Prvobitno je Beč bio odredio za okupaciju 82.000 vojnika, ali je u toku borbi ovaj okupacioni korpus stalno povećavan i na kraju je narastao na 200.000 ljudi, podaci su iz „Historije Bošnjaka“ Mustafe Imamovića. Prema austrijskim procjenama, ustanička vojska imala je približno 93.000 boraca. Ova, po svom sastavu skoro isključivo bosansko-muslimanska vojska, dala je dosta požrtvovanih i dobrih boraca i komandanata, među kojima se ističu Muhamed Hadžijamaković i čuveni pljevaljski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić.

“Velika istočna kriza” (1875. – 1878.), odnosno “istočno pitanje” – pitanje podjele osmanskih teritorija u Evropi, Aziji i Africi i, konačno, Berlinski kongres (1878.) donijeli su pravi prevrat u životu Bosne i Hercegovine, “glavne tvrđave Bošnjaka kao slavenskih muslimana u jugoistočnoj Evropi”. Odlukom Berlinskog kongresa, Austro-Ugarskoj je povjerena uprava nad Bosnom i Hercegovinom. Porta je na to pristala, ali ne i Bošnjaci. Oni su pružili žestok otpor okupacijskim trupama u skoro svim krajevima Bosne.

Komandant Bosne Smail Haki Selmanović izdao je početkom augusta 1878. godine Objavu kojom poziva sve njene žitelje „Islame, Hristjane i Latine“ da se „složno odupru neprijateljima“. U Objavi se spominju samo Bosna, njeno stanovništvo i prošlost, dok o Turskoj i sultanu nema ni riječi. Time se očigledno željelo istaći da je Bosna samostalna i da se sama brani. Bosanska Narodna vlada, iako potpuno sama i bez ičije pomoći, organizirala je i pružila snažan otpor austrougarskoj vojsci, ali je glavnina skršena ulaskom austrougarske vojske u Sarajevo 19. augusta 1878. godine.

Prvobitno je Beč bio odredio za okupaciju 82.000 vojnika, ali je u toku borbi ovaj okupacioni korpus stalno povećavan i na kraju je narastao na 200.000 ljudi, podaci su iz „Historije Bošnjaka“ Mustafe Imamovića. Prema austrijskim procjenama, ustanička vojska imala je približno 93.000 boraca. Ova, po svom sastavu skoro isključivo bosansko-muslimanska vojska, dala je dosta požrtvovanih i dobrih boraca i komandanata, među kojima se ističu Muhamed Hadžijamaković i čuveni pljevaljski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić.

Austrougarske okupacione trupe prešle su sjeverne granice Bosanskog vilajeta 29. jula 1878. godine, u ranu zoru, na četiri mjesta. Glavnina snaga uputila se dolinom Bosne prema Maglaju i u srednju Bosnu, već 2. augusta zauzevši Doboj, bez otpora, ali je njihova prethodnica (jedan konjički odred) upala u zasjedu na putu za Maglaj i pretrpjela teške gubitke. Lijeva kolona 13. korpusa krenula je kroz bosansku Posavinu, prema Gradačcu, Gračanici i Donjoj Tuzli (današnja Tuzla). Tu kolonu činila je 20. divizija, kojom je zapovijedao podmaršal grof Ladislaus Szápáry.

Zasjeda u Maglaju

Prema austrougarskim procjenama, na prostorima sjeveroistočne Bosne, Posavine, Tuzlanskog i Zvorničkog kraja bilo je 12.700 dobrovoljaca i oko 1.300 bivših osmanskih vojnika bošnjačkog porijekla. Pod Szápáryjevom komandom nalazilo se nešto više od 16.000 vojnika, blizu 3.000 konjanika i 41 top. Činilo se da Szápáryja očekuje ne previše težak zadatak, međutim, već u Gračanici pokazalo se da neće biti baš tako. Nakon Maglaja, kako austrougarski vojni pisci ističu, bitka u Gračanici 4. augusta predstavlja drugi okršaj u kome je prolivena krv u pohodu na Bosnu, 1878. godine, koji su mnogi zamišljali kao vojnu paradu. Okupatori su, nakon žestokog otpora, iz odmazde pobili veći broj civila koji su se bili sakrili u obližnji potok, ne štedeći navodno ni žene i djecu.

