Darko Vitek sa zagrebačkog Sveučilišta objavio je u časopisu „Historijska misao“ iznimno zanimljiv rad pod naslovom „Iseljavanje iz Bosne i Hercegovine u SAD u razdoblju monarhističke Jugoslavije“ u kojem temeljem analiziranih podataka, poput spola, dobi, pismenosti, vjerske i nacionalne pripadnosti, upotpunjuje sliku iseljavanja sa prostora Bosne i Hercegovine u SAD; prenosimo dijelove Vitekovog istraživanja

Osnivanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca prvog decembra 1918. godine, koja će kasnije biti preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju 1929. godine, nije zaustavilo snažne iseljeničke trendove. Stvaranje nove države dogodilo se usred masovnih migracija, uglavnom usmjerenih prema Sjedinjenim Američkim Državama, što je fenomen koji je zahvatio Evropu još od sredine 19. stoljeća.

Porast broja stanovnika u Evropi tokom tog razdoblja opteretio je društvene i ekonomske strukture, potičući milione prema obećanju boljih prilika u SAD-u. Jugoistočna Evropa, uključujući Austro-Ugarska područja Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine te nezavisnu Kraljevinu Srbiju, pridružila se tom trendu krajem 19. stoljeća.

Samo 1900. godine više od pola miliona ljudi iselilo se iz Austro-Ugarske u SAD, pri čemu su Hrvati, Slovenci i Srbi činili značajan dio. Hrvatska, posebno njena obalna i otočna područja, predvodila je taj val zbog duboke ekonomske krize, koja se kasnije proširila na kopnena područja i Sloveniju. Nasuprot tome, iseljavanje iz Srbije ostalo je ograničeno do ranog 20. stoljeća, odgođeno relativno povoljnim ekonomskim i političkim uvjetima u 19. stoljeću.

Početak 20. stoljeća pojačao je te procese. Uoči Prvog svjetskog rata iseljavanje iz Srbije naglo je poraslo, postavši politički problem jer je država nastojala ojačati svoje demografske i ekonomske snage za nadolazeći sukob. Srpska vlada uvela je visoke takse za iseljeničke dokumente kako bi obuzdala odljev.

U međuvremenu, Bosna i Hercegovina zabilježila je značajno iseljavanje muslimana u Tursku, povezano s Balkanskim ratovima (1912.-1913.) i ranijim osmanskim povlačenjem, s procijenjenih 130.000 muslimana koji su otišli između kraja 19. i početka 20. stoljeća.

Prije Prvog svjetskog rata, iseljavanje s područja buduće Kraljevine prosječno je iznosilo oko 50.000 ljudi godišnje. Hrvati i Slovenci dominirali su tim egzodusom, potaknuti ekonomskim poteškoćama u perifernim regijama Austro-Ugarske. Prenapučenost obalne Hrvatske i nedostatak industrijskih prilika poticali su prekookeansku migraciju, dok je Slovenija slijedila zbog zastoja u poljoprivredi.

Muslimansko stanovništvo Bosne uglavnom je zaobilazilo SAD, favorizirajući Tursku zbog kulturnih i historijskih veza, što je trend koji su pojačali Balkanaski ratovi i raseljavanje etničkih Turaka i drugih muslimana. Rat je poremetio te kretnje. Državne kontrole su se pooštrile a a sukob je zaustavio prekookeanska putovanja, što je dovelo do privremene stagnacije. Kraj rata i stvaranje Kraljevine 1918. godine tako nisu označili kraj, već nastavak iseljavanja, sada unutar ujedinjene, ali podijeljene države.

Nakon Prvog svjetskog rata iseljavanje se intenziviralo, odražavajući kontinuitet i nove dinamike. Američki imigracijski zapisi bilježe porast dolazaka iz regije, u početku svrstavajući Srbe, Crnogorce i Bugare zajedno, iako su Hrvati i Slovenci ubrzo ponovo preuzeli dominaciju kao prije rata.

Između 1899. i 1920. više od 600.000 ljudi iselilo se u SAD s područja KSHS-a, pri čemu je Hrvatska doprinijela s 56%, Slovenija s 18,67%, a Vojvodina s 12,44%.

Bosna i Hercegovina činila je samo 1,61% (10.000), odražavajući njezinu sklonost Turskoj, kamo se između 1923. i 1939. iselilo 115.000 ljudi. SAD su ostale glavno odredište, no pojavili su se novi pravci prema Kanadi i Južnoj Americi, posebno nakon što su američke kvote postale strože 1921. godine.

