Dvije godine humanitarne katastrofe u Gazi uništile su konsenzus koji je do sada štitio Izrael od značajnog međunarodnog pritiska. Sve su veći pozivi na bojkot izraelskih i s Izraelom povezanih kompanija; zabranu sudjelovanja zemlje u sportskim i kulturnim događajima; i prekid veza s njezinim akademskim institucijama. Od stadiona do ulica, od koncertnih dvorana do svijeta politike, pokret bojkota izranja s margina i postaje mainstream.

Više od desetljeća, restorani Shouk u Washingtonu i okolici nudili su vegetarijanski i košer jelovnik inspiriran Izraelom. Prošle sedmice lanac je bio prisiljen zatvoriti svoju jedinu preostalu lokaciju od pet, otpustivši posljednjih 30 zaposlenika. Rat u Gazi onemogućio je nastavak poslovanja, rekla je kompanija, a aktivisti tvrde da Shouk uvozi izraelske proizvode i prisvaja palestinsku hranu.

„Bilo je nemilosrdno: bojkoti, uznemiravanje – sve“, prisjeća se Dennis Friedman, 46-godišnji američki Židov koji je osnovao Shouk s Izraelcem Ranom Nussbacherom. „Nije bilo moguće nastaviti raditi; osjećam se užasno jer Shouk nije bio političko mjesto; Shouk je bio mjesto gdje su se ljudi mogli sastajati. Sramota je biti pogrešno etiketiran, postati meta kritika i biti upleten u stvari koje nisu istinite.“

Shouk nije jedini slučaj. Dvije godine humanitarne katastrofe u Gazi uništile su konsenzus koji je do sada štitio Izrael od značajnog međunarodnog pritiska. Sve su veći pozivi na bojkot izraelskih i s Izraelom povezanih kompanija; zabranu sudjelovanja zemlje u sportskim i kulturnim događajima; i prekid veza s njezinim akademskim institucijama. Od stadiona do ulica, od koncertnih dvorana do svijeta politike, pokret bojkota izranja s margina i postaje mainstream.

Iako je većina stavova iznesenih u ovom članku iznesena prije primirja između Izraela i Hamasa , aktivisti kažu da predanost održavanju pritiska i dalje postoji. Pokret za bojkot, povlačenje ulaganja i sankcije protiv Izraela poziva civilno društvo da pojača svoje mjere i tvrdi da je plan primirja “prvenstveno osmislila izraelska fašistička vlada kako bi ga spasila od neviđene globalne izolacije”.

Velika prekretnica

Ogorčenje zbog izraelskog ponašanja u ratno vrijeme poraslo je kako su se pojavile slike izgladnjele djece, a broj poginulih popeo se na više od 67.000, prema podacima Ministarstva zdravstva Gaze. Neovisni tim stručnjaka koje je angažiralo Vijeće Ujedinjenih naroda za ljudska prava zaključio je u septembru da Izrael čini genocid .

Kritika izraelske politike nije nova, ali rat u Gazi djelovao je kao katalizator, rušeći tabue, ohrabrujući neslaganje i gurajući javno mnijenje i politiku u nepoznato područje. Mnogi analitičari vide prekretnicu koja se približava, usporedivu s globalnom kampanjom protiv južnoafričkog apartheida .

„To je najveća promjena u stavu koju sam vidio u svom životu, ne samo unutar američke židovske zajednice, već i među širom javnošću“, kaže Jeremy Ben-Ami, predsjednik progresivne proizraelske skupine J Street. „Ne mislim da je to na bilo koji način antisemitsko ili antiizraelsko; to je odbacivanje ove administracije i politike izraelske vlade, ne samo posljednje dvije godine, već i posljednjih nekoliko desetljeća.“

Prošlo je 20 godina otkako su palestinske organizacije civilnog društva prvi put pozvale na bojkot, povlačenje ulaganja i sankcije protiv Izraela (BDS) kao oblik nenasilnog pritiska, zahtijevajući kraj okupacije i pravo palestinskih izbjeglica da se vrate svojim domovima. Inspiriran južnoafričkim pokretom protiv apartheida, propalestinski pokret su ocrnili konzervativci, a odbacili predsjednici Barack Obama i Joe Biden, članovi Demokratske stranke. U SAD-u, deseci država (kojima vladaju republikanci i demokrati) godinama donose zakone kojima se kriminaliziraju bojkoti protiv Izraela.

Iako se formalno mnoge akcije protiv Izraela ne provode pod zastavom BDS-a, pokret je dobio novi zamah zbog smjene generacija, odbacivanja događaja u Gazi i distanciranja od krajnje desničarske vlade Benjamina Netanyahua.

