Ekonomista i koautor knjige „Zašto nacije propadaju“ navodi da tehnološke kompanije razvijaju umjetnu inteligenciju na način koji bi mogao uništiti radna mjesta, povećati nejednakost i dodatno podijeliti društvo.

Daron Acemoglu duboko je zabrinut zbog umjetne inteligencije, ali izumiranje čovječanstva nije na vrhu njegove liste prioriteta. Ovaj profesor s MIT-a, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2024. godine, stručnjak za tehnologiju, institucije i zapošljavanje te koautor knjige „Zašto nacije propadaju“, vjeruje da u tehnologiji kojom upravlja nekolicina ljudi i to bez ikakvog nadzora postoje mnogo neposrednije opasnosti po demokratiju i prosperitet.

Tri problema na vrhu njegove liste zabrinutosti u vezi s načinom na koji kompanije primjenjuju generativnu umjetnu inteligenciju — čiji je cilj oponašati i zamijeniti ljude — jesu uništavanje radnih mjesta, povećanje nejednakosti i erozija demokratije.

„Ništa se ne može isključiti. Ali isto tako ne mislim da je vjerovatnoća da se za deset godina pojavi robot ubica koji će nas sve ubiti jedan prema milion… Za mene to nije glavna prijetnja“, objasnio je Acemoglu za elDiario.es tokom kolokvija na Matematičkom institutu Univerziteta u Oxfordu povodom svoje nove knjige „Šta se dogodilo s liberalnom demokratijom?“. Zabrinut je što „rasprava o egzistencijalnoj prijetnji“ umjetne inteligencije „zamagljuje“ dva aspekta koja smatra znatno važnijima.

S jedne strane, postoje „neposredniji, stvarniji i svakodnevni rizici koji nemaju nikakve veze s prirodom same umjetne inteligencije, već su povezani s njenim razvojem i time ko nad njom ima kontrolu“. Vjeruje da je „gubitak kontrole“ zapravo „mnogo bolji okvir“ od apstraktne sigurnosti za razumijevanje u kojem bi smjeru regulacija trebala ići i koji su trenutni rizici.

„Rizik je u tome što će oni koji su odgovorni za donošenje odluka i demokratski proces izgubiti kontrolu nad umjetnom inteligencijom. I mislim da se to već događa, ali ne zato što će umjetna inteligencija odjednom postati HAL iz filma 2001: Odiseja u svemiru, već zato što je razvija nekolicina kompanija koje služe automatizaciji i centralizaciji moći.“

HAL 9000 je mašina koja u filmu Stanleya Kubricka iz 1968. godine kontroliše sve sisteme svemirskog broda i jedan je od najpoznatijih prikaza umjetne inteligencije u historiji kinematografije. Acemoglu često ponavlja da programeri i vlasnici tehnoloških kompanija konzumiraju „previše“ naučne fantastike, i to gotovo uvijek iste vrste.

S druge strane, drugi aspekt koji „zamagljuje“ raspravu o egzistencijalnoj prijetnji jeste to „što smo još daleko od toga da umjetna inteligencija postane nadljudska sila“. Acemoglu, zapravo, tvrdi da „jedva vidimo efekte na zaposlenost i ne vidimo nikakav porast produktivnosti jer umjetna inteligencija još uvijek ima mnoga ograničenja“. „Poboljšat će se, ali ne bismo se trebali zanositi. A kada nam Elon Musk, Sam Altman ili Dario Amodei kažu da je njihova tehnologija izvanredna, uvijek bismo trebali biti malo skeptični“, navodi on.

Budućnost rada

Acemoglu je izračunao da će umjetna inteligencija donijeti samo 0,55% poboljšanja produktivnosti u narednoj deceniji te da se 5% trenutnih zadataka može isplativo automatizovati, uz skromno povećanje kratkoročnog ekonomskog rasta. Zapravo, naglašava da su gubici radnih mjesta u Sjedinjenim Američkim Državama zbog toga do sada bili mali. No, zabrinut je zbog srednjoročnog i dugoročnog utjecaja na radna mjesta sve dok tehnologija ne postane „prilagođenija radnicima“.

