Armin Hodžić jednoglasno ponovno izabran za predsjednika Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV), Predsjedništvo se sastoji od 34 člana iz 16 sredina, promoviran novi logotip, usvojena je Programska deklaracija 2036. U Hotelu International u Zagrebu, pred više od dvjesto delegata i uzvanicima iz Vlade, Sabora i diplomatskog kora, bošnjačka nacionalna manjina u Hrvatskoj pokazala je da zna što hoće.

Fotografije: Stipe Majić / Bošnjački medijski centar

Skupštine obično počinju kvorumom. Ova je počela stajanjem. U subotu, 19. rujna, u prepunoj dvorani Hotela International u Zagrebu, više od dvjesto delegata Bošnjačkog nacionalnog vijeća ustalo je uz „Lijepu našu“ u izvedbi sopranistice Vilme Grazie Žmak, ostalo stajati uz himnu Bosne i Hercegovine i nije sjelo ni nakon nje: na ekranu je bila brojka 1.187, u dvorani minuta šutnje i molitva za Bošnjake poginule u odbrani Hrvatske. Kvorum je došao poslije, jer program je od početka zamišljen kao svečanost, a manje kao sjednica.

I u tome se uspjelo, o čemu svjedoči više od dvjesto delegata iz cijele Hrvatske, izaslanik predsjednika Vlade, veleposlanici, saborski zastupnici, predstavnici tri ministarstva, načelnik Sanskog Mosta i vodstvo najvažnijih bošnjačkih organizacija u zemlji: tako izgleda skupština koja je prestala biti isključivo unutarnja stvar jedne manjine i postala događaj kojem država i diplomacija dolaze iskazati poštovanje.

GOVORNICI

Voditeljica je prema diplomatskom protokolu pozdravila izaslanika predsjednika Vlade Republike Hrvatske, saborskog zastupnika Krunoslava Katičića, veleposlanicu Republike Turske Hayriye Nurdan Erpulat Altuntaş, saborske zastupnike Milorada Pupovca i Sandru Benčić, izaslanika ministra vanjskih i europskih poslova Domagoja Kneževića, državnu tajnicu Fadilu Bahović iz Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Elvedinu Purić kao izaslanicu potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja, načelnika Općine Sanski Most Mensura Seferovića, predsjednika Nacionalne koordinacije Bošnjaka u RH dr. Adisa Keranovića i generalnog tajnika Koordinacije i predsjednika SABAH-a Kadru Kulašina.

Šestero ih se i obratilo skupu, redom od domaćih bošnjačkih organizacija prema protokolarno najvišem gostu: Keranović, Kulašin, Seferović, Benčić, Pupovac i Katičić. Zajednički nazivnik svih obraćanja bio je isti: institucija i poštovanje prema bošnjačkoj nacionalnoj manjini.

PROCEDURA I SKLAD

Ono što na drugim skupštinama traje najdulje, ovdje je trajalo skladno i jedinstveno. Delegatima je objašnjeno kako glasaju i dnevni red od šest tačaka bio je usvojen jednoglasno.

U propisanom roku zaprimljena je jedna kandidatura za predsjednika. Armin Hodžić, rođen 1996. u Zagrebu, politolog, predsjednik BNV-a od 2018. i od 2024. zastupnik u Hrvatskom saboru, predstavljen je kratko, „iako ga svi dobro poznajete“. Glasanje je trajalo koliko i podizanje listića: jednoglasno, bez ijednog glasa protiv. Uslijedilo je cvijeće i čestitke, a govor je, kako je to voditeljica rekla, „sačuvan za kraj programa“.

Izbor Predsjedništva bio je trenutak koji je dvorana pamtila. Umjesto čitanja popisa, voditeljica je kroz prezentaciju na velikom ekrenu krenula od istoka prema zapadu i jugu Hrvatske: Gunja, Sisak, Vojnić, Rakovica, Zadar, Dubrovnik, Rijeka, Kastav, Viškovo, Pula, Labin, Raša, Buzet, Zagreb, Velika Gorica, Donji Laduč. Na ekranu se palila karta Hrvatske, sredina po sredina, a kandidati su ustajali i ostajali stajati. Kad je posljednji ustao, u dvorani su stajala 34 čovjeka iz 16 sredina.

„Dobro pogledajte njihova lica i zapamtite ih, bit će vam vrlo važni u narednom periodu“, rekla je voditeljica, a onda je dvorana izabrala novo Predsjedništvo gledajući ljude, a ne papir.

