Od preopterećenih žandara i činovnika na periferiji Carstva do mladih žena i osiromašenih seljaka priklještenih između patrijarhalnih okova i ubrzane modernizacije, arhivski tragovi s prijelaza stoljeća razotkrivaju mračnu stranu habsburške transformacije tradicionalnog bosanskog društva

Na samom zalasku devetnaestog stoljeća širom evropskog kontinenta vođene su žustre naučne i društvene rasprave o fenomenu koji su savremenici sve češće nazivali bolešću modernog doba. Riječ je o suicidu, činu u kojem pojedinac vlastitom odlukom prekida vlastiti život. Dok je srednjovjekovna Evropa u ovom činu vidjela isključivo teški grijeh i zločin koji je kažnjavan oskvrnućem tijela pokojnika i konfiskacijom imovine njegove porodice, prosvjetiteljstvo i devetnaesto stoljeće donijeli su korjeniti preokret. Razvojem medicine, psihijatrije i sociologije, suicid prestaje biti posmatran kroz isključivo moralno-religijsku prizmu te postaje predmetom biomedikalizacije i pedantnog statističkog izučavanja.

Pojavom takozvane moralne statistike, a potom i epohalnih studija poput one Émila Durkheima iz 1897. godine, dokazano je da suicid nije samo izolirani individualni akt, već duboki odraz društvenih stanja. Nagla industrijalizacija, urbani pritisci, slabljenje kohezije unutar porodice i postupna sekularizacija stvorili su klimu u kojoj su stope suicida u Beču, Parizu ili Berlinu vrtoglavo rasle.

U tom kontekstu postavlja se ključno historijsko pitanje u kolikoj je mjeri ovaj opći evropski i monarhijski trend zahvatio Bosnu i Hercegovinu nakon austrougarske okupacije 1878. godine. Ulazak habsburške uprave označio je silovit prodor zapadnog kapitala, gradnju željeznica, otvaranje fabrika i ubrzan preobražaj gradova. Svi ti procesi duboko su potresli tradicionalne, patrijarhalne i vjerske strukture bosanskohercegovačkog društva, otvarajući prostor za preispitivanje načina na koji su se ovdašnji ljudi nosili sa životnim krizama, bolestima i društvenim pritiscima.

Sistematsko prikupljanje podataka o uzrocima smrti na ovom području prolazilo je kroz faze prilagođavanja. Prema naredbi iz 1885. godine, smrtne slučajeve u gradovima prijavljivali su ljekari, dok su na selima taj zadatak obavljale seoske starješine, što je često ostavljalo sumnju u tačnost navedenih dijagnoza. Tek od 1897. godine uvode se takozvani individualni kartoni, pri čemu su se za slučajeve suicida popunjavali posebni bijeli kartoni koji su slani Statističkom odjelu u Sarajevu.

Sačuvani sanitetski izvještaji za period između 1894. i 1901. godine otkrivaju da je u Bosni i Hercegovini u tom osmogodišnjem razdoblju zabilježeno ukupno 465 suicida. Godišnje brojke pokazuju blagi, ali primjetan rast. Tako su 1894. godine evidentirana 34 slučaja, da bi se taj broj već 1898. godine popeo na 67, dok je vrhunac dostignut 1900. godine sa 73 registrirana slučaja. Kada se ovi podaci preračunaju na stotinu hiljada stanovnika, prosječna godišnja stopa suicida u Bosni i Hercegovini iznosila je oko četiri.

U poređenju sa centralnim pokrajinama Cislajtanije, poput Gornje Austrije ili samog Beča gdje su stope prelazile dvadeset slučajeva na stotinu hiljada stanovnika, Bosna i Hercegovina je spadala u izrazito mirne i periferne regije sa izuzetno niskom stopom suicidalnog ponašanja. Čak i susjedne pokrajine poput Kranjske imale su znatno više stope. Ovakvo odstupanje od evropskih trendova objašnjava se činjenicom da je bosanskohercegovačko društvo još uvijek čvrsto držalo do vjerskog identiteta i tradicionalnih moralnih normi, te da je rastakanje patrijarhalnih obrazaca u prvih četvrt stoljeća okupacije tekle postupno, bez naglih lomova kakve su preživjeli veliki evropski industrijski centri.

