Foto: President of Russia

Khabib Nurmagomedov, Islam Makhachev, Umar Nurmagomedov i Magomed Ankalaev pripadaju generaciji koja je muslimanski Kavkaz izvela iz regionalnih okvira i pretvorila ga u jedan od najupečatljivijih fenomena globalnog profesionalnog sporta.

Njihova priča, međutim, odavno nije samo priča o dominaciji u oktagonu, riječ je o neobičnoj tački presijecanja ruske politike prema vlastitom muslimanskom stanovništvu, američke industrije sportskog spektakla i sve snažnijeg zaljevskog kapitala, u kojoj sport uspijeva povezati prostore čiji su politički interesi često duboko suprotstavljeni.

U samom središtu Las Vegasa, grada čiji su globalni identitet desetljećima oblikovali kocka, alkohol, luksuz i industrija zabave, prizor muslimanskih boraca koji pred izlazak u oktagon obavljaju namaz, a poslije pobjede pred milionskim auditorijem prvo izgovaraju “Elhamdulillah“, mogao bi se posmatrati tek kao zanimljiv kulturni kontrast kada iza njega ne bi postojao znatno složeniji politički i ekonomski fenomen.

Jer ti borci ne dolaze iz politički neutralnog prostora. Khabib Nurmagomedov i Islam Makhachev odrasli su u Dagestanu, jednoj od većinski muslimanskih republika Ruske Federacije, u širem području Sjevernog Kavkaza čiji je odnos s ruskim i nekadašnjim sovjetskim centrom stoljećima obilježen složenim procesima osvajanja, otpora, integracije i političkog pregovaranja identiteta. Danas upravo iz tog prostora dolaze sportisti koji su postali globalno prepoznatljiva lica ruske sportske moći, premda se njihov javni identitet ne iscrpljuje ni u ruskoj državnoj pripadnosti ni u lokalnoj dagestanskoj tradiciji.

Istodobno su muslimani, Kavkasci, građani Ruske Federacije i globalne zvijezde američke industrije zabave, čiji sportski i tržišni značaj odavno prelazi granice zemlje iz koje su potekli. U toj višestrukoj pripadnosti nalazi se ključ za razumijevanje njihove šire važnosti.

Tradicionalna religija

Predstava Rusije kao gotovo isključivo pravoslavne i slavenske države nikada nije odgovarala njenoj stvarnoj demografskoj i historijskoj strukturi. Islam je stoljećima prisutan u područjima današnje Ruske Federacije, posebno u Tatarstanu, Baškortostanu i republikama Sjevernog Kavkaza, dok Vladimir Putin danas govori o muslimanima kao o više od deset posto stanovništva zemlje i naglašava da će država nastaviti podržavati svoje „tradicionalne religije“.

Još je indikativnije kako je taj odnos formuliran u ruskoj državnoj doktrini. Predsjednički ukaz o očuvanju i jačanju tradicionalnih duhovnih i moralnih vrijednosti iz 2022. kršćanstvo, islam, budizam i judaizam definira kao sastavne dijelove ruskog historijskog i duhovnog naslijeđa, istovremeno pravoslavlju priznajući posebnu ulogu u njihovom oblikovanju. Multikonfesionalnost se u istom dokumentu neposredno povezuje s jedinstvom države i njenim suverenitetom.

Upravo u takvom političkom okviru treba posmatrati simboličku vrijednost Khabiba Nurmagomedova.

Khabib nije postao globalno prihvatljiv tako što je religiju ostavio u privatnom prostoru. Naprotiv, islam je ostao jedan od najuočljivijih elemenata njegove javne ličnosti: od načina na koji govori o porodici, ocu i disciplini do religijskog jezika kojim prati vlastite pobjede i odluke. Istodobno je mogao biti slavljen kao ruski sportski prvak i priman od predsjednika Ruske Federacije. To nije beznačajna politička slika.