U novo Predsjedništvo ušli su, po sredinama: iz Gunje Almir Džamalija, Iris Turbić, Mirsad Demirović i Zijad Pezerović; iz Siska Šaban Kadrić i Asim Kulenović; iz Vojnića Azim Durmić; iz Rakovice Semir Čović; iz Zadra Silvad Hadžić; iz Dubrovnika Orhan Zubčević; iz Rijeke Jusuf Brković i Alen Civić; iz Kastva Nafa Delimehić; iz Viškova Nura Kurtović; iz Pule Ruzmir Bošnjaković; iz Labina Esad Spahić; iz Raše Zlatan Fejzić; iz Buzeta Muhamed Muratagić; iz Zagreba Edib Ahmetašević, Nihad Bašić, Mirsada Delić Šerifović, Amir Golać, Amira Grozdanić, Alen Halilović, Adnan Hodžić, Armin Hodžić, Husein Kučuković, Zerina Kurtanović, Edita Medić, Abid Mešanović, Arnela Tabaković i Osman Tokić; iz Velike Gorice Salih Huremović te iz Donjeg Laduča Filip Mursel Begović. Biografije svih članova delegati su dobili tiskane, uz Deklaraciju.

ZNAK ISTKAN OD TROKUTA

Nakon sevdalinke u izvedbi Vilme Grazie Žmak, Vijeće je službeno predstavilo novi vizualni identitet. Znak je dvorana već vidjela, na pozivnicama, akreditacijama i mapama, ali sada je prvi put vidjela kako je nastao: iz dviju zastava uzeti su žuti trokut i crveno polje, iz istih zastava cijela paleta boja, iz miješanja crvene i žute narančasta kao „mjesto susreta“ dvije zemlje, a iz ćilima trokutasta mreža na kojoj je sve to istkano. Autor je dizajner Davor Pukljak. „Cijeli znak složen je od trokuta, kao ćilim. Mi ga, izgleda, i dalje tkamo“, komentirala je voditeljica.

Središnji dio programa otvorio je kratki film s jednim pitanjem: „Što ostavljamo poslije sebe?“ „Dijete koje danas ima deset godina 2036. godine bit će odrasla osoba. Pitanje je kakvu ćemo mu zajednicu tada predati. Vrijeme je da sljedećih deset godina ne prepustimo slučaju.“

Odgovor na to pitanje je Programska deklaracija 2036., koju je delegatima predstavio glavni urednik časopisa „Bosna“ i voditelj Bošnjačkog medijskog centra književnik Filip Mursel Begović. „To nije dokument da skuplja prašinu na policama. Ima deset tačaka, deset obaveza i jedan rok: 2036. godinu“, rekao je i za svaku tačku u predstavljanju ostavio naglasak na jednu brojku ili jednu riječ.

Osam bošnjačkih kulturnih centara, od kojih Sisak, Vojnić i Labin već postoje i u vlasništvu su Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj: „Prvi put u povijesti Bošnjaci u Hrvatskoj svoji su na svome.“ Uz njih Bošnjački medijski centar, koji se otvara već sljedeći mjesec, edukacijski centri u Zagrebu i Istri, vrtići u Zagrebu i Gunji, društveni dom u Zagrebu. Petsto stipendiranih mladih Bošnjaka do 2036., budućih liječnika, pravnika, inženjera i novinara „koji će jednog dana voditi i ove institucije“. Sabor kao apsolutni prioritet političke snage. Poslovni klub Bošnjaka Hrvatske i registar poduzetnika. Mediji u vlastitim rukama: „Svoju priču želimo pričati sami.“ Kultura, mladi i žene „ne kao publika, nego kao nositelji“, mostovi prema Bosni i Hercegovini i dijaspori.

A onda datum koji je zamolio da svi zapamte: 1. januar 2034. Toga dana Središnji registar stanovništva jednokratno preuzima podatke o nacionalnosti iz Registra birača, i od tih brojeva ovisit će prava zajednice. U Registru birača danas su 23.396 osobe upisane kao „Muslimani“, a 13.147 kao Bošnjaci. „Svatko ima pravo slobodno se izjasniti i to pravo je nepovredivo. Ali svatko ima i pravo znati što taj upis znači. Zato ćemo informirati, objašnjavati i pomagati do posljednjeg dana.“

„Deklaracija počinje sjećanjem na 1.187 Bošnjaka koji su dali živote za Hrvatsku i završava djecom kojoj ćemo zajednicu predati. Između te dvije slike stoji posao za sljedećih deset godina“, zaključio je Begović.