Analiza sačuvanih arhivskih spisa žandarmerijskih stanica, sudskih izvještaja i članaka u onovremenoj štampi pokazala je izraženu rodnu neravnotežu među počiniocima. Od ukupno 131 detaljno analiziranog slučaja suicida u historiografskim istraživanjima, čak 84 procenta odnosilo se na muškarce, dok su žene činile svega 16 procenata. Zvanična državna statistika od 1897. do 1901. godine potvrđuje ovaj odnos, pokazujući da je na jedan ženski suicid u prosjeku dolazilo oko dva muška suicida.

Ovakav raspored odgovara općim naučnim saznanjima prema kojima su muškarci znatno skloniji izvršenju suicida. U kontekstu tadašnje Bosne i Hercegovine, muškarac je u patrijarhalnom poretku nosio Isključivi teret materijalnog zbrinjavanja porodice. Prodor kapitalističke privrede i stranog robe uništio je brojne tradicionalne zanate, bacajući u siromaštvo mnoge gradske zanatlije i trgovce. Pritisak društvenih očekivanja, u kombinaciji sa finansijskim slomom ili gubitkom društvenog ugleda, stvarao je plodno tlo za razvijanje teških psihičkih kriza.

S druge strane, iako su žene u tradicionalnom društvu bile zatvorene unutar privatne sfere doma, one su preživljavale specifične oblike patnje, od obiteljskog i fizičkog nasilja do zdravstvenih komplikacija. Međutim, podaci o ženskim suicidima i pokušajima moraju se uzimati s velikom dozom opreza. Savremena nauka prepoznaje takozvani rodni paradoks suicida, u kojem žene češće pokušavaju oduzeti sebi život, ali rjeđe uspinju zbog izbora manje nasilnih metoda. U bosanskim uslovima sa kraja devetnaestog stoljeća, ženska utapanja ili nesreće pri radu često su u zapisnicima žandara olako proglašavani nesrećnim slučajevima kako bi se izbjegla porodična sramota i društvena osuda, ili usljed nedostatka temeljite istrage.

Kada je riječ o starosnoj strukturi, muškarci u Bosni i Hercegovini najčešće su oduzimali sebi život u punoj zrelosti, između četrdesete i pedesete godine starosti, kada su poslovni neuspjesi, dugovi ili porodični sukobi imali najteže posljedice. Kod žena je situacija bila drugačija jer su među njima prednjačile mlađe osobe, djevojke koje su u smrt bježale pred ugovorenim brakovima, prisilnim otmicama, nezakonitim trudnoćama ili ljubavnim razočaranjima.

Iako u zvaničnoj općoj statistici nije vođena precizna razlika između gradskih i seoskih sredina, analiza pojedinačnih arhivskih predmeta i novinskih izvještaja jasno ukazuje na dominaciju gradova. Od svih obrađenih slučajeva čije je mjesto poznato, dvije trećine dogodilo se u urbanim centrima. Prednjačilo je Sarajevo sa svojom okolinom, obuhvatajući gotovo polovinu svih gradskih slučajeva. Kao administrativno, vojno i privredno središte sa naglim porastom stanovništva i velikim prilivom doseljenika iz svih dijelova Monarhije, Sarajevo je okupljalo sve faktore otuđenosti, brze dinamike života i socijalne dezintegracije. Nakon Sarajeva, po broju slučajeva izdvajao se Mostar.

Međutim, jedna trećina slučajeva zabilježena je u ruralnim, težačkim zonama. Na selu su prodiranje novčane privrede, loše ljetine i nemogućnost izmirivanja obaveza prema agrarnim vlasnicima stvarali teške uslove života, dok su se duševna oboljenja u zatvorenim seoskim zajednicama smatrala teškom sramotom, onemogućavajući bilo kakav oblik podrške oboljelima.