Tursko-američki ekonomista vodi grupu na MIT-ju u Cambridgeu (SAD) koja proučava budućnost rada. Jedan od njegovih glavnih argumenata jeste da je demokratija u krizi zbog gubitka kupovne moći i društvenog statusa među fizičkim radnicima, kao i nemogućnosti modernih ekonomija da osiguraju odgovarajuća finansijska sredstva i poštovanje za raznolika radna mjesta.

U svojoj novoj knjizi tvrdi da bi se umjetna inteligencija mogla koristiti za rješavanje jednog od problema koji se nalaze u korijenu krize povjerenja u demokratiju, umjesto da dodatno pogoršava njene nedostatke.

Ekonomista insistira na tome da je umjetna inteligencija alat koji se može primijeniti na komplementarniji način kako bi se poboljšale ljudske sposobnosti i pomoglo radnicima u svakodnevnom životu. Naprimjer, električaru bi mogla pružiti više informacija o ranijim kvarovima na istom uređaju ili mu omogućiti rad na daljinu; nastavniku bi mogla ukazati na to šta učenici najteže usvajaju i da li bi bilo korisno podijeliti ih u manje grupe kako bi im se objasnili složeniji dijelovi nastavnog plana i programa. Na taj način, tvrdi on, potražnja za stručnjacima bila bi veća, a ne manja.

No, on ne vjeruje da je to put kojim idu tehnološke kompanije, koje su malobrojne i usmjerene na poslovni model maksimiziranja profita putem tradicionalnih izvora, poput digitalnog oglašavanja i prodaje usluga kupcima zainteresovanim za smanjenje troškova osoblja.

Utjecaj na zapošljavanje

Umjetna inteligencija koja njega zabrinjava usmjerena je na oponašanje ljudskih vještina i zadataka. To bi moglo utjecati, s jedne strane, na sve manje cijenjene intelektualne radnike u uslužnom sektoru, a s druge strane na visokokvalifikovane fizičke radnike koji i dalje mogu napredovati u karijeri obavljajući nerutinske zadatke.

Posljedica ovog modela bit će to što će srednjoročno i dugoročno „nestati više radnih mjesta i neće biti mogućnosti da ljudi izgrade zajednički prosperitet“, objasnio je Acemoglu u srijedu na kolokviju na Oksfordskom institutu za matematiku. „To još ne vidimo jer je umjetna inteligencija u povoju i polako se širi ekonomijom.“

Njegova procjena, kao i procjena drugih stručnjaka, jeste da su poslovi koje obično obavljaju visokoobrazovani kadrovi najugroženiji, jer je jedan od ciljeva umjetne inteligencije automatizacija pozicija koje do sada nije bilo moguće automatizovati konvencionalnim softverom. Mnogi od tih poslova obavljaju se u kancelariji — ispred računara — i upravo tu umjetna inteligencija ima sposobnost da uči iz ljudskog iskustva i prakse.

Međutim, utjecaj je još uvijek ograničen, čak i u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se, kako ističe Acemoglu, pad prihoda ne primjećuje kod visokoobrazovanih grupa na način na koji se to dogodilo muškarcima bez fakultetske diplome tokom 1990-ih i 2000-ih godina.

„Ali trenutno vidimo tek početak gubitka radnih mjesta koji bi se mogao dogoditi“, upozorava ekonomista. „Programiranje je jedino zanimanje koje doživljava znatno smanjenje određenih zadataka zbog umjetne inteligencije. Pogođene su i pravne savjetodavne usluge te korisnička podrška. To se neće udvostručiti ili utrostručiti preko noći, ali će se proširiti.“

Ne vjeruje da će fizička zanimanja biti pošteđena ako se nastavi trenutni razvoj tehnologije: „San svih tehnologa jeste da će umjetna inteligencija konačno imati još veće mogućnosti obrade i razumijevanja svijeta te da će sarađivati s robotikom tako da će sve više aktivnosti koje uključuju interakciju sa stvarnim svijetom također biti automatizovano.“

Nejednakost i podjele

Ono što on uočava jeste da tehnologija „već stvara ogromnu nejednakost na vrhu“ i „uništava zajednicu i demokratiju“ jer ne samo da ne olakšava međuljudske veze — koje su osnova za učenje, eksperimentisanje i građanski sklad — već zapravo djeluje protiv njih.