Američki zakon o imigraciji iz 1921. ograničilo je godišnje ulaske iz KSHS-a na 6.426. To ograničenje – dodatno smanjeno na 671 do 1924. – preusmjerilo je tokove drugdje. Godine 1921. iz KSHS-a je otišlo 12.965 ljudi, broj iselejnih u Južnu Ameriku naglo je porastao a Argentina je postala ključno odredište do 1927. i 1930., privremeno nadmašivši SAD. U međuvremenu, dešava se i takozvano nezabilježeno iseljavanje, posebno nacionalnih manjina u njihove matične zemlje (Nijemci, Mađari).

Iseljavanje je proizašlo iz potrage za boljim životom, težnje koja nije bila samo ekonomska, već i povezana s političkim i vjerskim slobodama. Kraljevina je naslijedila slabu ekonomiju od svojih Austro-Ugarskih i osmanskih prethodnika. Godine 1921. poljoprivreda je dominirala s 76% proizvodnje, industrija je činila 9,4%, a trgovina 3,2%. Ipak, ta agrarna baza bila je nerazvijena – male obradive površine, primitivni alati i prostrane šume svrstale su Kraljevinu među najmanje napredne poljoprivredne zemlje Europe, uz Bugarsku i Rumuniju. Industrija je bila zanemariva, ograničena na preradu drva i hrane, s Hrvatskom i Slovenijom nešto razvijenijima od Bosne ili Srbije.

Siromaštvo je bilo izraženo. Bosna i Hercegovina, s 84% ruralnog stanovništva, suočavala se s visokim stopama nataliteta i mortaliteta, nepismenošću (posebice među ženama) i bolestima poput tuberkuloze. Glad je pogodila zemlju između 1919. i 1922. godine, uz nestašicu vode i alkoholizam. Izvještaj ekonomiste Rudolfa Bićanića iz 1935. o ruralnoj Hrvatskoj i Bosni živopisno prikazuje glad, nedostatak osnovnih potrepština poput kruha i domove bez kreveta, što je dovodilo do zaduživanja i prodaje zemlje – i na kraju iseljavanja. Velika depresija 1930-ih pogoršala je te uslove, dodatno potičući odljeve.

Tradicija je takođe igrala ulogu. Dalmacija je dugom historijom iseljavanja stvorila mreže koje su olakšavale odlaske, dok su se povremeno javljali i avanturistički motivi. Politički, neriješena nacionalna pitanja – ukorijenjena u Austro-Ugarska naslijeđa i srpsku unitarističku politiku – poticala su iseljavanje manjina, često poticano od strane države kako bi se smanjio otpor.

Iseljavanje je variralo unutar Kraljevine. Hrvatska, posebno Dalmacija (6,45% američkih iseljenika prije 1920.), predvodila je zbog ekonomske stagnacije i uspostavljenih veza s SAD-om. Slovenija je slijedila, koristeći blizinu industrijskoj Europi i pismenost. Vojvodina, unatoč plodnim zemljama, davala je 17-18% iseljenika 1921.-1922. godine, odražavajući ruralni višak. Niski udio Bosne u iseljavanju u SAD-u (2-3%) prikrivao je njezin visoki odljev muslimana u Tursku.

Međuratno iseljavanje iz Bosne u SAD, iako malo (npr. 92 u 1923.), pokazivalo je postojanost na 2,5% ukupnog broja, s katolicima koji su dominirali zbog hrvatskih tradicija, dok su muslimani birali Tursku. Između 1895. i 1910. Bosna je izgubila 50.000 stanovnika u prekookeanske zemlje, a Hercegovina je bila najteže pogođena (npr. Ljubuški izgubio 13,83% stanovnika).

Vlada Kraljevine borila se s dvojnom prirodom iseljavanja: demografskim gubitkom naspram ekonomskog olakšanja. Za razliku od labavog nadzora Austro-Ugarske, Kraljevina je pomnije pratila iseljavanje, osnivajući Odsjek za iseljavanje 1920. u okviru Ministarstva socijalne politike, nakon čega je uslijedio Zakon o iseljavanju 1921. i Generalni iseljenički komesarijat u Zagrebu (1922.). Politike su bile ambivalentne – ograničavale su odlaske većinskih skupina (visoke takse, ograničen broj pasoša) dok su poticale narode poput Nijemaca, Mađara i muslimana na odlazak, u skladu s ciljevima izgradnje nacije.

Iseljenici su obično bili mladi ili srednje dobi, muškarci, katolici, pismeni poljoprivrednici ili nekvalificirani radnici, često bez imovine, vođeni ekonomskom nuždom. U Bosni je 459 od 685 zabilježenih iseljenika (1922.-1938.) ciljalo New York, slijede Illinois (64), Kalifornija (28) i Indiana (21). Oženjeni (428) su nadmašili samce (175), pismenost je bila gotovo univerzalna među iseljenicima, za razliku od niskih stopa u Bosni, kao posljedica američke selekcije.