Dolazak Abelarda de la Esprielle na čelo Kolumbije označava vrhunac uspona lidera i političkih snaga koji crtaju novu kartu američkog kontinenta. Desni radikali napreduju, uz rijetke izuzetke poput Meksika i Brazila, prijeteći da zaustave politička i društvena otvaranja građena tokom posljednjih decenija

Nayib Bukele pretvorio je El Salvador u globalni izlog sigurnosne politike, naravno, po cijenu urušavanja institucija i zloupotrebe nesumnjive popularnosti kako bi se održao na vlasti na koju je stupio još 2019. godine. Javier Milei već gotovo tri godine iz predsjedničke palate Casa Rosada maše zamišljenom motornom testerom. U to vrijeme Donald Trump pripremao je svoj povratak u Bijelu kuću obećavajući najveću deportaciju u historiji Sjedinjenih Američkih Država.

U isto doba u Santiagu de Chileu José Antonio Kast nastavio je jačati, istovremeno pokušavajući utišati vlastitu nostalgiju prema Pinochetovom režimu. Kolumbijom vlada Abelardo de la Espriella, nekadašnji advokat mafijaša, koji je provokaciju, odbacivanje progresivizma i obećanje bezkompromisne čvrste ruke pretvorio u političku platformu koja ga je dovela na vlast. Posmatrane pojedinačno, ove scene ne objašnjavaju Ameriku. Posmatrane zajedno, počinju oblikovati jasnu sliku.

Dugo se vremena, posebno tokom prve dvije decenije ovog stoljeća, ta mapa tumačila kroz metaforu klatna. Regija bi se pomjerila ulijevo, a zatim vraćala udesno. Povremeno bi zasjekla ka centru. Bilo je to udobno objašnjenje, pa čak i utjeha za poražene snage na kontinentu naviknutom na nestabilne vlade, kratke ekonomske cikluse i biračko tijelo spremno da kažnjava svaku vlast. Međutim, klatno više nije dovoljno za opis onoga što se događa. Politička boja vlada nije jedino što se mijenja.

Alberto Vergara, peruanski akademik, predlaže termin reakcionarna Amerika. Taj izraz, tvrdi on, izbjegava beskonačne rasprave o tome treba li svakog kandidata definisati kao konzervativca, radikala, populistu, ekstremistu ili pripadnika krajnje desnice. Također precizno oslikava prirodu samog fenomena: ovdje nije riječ samo o snagama koje žele konzervativnije reforme ili manju državu, već o reakciji na građanska, politička i društvena otvaranja koja su pratila demokratske tranzicije i širila se tokom posljednjih decenija.

Latinskoamerička desnica iz devedesetih godina prošlog stoljeća obećavala je raskid s prošlošću. Govorila je o privatizaciji, fiskalnoj disciplini, tržišnom otvaranju i modernizaciji. U vladama su dominirali ekonomisti školovani na američkim univerzitetima koji su isticali vrline slobodnog tržišta i ponudili zemljama iscrpljenim inflacijom i slomom državnog aparata brzi ulazak u budućnost. Za tu desnicu historija je bila teret. Trebalo je prevazići populizam i svesti politiku na racionalno upravljanje ekonomijom.

Nova američka desnica, baš kao i ona u ostatku svijeta, gleda u sasvim drugom smjeru. Ona nije nužno napustila ekonomski liberalizam, primjer za to je Milei, ali više ne smatra da je tržište samo po sebi dovoljno za izgradnju političkog identiteta.

Nedavni akademski rad Vergare i historičarke Camile Perochena to ilustrira slikovitim primjerom. U centru Lime Francisco Pizarro ponovo je uzjahao konja 2025. godine. Konjanička statua osvajača bila je uklonjena 2003. godine s prostora u blizini Glavnog trga. Tadašnji gradonačelnik pravdao je taj potez potrebom za uvođenjem simbola koji mogu predstavljati raznolikije društvo. Dva desetljeća kasnije, drugi gradonačelnik iz iste političke tradicije, Rafael López Aliaga, naredio je njen povratak u historijsku jezgru. Učinio je to u društvu Isabel Díaz Ayuso, predsjednice Zajednice Madrid, i Pizarrovih potomaka, tokom ceremonije koja nije bila zamisljena kao tiho vraćanje spomenika, nego ako bitka za sam smisao historije. Konj je ostao isti. Desnica više nije.

Za Vergaru i Perochenu, nova desnica se od svojih prethodnika razlikuje upravo po tome što je historiju vratila u sam centar politike. Riječ je o kulturološkom ratu, poput onog koji iz samog srca imperije vodi Trumpov pokret MAGA.

Vraćanje Pizarrove statue više je od obične peruanske anegdote. Mileijeva vlada u Argentini vratila je zvanični naziv Dan rase i predstavila Kolumbov dolazak kao početak civilizacije. Jair Bolsonaro veličao je vojnu diktaturu i pretvorio relikvije, uniforme i ceremonije u instrumente političkog identiteta. Kast je morao ublažiti svoj odnos prema pinochetizmu, ali potiče iz te iste memorije. U Peruu se rehabilituje figura Alberta Fujimorija i zagovara katolička i hispanistička tradicija u suprotnosti s onim što desnica naziva kulturnim marksizmom. Svaka desnica prilagođava repertoar koji je međunarodna desnica prikazala širom svijeta, posebno u Evropi, vlastitoj nacionalnoj historiji. Međutim, iza tih razlika stoji zajednička volja: preispitati ko u potpunosti pripada zajednici i koje su grupe, prema tom pogledu, stekle previše utjecaja, previše vidljivosti ili previše prava.

