snaga u pozadinu i primjenom principa iznenađenja, razbijao je utvrđenja na Ravnim Njivama, Brđanima i Odžačini, te u oslobodilačkom slalomu nazvanom „Majevička oluja“ rušio neprijateljska uporišta jedno za drugim. Time je osigurana komunikacija Teočak–Goduš, koja je za oko 15.000 civila bila jedini put nade i spasa od sigurnih logora i smrti.

Njegova snaga i autentični autoritet primorali su i same agresorske vođe, poput Mauzera i Dubajića, da mu se obraćaju s uvažavanjem i nude pregovore. Međutim, u središtu te vojničke gromade stajala je neraskidiva veza s porodicom. Radenka je bila njegov najčvršći oslonac u okruženju, podnoseći s njim sve strahote i oskudice rata, odgojena i odana ideji slobodne i pravedne Bosne i Hercegovine.

Ta velika priča prekinuta je 30. oktobra 1992. godine u Nezuku. Pokušavajući probiti koridor spasa prema okruženim Kamenici i Srebrenici, Kapetan Hajro je prije početka odlučujućeg napada skinuo svoj pancirni prsluk i dao ga jednom od svojih saboraca. U toku borbe pogodio ga je geler granate. Preminuo je u 33. godini života. Nakon njegove pogibije, akcija je obustavljena, a spasonosni koridor nikada nije uspostavljen. Posthumno je odlikovan ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan“, Ordenom heroja oslobodilačkog rata, Policijskom značkom za hrabrost, te mu je dodijeljen čin brigadnog generala, dok je njegova brigada preimenovana u 255. slavnu brdsku brigadu „Hajrudin Mešić“.

Gubitak supruga i heroja nije pokolebao Radenku Mešić. Nakon Hajrine pogibije, ona nije napustila Bosnu i Hercegovinu niti je potražila utočište u krugovima koji su rušili njenu domovinu. Ostala je vjerna državi za koju je njen suprug dao život. U posleratnim godinama, sama je podigla i odgojila njihovu djecu, Lejlu i Zlatka, usmjeravajući ih da odrastaju s ponosom na herojstvo, čovječnost i čistu borbu svoga oca.

Generacije u Bosni i Hercegovini ne treba odgajati na lažnim mitovima i pričama o odustajanju i bijegu. Prava historijska i ljudska lekcija leži u odanosti domovini i dostojanstvu koje su pokazali Radenka i Hajrudin Mešić. Njena odluka da ostane uz svog supruga, uz narod i uz ideju pravedne Bosne i Hercegovine, uprkos svom etničkom porijeklu i svim opasnostima koje su joj prijetile od sunarodnika s druge strane linije, predstavlja vrhunski čin ljudske i patriotske zrelosti. To je ljubavna priča koja ima puno pravo da bude zapisana i zapamćena, jer u toj ljubavi ima toliko stvarne, nepokolebljive i čiste Bosne.