U isto vrijeme u Tuzli se vijeća kako se postaviti u novonastalim okolnostima. Dio tuzlanskih Bošnjaka bio je za to da, ako ne može ostati Osmansko Carstvo, neka dođe za vlast druga velesila, dok je dio bio spreman braniti Bosnu od svakog napadača. Oni koji su zagovarali otpor predvodili su Hadži Hašimaga Mutevelić, muderis Tosun ef. Kifić, Salih Tučić Sahačija. Nekoliko dana zatim trajalo je međuvlašće dok nije postavljen novi vođa. Na mjesto starješine postavljen je Alijaga Talirević iz Zvornika. Naoružani Zvorničani s naoružanim pukom iz Tuzle spremali su se za dočekati austrougarski napad. Djecu i žene sklonili su u tuzlansku okolicu pa su u kasabi ostali samo odrasli koji su se mogli boriti. Dio Bošnjaka prikupljao je potpise za austrougarsku vlast, stoji u članku na portalu historija.info.

Osmog augusta, u isto vrijeme kada prethodnice 20. divizije stižu nadomak Tuzle, u taj grad stiže, iz Sarajeva s pratnjom, pljevaljski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić, a pristizali su i naoružani odredi iz susjednih mjesta. Svi oni stavili su se pod muftijinu komandu. Nevjerovatnom energijom i sposobnošću Šemsekadić je organizirao i rasporedio bošnjačke odrede, smijenio s položaja sve defetiste i protivnike otpora, proglasio opću mobilizaciju i uspostavio čeličnu disciplinu. Naredna dva dana, 9. i 10. augusta, na prilazima Tuzli slomljeni su napadi austrougarskih trupa. Okupatori su izgubili trojicu oficira i 28 vojnika, ranjena su im devetorica oficira i 170 ljudi, dok je pet vojnika nestalo.

Odlučujuće borbe započeli su u ranim jutarnjim satima 10. augusta 1878. godine na Moluhama. Branioci južnog dijela fronta na Moluhama imali su znatne uspjehe, dok je na sjeveru fronta austrougarska ostvarila pozitivne rezultate i prodrla do Tušanjskog potoka. Odlučnom odbranom austrougarske trupe su prestale s napadima u poslijepodnevnim časovima. Tuzlaci su tog dana popunjavali jedinice ustanika koji su imali gubitaka.

Muftijine jedinice stalno su napadale na okupatorske bočne položaje u pravcima Tušanj – Moluhe i Mosnik – Miladije. Szápáry se morao povući sve do Doboja, gdje je uspio zaustaviti Šemsekadićeve napade. Na mjestu gdje se vodila glavna bitka, na prostoru današnjeg stadiona Tušanj, ležali su mnogi mrtvi i teško ranjeni austrijski vojnici, izmiješani s poginulim ustanicima. Tog je dana poražena jedna od najmodernijih divizija srednje Evrope. Tuzla je konačno pala tek 22. septembra.

Dva dana nakon poraza u Tuzli austrougarske snage teško su poražene i u Gračanici. Čuveni Boj kod Gračanice odigrao se 12. i 13. augusta 1878. godine, bila je to bitka u kojoj su bosanske snage potukle austrougarske okupacijske trupe i oslobodile Gračanicu, koju su okupatori zauzeli šest dana ranije. Tako je Gračanica postala prvi i jedini oslobođeni grad u borbama protiv austrougarske okupacije, u ljeto i jesen 1878. godine.

Prethodnice bošnjačke vojske došle su do Gračanice u podne 12. augusta. U sudaru s okupacionim jedinicama došlo je do višesatne borbe na prostoru današnjeg Hajdarovca, te na uzvišenjima Vuknić i Stjepanovac. Borci muftije Šemsekadića rasporedili su se na tim uzvišenjima, potjeravši jedan protivnički vod, ali je na njih upućena kompletna četa koja ih je u protuudaru potisnula. 