Riječ nostalgija, međutim, može zavarati. Reakcionarna Amerika ne napreduje samo zato što je pronašla privlačno tumačenje prošlosti. Pukotine u sadašnjosti omogućile su ovaj uspon. Regija akumulira frustracije: nejednakost, nesigurnost, korupciju, nasilje, loše javne službe i duboko nepovjerenje prema institucijama. To se dešava u velikoj mjeri nakon što su progresivne snage i ljevica preuzele vlast kao nikada ranije na kontinentu, do te mjere da je šest najvećih ekonomija Latinske Amerike, Brazil, Meksiko, Argentina, Kolumbija, Čile i Peru, u jednom trenutku istovremeno imalo progresivne lidere, što se nikada ranije nije dogodilo.

Sada se nezadovoljstvo naroda obija o glavu tim istim snagama. Kako primjećuje Manuel Canelas, bolivijski politolog i bivši ministar u posljednjoj vladi Eva Moralesa, ljevici je teško prihvatiti da postoji narod koji pripada desnici. Između valova koji dolaze i odlaze, možda je dobro obratiti pažnju na ono što se taloži ispod njih. San da je sve bio samo ružan san više ne vrijedi.

Pablo Stefanoni, novinar i historičar, autor zapažene knjige “Je li buntovništvo postalo desničarsko?”, upozorava na opasnost od predstavljanja desnice kao jedinstvenog bloka. Krajnja desnica je vrsta emocionalne zajednice. Bukele govori da javni sektor mora biti bolji od privatnog, Milei tvrdi da je država pedofil u dječijem vrtiću, dok je Kast nacional-konzervativac postpinočeovske provenijencije. Vezivno tkivo je antiprogresivizam ili antiwokizam. Sada se i Sjedinjene Američke Države pridružuju tim desničarskim strujama, a sve se one dodatno svrstavaju uz Izrael. Stefanoni istovremeno ističe činjenicu da su Meksiko i Brazil, dva giganta, još u rukama progresivaca.

U tom emocionalnom univerzumu, kontradikcije u njihovim programima i obećanjima manje su važne od posjedovanja zajedničkog protivnika. Važno je da ih slavi ista publika, željna neprijateljstva prema progresivizmu. Reakcionarna Amerika još nema konsenzus uporediv s onim koji je devedesetih godina organizovao kontinent oko tržišta. U svakoj zemlji odgovara na drugačiji pritisak. Nesigurnost i čvrsta ruka bili su ključni u Ekvadoru i Kolumbiji, ekonomija u Argentini i Boliviji, a migracije u Čileu. Ono što politički konsultant Antoni Gutiérrez-Rubí prepoznaje jeste poprečno obećanje: vraćanje izgubljene kontrole, bilo nad granicama, ulicama ili ekonomijom. Drugim riječima, vraćanje predvidljivosti u život, osjećaj da svačiji život nije u svakom trenutku ugrožen i da je sutrašnji dan dovoljno siguran.

Sigurnost zauzima centralno mjesto u političkoj borbi Amerike. Širenje organizovanog kriminala i nesposobnost vlada da ga zaustave pretvorili su strah u svakodnevno iskustvo miliona Latinoamerikanaca. Radikalna desnica ne izmišlja taj problem, ali nudi vrlo upečatljivo rješenje: ogromne zatvore, vojsku na ulicama, specijalne operacije i vanredna stanja. Sigurnosne politike koje donose diskretne pomake bez represivnih predstava često ostaju neprimijećene. S druge strane, politika čvrste ruke nudi trenutnu simboličku kompenzaciju. Stefanoni to naziva marketingom surovosti. Bukeleov gigantski zatvor nije samo zatvorska infrastruktura, već politička slika koja kruži daleko izvan granica El Salvadora.

Ljevica nije bez krivice pred naletom ove reakcionarne Amerike. Nakon što je decenijama monopolizirala jezik transformacije, dio progresivnih snaga ponavljao je potrošene formule i počeo se doživljavati kao nova elita. Stari lijevi populizmi izgubili su moć da pokrenu emocije. Redistributivne politike povezane s procvatom cijena sirovina poboljšale su život miliona ljudi, ali su se pokazale nedovoljnim za preobražaj slabih država, neformalnih ekonomija i loših javnih službi. Pored toga, pad nekih od njihovih lidera je više nego uočljiv: Maduro je u zatvoru u New Yorku, Cristina Fernández u kućnom pritvoru, Rafael Correa u egzilu u Belgiji, a Evo Morales u samoegzilu u bolivijskom Chapareu odakle poziva mase protiv aktuelne vlasti.