U državi u kojoj se identitet centra i periferije historijski veoma često nalazio u napetom odnosu, jedan musliman iz Dagestana mogao je postati globalno prepoznatljivo lice sportskog uspjeha Ruske Federacije, a da pri tome nije morao ublažiti ni regionalni ni religijski identitet.

Putin je vrlo rano prepoznao taj simbolički kapital. Njegovi javni susreti s Khabibom i njegovim ocem Abdulmanapom Nurmagomedovom imali su, pored protokolarne sportske dimenzije, i snažnu reprezentacijsku vrijednost: federalni centar javno priznaje heroja muslimanske periferije, dok se njegova međunarodna slava istovremeno uključuje u širu sliku ruske države.

Bilo bi neozbiljno iz toga izvesti zaključak da je Khabib proizvod ili politički instrument Kremlja; takvu tvrdnju dostupni izvori ne podržavaju. Ali bi podjednako bilo pogrešno zanemariti političku upotrebljivost njegove biografije u državi koja nastoji pomiriti naglašeni pravoslavni civilizacijski identitet s činjenicom da obuhvata velike autohtone muslimanske zajednice.

Putinova formula posljednjih godina upravo počiva na konceptu „tradicionalnih vrijednosti“, unutar kojeg pravoslavlje i islam mogu biti predstavljeni kao konfesionalno različite, ali društveno kompatibilne tradicije. Sam Putin je krajem 2025. tvrdio da se pravoslavlje i islam podudaraju u temeljnim tradicionalnim vrijednostima, dok je u ranijim obraćanjima predstavnicima vjerskih zajednica islam redovno uključivao među religije na kojima počiva multikonfesionalna Rusija.

U takvom političkom imaginariju Khabib gotovo idealno funkcionira: izrazito religiozan, vezan za porodicu i lokalnu zajednicu, discipliniran, konzervativan u javnom nastupu, međunarodno uspješan i istodobno sposoban predstavljati Dagestan bez javnog postavljanja dagestanskog i ruskog identiteta u međusobno isključiv odnos.

Od nemirnog Kavkaza do fabrike šampiona

Upravo je Dagestan možda najzanimljiviji dio te transformacije.

Sjeverni Kavkaz je tokom postsovjetskog perioda u međunarodnim medijima dominantno bio vezan uz ratove u Čečeniji, separatizam, oružane pobune, terorizam i dugotrajnu sigurnosnu nestabilnost. Danas postoji čitava generacija mladih ljudi širom svijeta kojoj prva asocijacija na Dagestan više nisu ratne slike nego Khabib, Makhachev i karakteristična dagestanska škola hrvanja.

Sport je tako proizveo reputacijsku transformaciju kakvu teško može postići klasična državna diplomatija.

Khabibova sportska biografija pritom nije nastala izolirano. Iza nje je stajao sistem koji je gradio njegov otac Abdulmanap Nurmagomedov, a iz kojeg je poslije izašao Islam Makhachev, dok su uspjesi drugih dagestanskih boraca dodatno učvrstili predstavu o regiji kao izuzetno produktivnom središtu borilačkih sportova.

Dagestan je tako u globalnom MMA jeziku gotovo prestao biti samo geografska oznaka i postao sinonim za određeni stil: hrvanje, fizičku izdržljivost, disciplinu, kontinuirani pritisak i izrazito kolektivističku kulturu treninga.

U svijetu sporta opsjednutom individualnom zvijezdom, upravo je zanimljivo koliko se identitet tih boraca gradi kroz zajednicu. Khabib gotovo nikada nije predstavljao vlastiti uspjeh kao isključivo individualno postignuće; u njegovom javnom narativu stalno su prisutni otac, treneri, porodica, tim, Dagestan i vjera. Makhachev je tu strukturu praktično naslijedio.

UFC je time dobio sportske zvijezde koje su bile kulturna suprotnost modelu na kojem je kompanija izgradila veliki dio svoje popularnosti.

