Ponovo geografija i trgovina oblikuju rat na Bliskom istoku. Kao da je proteklih sedamdeset godina bilo tek ugodan san
Od mnogih načina kako nazvati rat koji su Sjedinjene Američke Države i Izrael pokrenuli protiv Irana u februaru, „Rat za Hormuz“ je možda najprikladniji. Hormuz se ispostavlja kao glavni protagonista u sukobu koji traje već skoro pet decenija. Iako su obogaćivanje uranijuma i iranski nuklearni kapaciteti, ili pak autokratska priroda režima u Teheranu, historijski bili glavne opasnosti na koje su ukazivali Izrael ili Sjedinjene Države, Hormuz nas vraća kapitalističkoj logici koju je druga polovina 20. vijeka ublažila multilateralizmom, ljudskim pravima i vladavinom prava. Neka novac teče tjesnacem, poručio je Trump.
Hormuz je prirodni geografski tjesnac. Nezgodan. Poput Gibraltara, Dardanela ili Beringovog prolaza. Neobično je to što je u novijoj historiji rijetko kada sam dolazio u prvi plan. U kontekstu Bliskog istoka, koji pati od geopolitičke preizloženosti, ova tišina bila je iznenađujuća. I upravo je to bio adut koji je iranski režim čuvao za sebe.
Ako je Suecka kriza (1956) označila zakašnjeli kraj Drugog svjetskog rata, ponovo geografija i trgovina oblikuju rat na Bliskom istoku. Kao da je proteklih sedamdeset godina bilo tek dobronamjeran san, vraćamo se staroj kolonijalnoj mapi: tehnokapitalizam je granice nacionalne države pretvorio u relikvije, ali nije uspio, ili barem još nije, da savlada geografiju.
Nije ni blizu jasno da je ovaj rat završen. Već znamo koliko vrijede Trumpovi sporazumi. A Netanyahu, koji iza svega stoji, nastavlja po svom, odnosno pokušava da materijalizuje granice Velikog Izraela, strategijom koja je, koliko god bila nehumana, konstantno efikasna. Pa čak i slikovita. Nimalo nevin žargon naziva aktuelni model izraelskih granica „žutim linijama“, koje u Gazi, Libanu i Siriji funkcionišu poput semafora: ranije su linije bile na crvenom, a sada se čeka zeleno svjetlo za prolaz. Već je 60% teritorije Pojasa Gaze sravnjeno sa zemljom, poravnato i pod kontrolom Izraela; novi jug Libana, odnosno sjever Izraela, doseže do predgrađa Sidona; izraelski tenkovi i dronovi slobodno krstare jugozapadom Sirije.
U sadašnjem kontekstu suvereniteta bez naroda, iranski i izraelski režim, da, oba su režimi, jer funkcionišu izvan međunarodnog prava, iako iz potpuno različitih pobuda, idu ruku pod ruku. Iranu, kao ni Izraelu, nije toliko u interesu vječni rat koliko igra žutih linija, koje su uvijek predmet rasprave: čini se da će u Hormuzu mine, takse i kontrola obala biti podložni stalnim fluktuacijama, a hronična nestabilnost ići će u korist Teherana. Čak i ako se postrojenja za obogaćeni uranijum demontiraju, Hormuz će ostati.
U međuvremenu, u Libanu, stotine hiljada građana luta zemljom koja se ponovo raspada, zemljom koja se prije tačno godinu dana ponadala dugo čekanom izboru novog premijera. Libanska vlada pokušava da se nametne Washingtonu obećavajući unutrašnju stabilnost u koju niko ne vjeruje: njen ministar spoljnih poslova, Youssef Rajji, izjavio je da Iran neće pregovarati o libanskom suverenitetu. Kamo sreće da je tako. To bi bila novost, budući da je Liban podjarmljen od svog osnivanja.
Luz Gómez je profesorica arapskih i islamskih studija na Autonomnom univerzitetu u Madridu (UAM), ovaj je komentar napisala za El Pais