Dodatno, reakcija koja danas potresa kontinent nije nastala izvan sistema protiv kojeg se bori, već je dijelom stvorena unutar njega. Progresivne vlade koje su prihvatile vođizam, polarizaciju i prezir prema pluralizmu, te se od transformativnih pretvorile u autoritarne, pomogle su da se ista ta oružja legitimišu u rukama njihovih protivnika. Ideja o ponovnom osnivanju domovine, predstavljanje opozicije kao izdajnika i pretvaranje izborne pobjede u bjanko ček pripremili su teren za desnicu spremnu da igra još agresivnije. Abelardo de la Espriella, kao direktna opozicija vladi Gustava Petra — koji je tokom svog mandata putem društvenih mreža neumorno napadao svog protivnika sličnim Diskvalifikacijama — predstavlja možda najizrazitiji primjer.

Postoji još jedna komponenta koja nije specifična samo za Ameriku, iako se posljednjih godina dodatno pojačala. Reakcionarne ideje danas se šire vrtoglavom brzinošću: forumi, fondacije, savjetnici, influenseri, video kanali i digitalne platforme pretvaraju lokalne probleme u epizode globalnog kulturnog rata. Kako objašnjava Pablo Stefanoni, riječ je o nekoj vrsti velikog globalnog supermarketa reakcionarnih argumenata. Zbog toga argentinski libertarijanci, u zemlji u kojoj nema islamizma, govore o islamizaciji Zapada i pokušavaju konstruisati apsurdnu moralnu paniku.

Svaki lider s polica tog velikog supermarketa bira strahove koji najbolje odgovaraju njegovoj publici. Komunizam, imigracija, rodna ideologija, izborna prevara, globalističke elite. Neki se proizvodi troše u svim zemljama, drugi se prilagođavaju ili skrivaju. Milei na unutrašnjem planu ublažava određene stavove koje zastupa na međunarodnim forumima. Kast daje prednost sigurnosti i ekonomiji kada kulturni rat prijeti da smanji njegovu bazu. Reakcija ima svoja uvjerenja, ali istraživanja javnog mnijenja i dalje imaju veliku težinu.

Tokom dobrog dijela 20. stoljeća, prototip personalističkog latinoameričkog lidera tražio je stranku, vojsku, sindikate ili klijentelističku mrežu. Novi politički moćnici danas su slavne ličnosti direktno povezane s milionima pratilaca. Milei, Bukele i De la Espriella lideri su koji sami pišu svoju epopeju, označavaju neprijatelje i svaku kritiku pretvaraju u potvrdu da sistem zavjerava protiv njih. U tom smislu, Gutiérrez-Rubí tvrdi da se promijenila infrastruktura vođizma, ali ne i njegova plebiscitarna i emocionalna logika. Ranije je postojala direktna fizička veza, a danas se ona ostvaruje putem digitalnih platformi i zajednica.

Donald Trump zauzima centralno mjesto u toj transformaciji, ne zato što su svi latinoamerički lideri njegove kopije, već zato što pokret MAGA pruža zajednički okvir razjedinjenoj ideološkoj porodici. Decenijama je vođizam iz Washingtona posmatran kao latinoamerička anomalija. Nije stvar u tome da se SAD latinoamerikanizirala, već u tome da reakcionarna Amerika pokazuje kako autoritarni lider možda nije bio samo južnjačka specifičnost, nego opća opasnost za svaku demokratiju.

Stefanoni unosi još jednu važnu nijansu. Novi lideri, od kojih se neki smatraju političkim autsajderima, još se nisu nužno pretvorili u klasične autoritarce. Oni mogu biti više medijske zvijezde nego tradicionalne vođe, efikasniji u rušenju konsenzusa nego u uspostavljanju novog poretka. Mnogima nedostaju stabilne stranke i do sada su napuštali vlast kada bi izgubili izbore, iako su Trump i Bolsonaro nakon svojih poraza podsticali napade na institucije.

Reakcionarna Amerika još nije regionalni režim niti neizbježna sudbina. Progresivni pokreti i dalje zadržavaju značajnu društvenu bazu, što je pokazao odličan rezultat Ivána Cepede na posljednjim izborima u Kolumbiji ili Rodriga Sáncheza u Peruu. Institucije u mnogim zemljama i dalje ograničavaju samovolju svojih lidera, dok feministički pokreti i organizacije za ljudska prava čuvaju snagu otpora. Desničarske snage pokazale su ogromnu vještinu u dobijanju izbora i upravljanju emocijama, ali ne nužno i u rješavanju problema koji su ih doveli na vlast.

Latinska Amerika provela je veliki dio svoje historije u potrazi za budućnošću. Desnica devedesetih obećavala je da će je pronaći na tržištu. Ljevica s početka 21. stoljeća tražila ju je u jednakosti i uključivanju isključenih. Trenutna reakcija nudi drugačije putovanje: povratak u navodno uređenu, hijerarhijsku i vjerovatno izmišljenu prošlost, koja je prethodila nesigurnosti, raznolikosti i širenju ljudskih prava. Pronašli su jezik za prizivanje reda, ali tek treba da dokažu mogu li njime i upravljati.

IZVOR: El Pais