Dok je jedan dio modernog borilačkog spektakla zasnovan na verbalnim sukobima, teatraliziranoj agresivnosti, luksuzu i individualnom samopromoviranju, Khabib je postao globalna zvijezda insistirajući na gotovo suprotnom sistemu vrijednosti. Paradoksalno, upravo je ta razlika učinila njegov sukob s Conorom McGregorom jednim od najvećih komercijalnih događaja u historiji UFC-a.

Američko tržište, drugim riječima, nije zahtijevalo da dagestanski musliman postane kulturno „američkiji“ da bi ga moglo prodavati globalnoj publici.

Njegova različitost bila je proizvod.

Američki dolari ne poznaju istu geografiju kao američka diplomatija

U tome se pojavljuje drugi veliki paradoks ove priče.

Dok su odnosi Sjedinjenih Američkih Država i Rusije tokom posljednjih godina obilježeni sankcijama, ratom u Ukrajini, diplomatskim sukobima i gotovo potpunim urušavanjem nekadašnjih političkih kanala, američka sportska industrija nema inherentan problem s činjenicom da neke od njenih najvećih zvijezda dolaze iz Ruske Federacije.

Razlog nije teško pronaći: tržišna i diplomatska geografija ne funkcioniraju prema istim pravilima.

Za UFC borac iz Dagestana prvenstveno je ekonomski vrijedan ako privlači publiku, proizvodi velike borbe i kompaniji omogućava pristup različitim tržištima. Njegov ruski pasoš, muslimanska vjera ili kulturna udaljenost od Las Vegasa nisu prepreke sve dok postoji globalna potražnja za njegovim nastupima.

Štaviše, upravo takav sportista omogućava UFC-u da izađe iz tradicionalnih granica američkog i evropskog tržišta.

Khabib i Makhachev mogu istovremeno imati navijače u Rusiji, Centralnoj Aziji, na Balkanu, Bliskom istoku, u zapadnoj Evropi i Sjedinjenim Državama, pri čemu različite publike u istom sportisti ne moraju prepoznavati istu stvar. Za jedne je on vrhunski borac, za druge dagestanski heroj, za treće ruski prvak, a za ogroman dio muslimanske publike sportista koji je došao na sam vrh jedne izrazito zapadne industrije bez skrivanja vlastite vjere.

Globalni kapital upravo takvu višeznačnost veoma dobro monetizira.

UFC, dakle, ne mora rješavati pitanje pripada li Makhachev prije svega Rusiji, Dagestanu ili globalnoj muslimanskoj publici. Za kompaniju je korisno upravo to što pripada svim tim simboličkim prostorima istovremeno.

Kada se u priču uključi Abu Dhabi

Treća tačka ovog neobičnog trokuta nalazi se u Zaljevu.

U posljednjih petnaestak godina Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija i Katar sistematski ulažu u globalni sport, koristeći ga istodobno kao ekonomsku industriju, instrument turističkog pozicioniranja i sredstvo međunarodne vidljivosti. UFC je samo jedan dio mnogo šire transformacije u kojoj su nogomet, Formula 1, golf, boks i borilački sportovi postali važni elementi strategije zaljevskih država.

U slučaju UFC-a posebno mjesto pripada Abu Dhabiju.

Saradnja UFC-a i Abu Dhabija traje od 2010, formalno partnerstvo s tamošnjim Department of Culture and Tourism uspostavljeno je 2019, a produženo je do 2028. godine. Do trenutka produženja saradnje u emiratu je bilo održano osamnaest UFC događaja, dok je tokom pandemije Yas Island postao globalno poznat kroz projekt Fight Island. Partnerstvo predviđa i dalje održavanje velikih UFC priredbi te širenje događaja na širi prostor Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.

Abu Dhabi je, dakle, mnogo više od bogatog domaćina koji plaća spektakl.

Emirat kroz UFC gradi poziciju međunarodnog centra borilačkih sportova, dok američka kompanija zauzvrat dobija infrastrukturu, institucionalnu podršku, kapital i pristup tržištu čija se sportska potrošnja ubrzano povećava.