Uvođenje umjetne inteligencije u društvene mreže poboljšava i usavršava algoritme za koje se smatra da nisu samo uzrok, već ključni dio trenutne demokratske krize.

„Društvene mreže su samo vrh ledenog brijega. One pojačavaju najgore instinkte i prakse. Oslobađaju negativne emocije, podstiču ogorčenje i zamjenjuju stvarnu interakciju ‘licem u lice’ u fizičkim društvenim mrežama u kojima ljudi uče i grade povjerenje“, kaže on. „Zajednica je od presudnog značaja za naše postojanje i slobodu. Jer zajednica stvara zajedničke vrijednosti, gradi povjerenje i omogućava komunikaciju.“

Acemoglu i dalje vjeruje da je moguće regulisati i usmjeravati tehnološke kompanije prema putu koji koristi čovječanstvu. Također vjeruje da političari i institucije mogu riješiti probleme društvenih neravnoteža uzrokovanih automatizacijom u posljednjih nekoliko decenija, te primjenjivati regulaciju učinkovitije nego prije. No, njegova knjiga poziva na brzo djelovanje u vezi s krizom čije korijene on pronalazi u ranim 1980-im godinama i koja se s vremenom samo pogoršavala.

„Prozor mogućnosti nam se zatvara s obje strane. S jedne strane zato što demokratija sve više slabi. I, osim ako u sistemu ne ostane barem malo demokratskog duha, liberalna demokratija se ne može oživjeti. A s druge strane, taj prozor se zatvara napredovanjem umjetne inteligencije.“

Ekonomista tvrdi da problemi s radnim mjestima, nejednakošću i društvenom kohezijom proizlaze iz činjenice da je umjetna inteligencija, onakva kakva se trenutno razvija, centralizirajuća tehnologija. „Ona koncentriše moć u rukama nekoliko kompanija i nekoliko vođa, te je stavlja u ruke algoritama umjesto ljudi. Ali evo suštine: ništa od ovoga nije neizbježno. U korisničkom priručniku za umjetnu inteligenciju nema ničega što je unaprijed određeno prije 20 ili 40 godina što bi nalagalo da umjetna inteligencija mora biti tehnologija koja uništava radna mjesta, stvara nejednakost i dijeli nas“, objašnjava on. „Zapravo, umjetna inteligencija je veoma svestrana tehnologija i možemo je razvijati na mnoštvo načina.“

Primjeri u njegovoj knjizi o „komplementarnoj“ upotrebi umjetne inteligencije kao podrške tehnički su izvedivi, kao i razvoj umjetne inteligencije na decentralizovaniji način. Ako su takvi modeli mogući i društveno poželjni, zašto onda nisu u središtu dijaloga? Acemogluov odgovor jeste da čelnici nekolicine kompanija koje kontrolišu ovaj sektor ne žele ići u tom smjeru iz finansijskih, pa čak i ideoloških razloga.

„To se ne uklapa u njihov plan za povećanje moći, bogatstva i utjecaja. I to nije samo cinizam — to je i ideologija“, kaže ekonomista.

Zadivljen je time koliko su Mark Zuckerberg iz Mete, Sam Altman iz OpenAI-ja, Dario Amodei iz Anthropica, Elon Musk iz X-a i Sergey Brin iz Googlea slični u svojim idejama, riječima, ukusima i uzorima. „Njihovo porijeklo, obrazovanje i naučnofantastične knjige koje čitaju potpuno su identični“, kaže ekonomista, podižući glas kako bi naglasio svoje zaprepaštenje. „Nikada u historiji čovječanstva nisam vidio ništa slično: tako uzak i marginalan skup ideja koji je dominirao svakim aspektom života.“