U maju je objavljeno javno pismo izraelskoj vladi, koje je potpisalo 380 organizacija i pisaca, uključujući Iana McEwana i Zadie Smith, pozivajući na trenutni prekid vatre i nazivajući rat u Gazi genocidnim. Književna zajednica prethodno je poslala još jedno pismo u kojem najavljuje bojkot većine izraelskih kulturnih institucija. Prošlog septembra više od 4500 radnika filmske industrije, od kojih mnogi u Hollywoodu, potpisalo je zajedničku obvezu bojkota “suučesnika” u izraelskim filmskim institucijama i festivalima.

Zemlje sudionice Eurosonga glasat će u novembru o tome može li Izrael sudjelovati na izdanju 2026. Natjecanje je vrlo popularno u Izraelu, koji je posljednji put pobijedio 2018. s pjesmom Toy, koju je izvela Netta Barzilai. Trijumf je izazvao burno slavlje na ulicama Tel Aviva.

„To je kulturni fenomen u Izraelu; oni to vole“, kaže izraelska analitičarka i anketarka Dahlia Scheindlin, trenutno gostujuća profesorica na Sveučilištu Pennsylvania, o Eurosongu. Po njezinom mišljenju, bojkot izraelskog sudjelovanja mogao bi izazvati veliku pomutnju. „To što Izrael sudjeluje, dobro se snalazi, a ponekad i pobjeđuje, smatra se izvorom nacionalnog ponosa. Nemam prdstavu o tome kako bi Izrael reagirao da bude izbačen.“

Drugdje u muzičkom svijetu, stotine umjetnika pridružilo se pozivu za zabranu streaminga njihovih pjesama na internetskim platformama u Izraelu, od Björk do Massive Attacka.

Tu je i nogomet. FIFA i UEFA su pod pritiskom da zabrane Izraelu sudjelovanje u međunarodnim natjecanjima koja organiziraju. Bivši igrač Manchester Uniteda Eric Cantona predvodio je pozive na suspenziju Izraela i klubovima da odbiju igrati protiv izraelskih ekipa. “Izrael čini genocid”, pisalo je na jednom jumbo plakatu na njujorškom Times Squareu u septembru. Oglas je bio dio kampanje “Game Over Israel” , koja poziva na bojkot izraelske nogometne reprezentacije, izraelskih nogometnih klubova i izraelskih igrača.

„U ovom čudnom vremenu produljenog genocida, normalizacija znači biti saučesnik“, kaže Ashish Prashar, jedan od organizatora. „Dokle god oni nastave koračati po našim nogometnim terenima, dok god se nastave pojavljivati ​​na Eurosongu, mi ćemo govoriti da se slažemo s okupacijom, da se slažemo s apartheidom i da se slažemo s genocidom.“

Za kritičare, bojkot je kontraproduktivna mjera usmjerena na nevine ljude. Izraelski filmaši i akademici, posebno, kažu da njihov bojkot ušutkava najkritičnije glasove u zemlji. No, zagovornici bojkota kažu da je cilj izolacija.

„Što Izrael postaje izoliraniji, to će više shvaćati da je svijet protiv njegovih postupaka, to će njegovo stanovništvo više shvaćati posljedice svojih postupaka“, kaže Prashar, koji je bio savjetnik Tonyja Blaira kada je britanski političar služio kao mirovni izaslanik za Bliski istok. „Ljudi će mi reći: ‘To je kolektivna kazna’, ali šta mislite da se događa u Gazi? Kolektivna kazna je ono što se događa u Gazi; izolirajući ih, činimo ih odgovornima za počinjenje ovih zločina.“

Južnoafrički presedan

Kampanja protiv vladavine bijele manjine u Južnoj Africi povijesna je referentna tačka i priručnik za moguće strategije. Južnoafrička Republika izbačena je s Olimpijskih igara počevši od 1964. FIFA ju je 1976. izbacila, kao i kriket, ragbi i teniski savez, što je rezultiralo gotovo potpunim isključenjem iz velikih takmičenja.

Slogan “Nema normalnog sporta u abnormalnom društvu” tada je postao poklič okupljanja. Pisci, muzičari i umjetnici pozvani su da ne nastupaju ili objavljuju u Južnoj Africi. Potrošači su zamoljeni da izbjegavaju južnoafričke proizvode, poput voća, cigareta i alkohola, kao i kompanije koje su u tome sudjelovale, uključujući Barclays i Shell.

Jeremy Varon , profesor povijesti koji je bio aktivan u pokretu protiv apartheida tokom 1980-ih, prisjeća se da su oslobodilačke organizacije u Južnoj Africi „izričito pozivale na kulturni bojkot“, na čijem su provođenju radili međunarodni saveznici. Razlog tome bio je „izolacija Južne Afrike i Južnoafrikanaca u svijetu“, ključna tačka pritiska koja je odigrala „glavnu ulogu u osudi apartheida“.