Khabib i Makhachev u toj vezi imaju gotovo idealnu kulturnu vrijednost.

Upravo su u Abu Dhabiju ostvarili neke od najvažnijih pobjeda svojih karijera. Khabibova borba protiv Dustina Poiriera na UFC-u 242 privukla je više od 14.000 gledalaca, a UFC je poslije upravo Abu Dhabi pretvorio u jedno od svojih najvažnijih međunarodnih uporišta. Makhachev je ondje 2022. osvojio titulu protiv Charlesa Oliveire, a potom nastavio niz velikih nastupa pred publikom kojoj njegova muslimanska pripadnost daje dodatnu identifikacijsku vrijednost.

Nije, dakle, riječ o banalnoj formuli prema kojoj „arapski šeici vole muslimanske borce“, nego o podudaranju nekoliko različitih interesa: Abu Dhabi želi globalne sportske događaje, UFC želi kapital i nova tržišta, dok prisustvo izrazito popularnih muslimanskih boraca iz postsovjetskog prostora takvom partnerstvu daje kulturnu rezonancu koju mnoge američke zvijezde ne mogu proizvesti.

UFC se i 2026. vraća u Abu Dhabi, što potvrđuje da više nije riječ o povremenom gostovanju nego o dugoročnoj sportskoj infrastrukturi između američke kompanije i emirata.

Chimaev kao još veći paradoks

Ako je Khabib simbol prve faze tog procesa, Khamzat Chimaev pokazuje koliko je identitetska geografija MMA-a u međuvremenu postala još složenija.

Rođen u Čečeniji, afirmiran nakon preseljenja u Švedsku, Chimaev je potom svoje profesionalno i životno središte pomjerio prema Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a 2025. postao je prvi UFC prvak koji nosi zastavu UAE. U njegovoj biografiji gotovo da se raspada klasična ideja da sportista jednostavno „predstavlja zemlju“. Koju? Zemlju rođenja, zemlju u kojoj je odrastao, zemlju čije državljanstvo ima, državu pod čijom zastavom nastupa ili kulturnu zajednicu s kojom se identificira?

Chimaev je upravo zato zanimljiviji od jednostavne priče o „ruskim muslimanima u UFC-u“. On pokazuje da globalni profesionalni sport stvara elite čija se pripadnost više ne može uvijek objasniti jednim pasošem ili jednom zastavom.

Njegov slučaj istovremeno govori i o rastućoj sposobnosti Zaljeva da više ne bude samo domaćin velikih sportskih događaja nego prostor koji privlači same sportiste, njihove kampove, karijere i identitete.

U tom kontekstu zanimljiva je i šira Putinova politika prema muslimanima, upravo zato što nije jednodimenzionalna.

Kremlj islam javno priznaje kao historijski dio Rusije, institucionalno sarađuje s muslimanskim vjerskim strukturama i uključuje islam u državni narativ o tradicionalnim vrijednostima. Putin je više puta nastupao zajedno s muftijama i predstavnicima drugih religija, a državna politika multikonfesionalnost eksplicitno povezuje s nacionalnim jedinstvom.

Istodobno, riječ je o strogo upravljanom modelu pluralizma, u kojem država vrlo jasno određuje koji su oblici religijskog i političkog djelovanja prihvatljivi. Zbog toga bi bilo pogrešno popularnost Khabiba ili Makhacheva koristiti kao dokaz da u Rusiji ne postoje složena pitanja odnosa države i muslimanskih zajednica.

Njihov značaj je suptilniji.

Oni predstavljaju veoma vidljiv primjer muslimanskog identiteta koji je istovremeno kompatibilan s ruskim patriotizmom, društvenim konzervativizmom i međunarodnim uspjehom. Upravo zato njihove biografije mogu biti uklopljene u državni narativ bez potrebe da se njihova religioznost potiskuje.

