Dok se Hrvatska priprema za implementaciju novog Pakta Evropske unije o migracijama i azilu, Željava se navodno smatra mjestom koje bi moglo postati centar za prijem i obradu migranata. Lokalni protesti su se već održali u hrvatskoj regiji Lika, dok je zabrinutost porasla preko granice u Bosni, posebno u Bihaću i Unsko-sanskom kantonu.

Vojni aerodrom Željava nekada je bio remek-djelo jugoslovenskog inženjerstva. Četiri tunela, visoka osam metara i široka 20, uklesana su u podnožje planine kako bi se smjestile desetine borbenih aviona spremnih da se u svakom trenutku polete.

Izgrađena na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, bila je jedan od najambicioznijih vojnih projekata socijalističke Jugoslavije, skrivena tvrđava dizajnirana za zemlju koja više ne postoji.

Sada, prema izvještajima regionalnih medija, ovaj ostatak Hladnog rata mogao bi dobiti sasvim drugačiju namjenu.

Dok se Hrvatska priprema za implementaciju novog Pakta Evropske unije o migracijama i azilu, Željava se navodno smatra mjestom koje bi moglo postati centar za prijem i obradu migranata.

Lokalni protesti su se već održali u hrvatskoj regiji Lika, dok je zabrinutost porasla preko granice u Bosni, posebno u Bihaću i Unsko-sanskom kantonu.

Za Bosnu i Hercegovinu, ovo bi moglo značiti da će, kada Evropa redizajnira svoju migracijsku politiku, možda ponovo morati snositi posljedice. Za ljude na sjeverozapadu Bosne, ovo nije apstraktna evropska debata.

Tokom prethodnih migracijskih talasa, Bihać i Velika Kladuša postali su mjesta gdje su ljudi bili zaglavljeni nakon što nisu uspjeli prijeći u Hrvatsku i Evropsku uniju.

Bosna nije bila njihova namjeravana destinacija. Ali je postala mjesto gdje su se zatvorena vrata Evrope najdirektnije osjetila.

Lokalni zvaničnici u Bihaću upozorili su da plan vraća grad u period straha i neizvjesnosti, opisujući predloženi objekat ne samo kao prihvatni centar već kao pritvorski centar koji bi mogao funkcionirati kao neka vrsta zatvora. Građani se boje da će sve ponovo pasti na njih.

Kada Hrvatska pojača kontrolu, Bosna osjeća pritisak.

Evropska migracijska politika ulazi u novu fazu. Debata više nije samo o tome šta se dešava nakon što migranti stignu na teritoriju EU. Sve se više radi o tome kako se migracije mogu obraditi, spriječiti ili preusmjeriti prije nego što stignu do političkog i ekonomskog centra Evrope.

Nova pravila EU o povratku ukazuju u tom smjeru. Državama članicama se daje više prostora za stvaranje takozvanih centara za povratak u trećim zemljama za ljude koji više nemaju zakonsko pravo da ostanu unutar Unije. Pristalice tvrde da će ovo učiniti migracijsku politiku efikasnijom. Kritičari kažu da je to dio šireg napora da se eksternalizira odgovornost i teške odluke premjeste dalje od evropskih birača, sudova i medijske kontrole.

Balkan već zna kako to izgleda.

Italija i Albanija testiraju jednu verziju toga. Prema njihovom sporazumu iz 2023. godine, migranti koje su italijanske vlasti presrele u Mediteranu trebali su biti prebačeni u objekte u Albaniji koji djeluju pod italijanskom jurisdikcijom.

Projekat se suočio s pravnim izazovima i kašnjenjima, ali Rim ga nije napustio. Umjesto toga, albanski centri su se sve više povezivali s postupcima pritvora i povratka.

Ono što je nekada izgledalo kao izuzetan eksperiment sada se sve više raspravlja kao model.

Gledalo iz Bosne, ovo je alarmantan dio.

Zapadni Balkan nije samo regija proširenja Evrope. On također postaje dio evropske migracijske arhitekture. Bosna i Hercegovina i Srbija godinama su balansirale između evropskih očekivanja, domaće političke nestabilnosti i humanitarne odgovornosti.

Obje zemlje ostaju izvan EU. Obje uveliko zavise od evropskog finansiranja i političke dobre volje. Obje se nalaze duž ruta koje su oblikovale migracijsku politiku više od decenije.

Trenutno nema zvaničnih prijedloga da Bosna i Hercegovina ili Srbija budu domaćini centara za povratak EU. Svaka tvrdnja u suprotnom bila bi preuranjena.

Ali politika se često razotkriva prije nego što se donesu formalne odluke. Kako se evropske vlade suočavaju s rastućim pritiskom da smanje ilegalne migracije, iskušenje da se upravljanje migracijama premjesti dalje od Zapadne Evrope i prema periferiji će samo rasti.

Za zemlje koje traže bliže veze s Briselom, reći ne postaje sve teže.

Ovdje se migracijska politika sudara s proširenjem. Predsjednik Evropskog vijeća Antonio Costa nedavno je na Zapadnom Balkanu tvrdio da proširenje više nije pitanje hoće li se desiti, već kako i koliko brzo.

Crna Gora se smatra favoritom za članstvo, dok je Albanija također ubrzala pregovore. Pa ipak, za Bosnu i širu regiju ovo postavlja neugodno pitanje. Ako se Zapadni Balkan približava Evropskoj uniji, kakvu ulogu su pozvani da igraju? Da li su to buduće države članice koje se pridružuju Evropi ravnopravne? Ili postaju dio novog sistema u kojem se najosjetljiviji izazovi Evrope – migracije, pritvor, povratak i kontrola granica – guraju prema njegovim rubovima?

Željava možda i dalje ostane samo plan. Može biti odgođen, promijenjen ili napušten. Ali anksioznost koju je stvorila u Bosni je stvarna.

Jer Bosna razumije šta znači stajati odmah izvan evropske granice dok se od nje traži da živi s posljedicama evropskih odluka.

Tvrđava nekada izgrađena za odbranu nestale države sada može postati simbol kontinenta koji pokušava pomjeriti svoje granice prema van. A za Bosnu, strah je jednostavan.

Još jednom, Evropa donosi odluku.

A Bosni ostaje da se nosi sa onim što slijedi.

Izvor: Turkiye Today