Odbačeni s brda, Bošnjaci su tada napali desno krilo austrougarske vojske, u ravnici uz Spreču, koristeći se žbunjem i visokim kukuruzom. Kada je okupator u borbu ubacio još dvije čete, Bošnjaci su prestali da napadaju i bitka se neko vrijeme stišala. Nakon konsolidacije svojih redova, Šemsekadićeve jedinice ponovo su napale s dvostrukom snagom, uz podršku jednog brdskog topa. Szápáryjeve trupe odgovorile su dejstvom baterije teških topova, koja se nalazila oko 100 metara zapadno od rijeke Gračanice (Sokoluše), dakle, negdje kod zgrade današnjeg „Transporta“, ciljajući ustaničke položaje, ali vatra zbog nepreglednosti terena i udaljenosti nije imala značajnijeg efekta.

Povlačenje preko Spreče

Bošnjaci su tada pojačali napade na desni bok 20. divizije, pa je Szápáry oko 16.00 sati naredio da tri čete prijeđu na lijevu obalu Spreče. Baš kada se činilo da su te čete postigle uspjeh, potisnuvši protivnika u dubinu planine Ozren, pojačala se borba na drugoj obali Spreče. Pošto dvije okupacione čete nisu ni uz artiljerijsku podršku mogle izdržati napade Bošnjaka, Szápáry je u borbu ubacio još dvije čete. Zahvaljujući tim pojačanjima, austrougarski vojnici preuzimaju inicijativu, te se Bošnjaci uvečer povlače s uzvišenja iznad Sprečanskog polja. Okupatori tada zauzimaju položaje u sjevernim dijelovima grada, Javoru, Varoši i Drafnićima. Šemsekadićevi borci su na tom dijelu bojišta utišali napade, ali su, obaviješteni da se iz pravca Gradačca uputio jedan odred od šezdesetak pješaka i husara (konjanika), postavili zasjedu i u žestokom okršaju prisilili neprijatelja na uzmicanje, ubivši mu petoricu i zarobivši devetoricu vojnika

Tokom noći s 12. na 13. august izvršeno je pregrupisavanje austrougarskih snaga, a u 14.00 sati 13. augusta započelo je povlačenje prema Doboju. Pisac austrougarskog vojnog izvještaja o ovim događajima posebno podvlači brigu za ranjenike, ističući da su time što nisu pali u ruke Bošnjacima „oteti užasnoj sudbini, koja bi njima prijetila od nemilosrdnog i barbarskog protivnika“. Ali se ni kulturna i civilizirana evropska austrougarska vojska, kako je ta bespoštedna borba odmicala, vrlo često nije ponašala ništa manje barbarski, što svjedoče prijeki vojni sudovi, vješala, strijeljanja i ratni zločini u netom osvojenim mjestima.

Povlačenje jedinica 20. divizije trajalo je cijele noći, tako da su okupacione snage koje su štitile povlačenje kolone u zoru 14. augusta bile dva kilometra zapadno od Gračanice.

U bici kod Gračanice okupatori su imali jedanaestoricu poginulih vojnika, 80 ranjenih i dvojicu nestalih. To jutro 14. augusta muftija Mehmed Vehbi-ef. Šemsekadić pobjedonosno je ušao na čelu svojih jedinica u oslobođenu Gračanicu.

Nakon tromjesečnih žestokih borbi Austro-Ugarska je uspjela (krajem oktobra 1878. godine) okupirati cijelu Bosnu. Područje sjeveroistočne Bosne je u Austro-Ugarskoj državi organizirano kao okrug. U njegov sastav su ulazili gradovi: Tuzla, Bijeljina, Brčko, Gračanica, Gradačac, Modriča, Bosanski Šamac, Kladanj, Maglaj, Orašje, Srebrenica, Vlasenica i Zvornik. U prvo vrijeme okupacije i Gornja Tuzla je imala status grada, ali je (1885.) izgubila taj status. Središte okruga bila je Tuzla, po kojoj je ova oblast i nazvana.