Prije glasanja o Deklaraciji voditeljica je imala samo jednu molbu: da delegati listiće zadrže malo dulje u zraku, „jer će netko ovu fotografiju za deset godina tražiti u arhivu“. Dvorana je držala, fotograf je snimao s pozornice, a rezultat je bio isti kao i za predsjednika: Programska deklaracija 2036. usvojena je jednoglasno.

Onda se dogodilo ono zbog čega je film na početku govorio o djetetu. Na pozornicu je pozvana Sarah Maslić, maturantica Islamske gimnazije, stipendistica, aktivistica u bošnjačkim folklornim društvima i fotografkinja koja je već objavljivala reportaže u bošnjačkim medijima.

Predsjednik Hodžić predao joj je cvijeće i prvi tiskani primjerak Deklaracije: „To su mladi za koje gradimo ovu platformu, da imaju na što stati i da ne moramo uvijek počinjati iznova. Sarah, ovo je za tebe. Čuvaj ga dobro. 2036. godine pitat ćemo te jesmo li održali riječ.“

„MALO ZNAMO, AL JE ZNANO“

Govor novoizabranog predsjednika nije bio pobjednički. Bio je, prije svega, govor o odgovornosti. Zahvalivši na povjerenju, gostima i dosadašnjem vodstvu, „ljudima koji su odvajali večeri, vikende i dio obiteljskog života da bi se neki program održao“, Hodžić se zadržao na onome što dugoročan dokument znači za instituciju.

„Instituciju dobivamo na upravljanje na određeno vrijeme. U njoj zateknemo rad prethodnika, donesemo svoje odluke i potom je predamo drugima. Posljedice nekih naših odluka ostat će dugo nakon što prestanemo obnašati dužnost. Zbog toga je važno ostaviti jasne planove, uređene poslove i znanje dostupno ljudima koji dolaze poslije nas.“ Provedba Deklaracije, rekao je, tražit će godišnje planove i procjenu stvarnih mogućnosti: „Uz svaku veću obvezu treba znati tko je preuzima, u kojem roku i s kojim sredstvima. Jednako tome pripada i spremnost da se javno kaže kada nešto nije ostvareno.“

76Citirao je Maka Dizdara, „malo znamo al je znano“, kao podsjetnik svakome tko odlučuje: „Iskustvo nas ne oslobađa potrebe da slušamo. Funkcija nam ne daje odgovore na sva pitanja.“ Zato će, najavio je, u radu proširenog Predsjedništva biti važno čuti ljude iz svih šesnaest sredina, „jer se njihove okolnosti ne mogu razumjeti samo iz tablice ili kratkog izvješća“, a posebnu pozornost zaslužuju oni koji se tek uključuju, mladi i žene. „O tome koliko je neka institucija otvorena mnogo govori način na koji dočekuje čovjeka koji prvi put zakuca na njezina vrata.“

O odnosu prema Hrvatskoj bio je jednako jasan: „Hrvatska je moja domovina. Svoj bošnjački identitet i povezanost s Bosnom i Hercegovinom živim kao dijelove iste osobne priče. Pripadnost Hrvatskoj za mene uključuje odgovornost prema njezinu društvu i javnom dobru.“ Iskustva Bošnjaka, dodao je, „pripadaju povijesti hrvatskih gradova i mjesta“, a knjiga, izložba ili zabilježeno svjedočanstvo „mogu otvoriti razgovor među ljudima koji se dotad nisu dovoljno poznavali“.

Završio je Tinom Ujevićem, „Ne boj se, nisi sam!“, i rečenicom koju je dvorana popratila uz pljesak: „Kada kažemo da smo velika familija, meni to znači da primijetimo kada nekoga nema. Da pitamo kako je. Da se možemo razići u mišljenju, a poslije sjesti za isti stol. Takva se bliskost ne može propisati statutom.“

Program je završio onako kako je i obećano na početku: svih 34 članova Predsjedništva na pozornici, ispod novog znaka, s predsjednikom u sredini. „Za deset godina usporedit ćemo je s novom“, rekla je voditeljica. Zatim su se pridružili gosti, pa je slijedio domjenak.

Ono što je ovu Skupštinu odredilo nije ono što se na njoj dogodilo, nego ono čega nije bilo: mučnih rasprava koje se vode radi egoističnih ispada, kandidata koji se ne poznaju, dokumenta koji delegati prvi put vide na stolu. Kad institucija napravi taj posao unaprijed, svečanost postaje zajednički rezultat. Bošnjaci u Hrvatskoj u subotu su pokazali da to znaju. Ostaje ono teže, deset godina u kojima će se pokazati je li Deklaracija bila plan ili samo jedan lijep dan u Zagrebu.