Kompanije poput McDonald'sa, Starbucksa i Coca-Cole suočene su s bojkotima zbog svojih veza s Izraelom od izbijanja rata u Gazi. Neke izraelske firme u Sjedinjenim Državama također su bile meta. Tokom govora u septembru, Netanyahu je priznao rastuću ekonomsku izolaciju Izraela i govorio o pretvaranju zemlje u “super-Spartu” Bliskog istoka .

„2009. godine napisao sam da se približava naš ‘južnoafrički trenutak'“, kaže osnivač pokreta BDS Omar Barghouti , dobitnik Gandhijeve nagrade za mir. „Mislim da je sada puno bliže nego ikad jer pokret BDS počinje utjecati na politiku. Netanyahu već vidi znakove, a i mi ih vidimo.“

Prema Barghoutiju, hiljade umjetnika već su podržale kulturni bojkot Izraela prije izbijanja rata, ali Palestinska kampanja za akademski i kulturni bojkot Izraela (PACBI) sada je napravila „dramatičan kvalitativni skok“, kaže on.

„Više se ne pridružuju samo progresivni umjetnici kulturnom bojkotu; oduvijek smo imali Lauryn Hill i Lorde, među progresivnim umjetnicima koji zauzimaju vrlo hrabre stavove, ali koji su već etablirani i nisu u rizičnim situacijama koje bi ih mogle koštati karijere“, rekla je. „Od genocida smo dosegli bjelokosnu kulu Hollywooda, glazbene industrije, modne industrije, slavnih kuhara i vizažista, važnih influencera, pisaca… Nikada prije nismo imali takav poticaj.“

No usporedba s Južnoafričkom Republikom ne vrijedi svugdje. Prvo, pokret protiv apartheida imao je jasno, jedinstveno političko vodstvo u Nelsonu Mandeli i Afričkom nacionalnom kongresu (ANC), strukturi koja nedostaje palestinskom pokretu. Drugo, Izrael je puno više integriran od Južne Afrike u globalnu ekonomiju i tehnološki sektor, što otežava izolaciju.

Iako kulturni bojkoti nose snažnu simboličku težinu i iako je nekoliko zemalja ograničilo prodaju oružja Izraelu i njegove trgovinske odnose, nije jasno u kojoj je mjeri pogođena izraelska privreda. Prema nedavnom izvještaju u izraelskim novinama Haaretz, evropska potrošnja na izraelsko oružje dosegla je rekordnu razinu.

Treće, Izrael uživa snažne rezerve međunarodne podrške koje djeluju kao kontrola pokušajima izolacije: od američke vlade do kršćanskih cionista i američkih Židova. Četvrto, Netanyahu uživa podršku autoritarnih vođa diljem svijeta, uključujući Donalda Trumpa.

Te su razlike vidljive u studentskim pokretima koji su okruživali te dvije inicijative. Kada je pokret protiv apartheida zahvatio američke sveučilišne kampuse, studenti su mogli izvršiti pritisak na sveučilišne uprave da se odreknu udjela u kompanijama koje posluju u Južnoj Africi. Sadašnja generacija studentskih pokreta također je zahtijevala da njihova sveučilišta odreknu dionica povezanih s Izraelom, ali politička klima i agresivna represija s kojom se suočavaju iz Washingtona vrlo su drugačiji.

Prema Peteru Beinartu, profesoru na Newmark School of Journalism (CUNY) i autoru knjige Being Jewish After the Destruction of Gaza, „Izraelska sposobnost održavanja autoritarnog sustava kontrole nad Palestincima nije u suprotnosti s političkim trendovima u drugim zemljama.“ „U nekim aspektima, Izrael je na čelu uspona autoritarnih i etnonacionalističkih pokreta diljem svijeta“, kaže on.

„Krajem 1980-ih, Južnoafrička Republika nije bila uzor nikome; ali današnji Izrael jest za Modija (u Indiji), Orbána (u Mađarskoj), AfD (u Njemačkoj) ili, donekle, Republikansku stranku u Sjedinjenim Državama“, dodao je. „Iz svih tih razloga, to je puno teža borba, unatoč ovoj promjeni koju vidimo u javnom mnijenju.“

„Nema sumnje da je došlo do kulturnog pomaka; to se dramatično vidi u javnom mnijenju i popularnoj kulturi“, primjećuje Beinart. „Ono što nije jasno jest kako će se ovaj pomak u javnom mnijenju i popularnoj kulturi prenijeti na izbore i javnu politiku. To je ključno pitanje.“

Izvor: El Diario