U tom smislu zanimljiva je i Alina Kabaeva, ali više kao sociološka fusnota nego kao centralna figura ove priče. Njeno tatarsko-muslimansko porijeklo po ocu, kasnija povezanost s ruskim političkim i medijskim establišmentom te tvrdnje o prihvatanju pravoslavlja pokazuju koliko su religijski i etnički identiteti unutar ruske elite složeniji od pojednostavljene predstave o monolitnoj pravoslavnoj Rusiji. Tvrdnje o njenom privatnom odnosu s Putinom i detaljima navodne konverzije, međutim, nisu dovoljno jednoznačno potvrđene da bi na njima trebalo graditi ozbiljniju političku argumentaciju.

Mnogo je važnija činjenica da je Putinova Rusija pronašla politički jezik kojim pravoslavni civilizacijski identitet i prisustvo miliona muslimana pokušava smjestiti unutar istog koncepta države: zajednički nazivnik više nije ista religija, nego lojalnost državi i pripadnost skupu „tradicionalnih vrijednosti“.

Borci poput Khabiba toj apstraktnoj formuli daju lice koje razumije globalna publika.

Oktagon u kojem se preklapaju svijetovi

Upravo zato priča o muslimanskim borcima s Kavkaza postaje zanimljiva tek kada prestane biti priča o tome koliko su dobri u rušenju protivnika.

Oni su postali figure na kojima se istodobno može posmatrati nekoliko procesa koji obilježavaju savremeni svijet: sposobnost Rusije da muslimanski identitet uključi u vlastiti državni narativ, sposobnost američkog kapitala da komercijalizira kulturnu različitost bez zahtjeva za potpunom asimilacijom, rastuća moć Zaljeva da novcem i infrastrukturom preusmjerava geografiju globalnog sporta te nastanak sportskih identiteta koji više ne pripadaju samo jednoj naciji.

U tome nema stvarnog geopolitičkog saveza Washingtona, Moskve i Abu Dhabija. Njihovi politički interesi ostaju različiti, ponekad i neposredno suprotstavljeni. Ali upravo je fascinantno da se interesi koji se ne mogu uskladiti u diplomatiji mogu istovremeno savršeno preklopiti unutar tržišta sporta.

Američka kompanija želi gledanost i profit; Abu Dhabi međunarodnu vidljivost i poziciju globalnog sportskog centra; ruska država može u uspjesima Dagestanaca prepoznati potvrdu vlastite multinacionalne slike; dok muslimanska publika u njima vidi sportiste koji su osvojili jedan od najkompetitivnijih prostora zapadne popularne kulture, a da pri tome nisu religijski identitet ostavili u privatnosti.

Zbog toga je prizor s početka mnogo više od efektnog kontrasta.

Muslimanski borac može klanjati u Las Vegasu, zaraditi američke dolare, biti slavljen u Moskvi ili Mahačkali i postati sportski idol u Abu Dhabiju, a da nijedan od tih prostora ne mora prihvatiti politički sistem ili vrijednosti drugoga.

U tome je možda i najpreciznija slika savremenog globaliziranog sporta: zastave i dalje postoje, sankcije postoje, političke granice postaju sve tvrđe, ali kapital, popularna kultura i sportska slava nastavljaju cirkulirati preko njih, stvarajući veze koje su stvarne, profitabilne i politički proturječne.

Khabibova generacija zato nije zanimljiva samo zato što je promijenila UFC. Promijenila je i način na koji milioni ljudi vide Dagestan, muslimanskog profesionalnog sportistu i mogućnost da se izrazito religijski identitet održi u samom središtu globalne industrije zabave.

Prije nekoliko desetljeća Sjeverni Kavkaz je prema svijetu uglavnom izlazio kroz televizijske izvještaje o ratu i političkom nasilju. Danas mladići iz tog istog prostora ulaze pred milionsku publiku u Las Vegasu, New Yorku i Abu Dhabiju kao neke od najvećih zvijezda profesionalnog sporta.

Možda je upravo ta promjena najveća pobjeda koju nije moguće upisati ni u jednu UFC statistiku.