Posebno zapažena pojava u austrougarskoj Bosni bio je izuzetno visok udio suicida među predstavnicima državnog aparata, prvenstveno među vojnicima, žandarima i civilnim činovnicima. Unutar gradskih sredina, vojna lica činila su skoro trideset procenata svih registriranih slučajeva. Život u kasarni pod strogom disciplinom, odvojenost od domovine, teške hronične bolesti i strah od vojnih kazni zbog učinjenih prestupa ili nagomilanih dugova potiskivali su mlade ljude u bezizlazna stanja.

Slična situacija vladala je i u Žandarmerijskom korpusu. Godina 1911. bila je posebno alarmantna jer je u roku od samo tri mjeseca zabilježeno više suicida među žandarima, što je primoralo Zemaljsku vladu u Sarajevu da pokrene zvaničnu istragu o uzrocima te pojave. Žandari stacionirani u izoliranim stanicama širom Bosne i Hercegovine trpili su ogroman pritisak službe, a među glavnim motivima navedeni su strah od kazne nakon inspekcijskih pregleda, nemogućnost prilagođavanja surovoj službi te neuredan život propraćen alkoholizmom.

Među sačuvanim dokumentima posebno se izdvaja tragični slučaj žandara Nikolausa P. iz stanice u Brčkom. On je iza sebe ostavio potresno oproštajno pismo u kojem je svoje nadređene direktno optužio za nepravdu, mobing i falsificiranje službenih izvještaja, završavajući rečenicom u kojoj je izrazio duboku žalost nad stanjem u oružničkom zboru Bosne i Hercegovine. Njegov slučaj bio je podvrgnut detaljnoj istrazi komisije, pri čemu su sačuvani skice prostorije i ljekarski nalazi koji potvrđuju da je pojedinac u smrt otišao izrevoltiran dubokim osjećajem društvene i službene nepravde.

Civilni činovnici, koji su u Bosnu dolazili iz raznih krajeva Monarhije da bi gradili novi administrativni aparat, činili su oko petnaest procenata gradskih slučajeva. Usamljenost u novoj sredini, melankolija, nemogućnost savladavanja obimnih kancelarijskih poslova te strah od odgovornosti u slučaju finansijskih malverzacija bili su vodeći pokretači tragedija u činovničkim krugovima.

U utvrđivanju razloga zbog kojih su se ljudi u habsburškoj epohi odlučivali na najteži korak, historičari se suočavaju sa metodološkim izazovom. Ako iza počinioca nije ostalo oproštajno pismo, motivi izneseni u žandarmerijskim zapisnicima predstavljaju samo skup pretpostavki koje su dali rođaci, komšije ili sami službenici. Uspoređujući dostupne podatke metodom psihološke autopsije, izdvaja se nekoliko dominantnih grupa motiva.

Na prvom mjestu nalaze se nestabilna psihička stanja i mentalne bolesti, koje se u dokumentima onog vremena opisuju izrazima poput “pometenost uma”, “mahnitost” ili “duševno opterećenje”. Ova kategorija obuhvata preko dvadeset procenata svih analiziranih slučajeva. Odmah iza psihičkih poremećaja slijede teške, dugotrajne i neizlječive tjelesne bolesti sa sedamnaest procenata, gdje su starije osobe brze smrti tražile spas od nesnosnih bolova. Strah od kazne i okvira zakona zauzimao je treće mjesto sa šestnaest procenata, dok su se ostali motivi odnosili na nesretne ljubavi, porodične razmirice, siromaštvo, alkoholizam i gubitak društvenog ugleda usljed sramote.

Kada je riječ o samom načinu izvršenja, arhivska građa i zvanična državna statistika nude donekle različite uvide. Prema općim tabelama Zemaljske vlade, vješanje je bilo najzastupljenija metoda. Međutim, detaljna analiza pojedinačnih arhivskih predmeta i novinskih izvještaja ukazuje na to da je upotreba vatrenog oružja činila gotovo polovinu svih slučajeva. Ovakav podatak u direktnoj je vezi sa velikim brojem slučajeva među vojim i policijskim kadrom koji su na raspolaganju imali službeno oružje.

Nakon vatrenog oružja i vješanja, po učestalosti su slijedili rezanje vratnih žila i ubodi hladnim oružjem, dok su trovanje, utapanje i skokovi sa visine bili rjeđe zastupljeni. I ovdje je rodna komponenta bila presudna. Muškarci su pretežno birali agresivne i brze metode poput pištolja, puške, noža ili vješanja. Žene su se s druge strane češće odlučivale za vješanje, skok sa mosta ili stijene, utapanje u rijekama poput Miljacke i Une, te trovanje preparatima koji su se koristili u domaćinstvu ili poljoprivredi, kao što je bio strihnin ili tečnosti za čišćenje peradi.

U izvorima su zabilježeni i rijetki primjeri takozvanog kompleksnog suicida, gdje su očajni pojedinci kombinovali više metoda kako bi bili sigurni u smrtonosni ishod, poput slučaja jednog oficira u Trebinju koji je najprije popio otrov, potom presjekao vene i na kraju pucao sebi u srce.

Ulogu onovremenih medija u oblikovanju stavova o suicidu u Bosni i Hercegovini najbolje oslikava pisanje službenog “Sarajevskog lista” i privatnog lista “Bošnjak”. Za razliku od pojedinih evropskih štampanih medija koji su u trka za tiražom pribjegavali senzacionalizmu, bosanskohercegovačka štampa pokazivala je zavidnu dozu suzdržanosti i obzira prema porodicama stradalih.

Izvještaji o suicidima uglavnom su smještani u sporedne rubrike sa kratkim vijestima. Naslovi su bili jednostavni i neutralni, poput “Samoubojstvo”, “Žalosni događaj” ili “Utopio se”. Tekstovi su donosili samo osnovne podatke o imenu, zanimanju, mjestu i načinu izvršenja, uz kratko navođenje pretpostavljenog motiva. Iako sa današnjeg stanovišta objavljivanje punog identiteta počinioca predstavlja kršenje privatnosti, u tadašnjem društvu to je smatrano standardnim informisanjem javnosti.

Iz načina na koji su tekstovi pisani jasno se vidi da lokalna sredina na počinioce nije gledala sa mržnjom niti ih je osuđivala kao teške grešnike. U društvenom diskursu habsburške Bosne na njih se primarno gledalo kao na žrtve teških životnih okolnosti, nesretnih sudbina, iznenadnog pomračenja uma ili neizdrživih tjelesnih patnji. Članci posvećeni preminulim činovnicima ili uglednim građanima nerijetko su završavali sa izrazima dubokog poštovanja i saučešća porodicama.

Istraživanje suicida kao socijalnog fenomena u Bosni i Hercegovini na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće otkriva izuzetno složenu sliku društva u tranziciji. Iako je ulazak u sastav Austro-Ugarske Monarhije pokrenuo valove modernizacije, urbanizacije i privrednog preobražaja, Bosna i Hercegovina je uspjela zadržati izuzetno nisku stopu suicida u poređenju sa zapadnim pokrajinama Carstva. Snažan vjerski moral, čvrste porodične veze i postupnost društvenih promjena djelovali su kao snažan zaštitni faktor protiv epidemije suicidalnog ponašanja koja je potresala velike evropske metropole.

Ipak, procesi otuđenja, slom tradicionalnog zanatstva, pritisci službe u vojnim i policijskim strukturama te nemogućnost nosenja sa teškim bolestima ostavili su neizbrisiv trag na pojedince koji u novom sistemu nisu uspijevali pronaći svoje mjesto. Analiza sačuvane građe pokazuje da je suicid u Bosni i Hercegovini bio primarno gradski i muški fenomen, usko povezan sa starosnom dobi i specifičnim profesionalnim opterećenjima. Svi ti tragični slučajevi, sačuvani u požutjelim arhivskim kartonima i novinskim stupcima, ne predstavljaju samo suhe statističke brojeve, već autentične ljudske priče i rječita svjedočanstva o tihoj patnji pojedinaca u vremenu velikih historijskih prelomnica.

(Za tekst korišteni podaci iz naučne studije dr. Amile Kasumović: “Smrtni zov: Suicid kao socijalni problem u Bosni i Hercegovini krajem 19. i početkom 20. stoljeća”)