Ova dva fenomena – studentski otpor u Srbiji i Dodikovi manevri u Bosni – nisu izolirani događaji, već povezane niti s dubokim implikacijama za budućnost regije

Dok se prašina sliježe na ulicama Beograda nakon sinoćnjeg studentskog protesta koji je okupio pola miliona ljudi, Srbija stoji na raskršću. Demonstracije, izazvane širokim nezadovoljstvom autokratskom vladavinom predsjednika Aleksandra Vučića, prerasle su u širi pokret koji zahtijeva sistematske promjene – ekonomsku pravdu, socijalnu jednakost i kraj korupcije.

No obilježene su i nacionalističkim zanosom oličenim u četničkoj ikonografiji koji već dugo definira politički krajolik te susjedne zemlje.

U isto vrijeme Milorad Dodik svakodnevno pojačava svoje napore u projektu destabilizacije i konačnog uništavanja krhke bosanskohercegovačke države. Ova dva fenomena – studentski otpor u Srbiji i Dodikovi manevri u Bosni – nisu izolirani događaji, već povezane niti s dubokim implikacijama za budućnost regije.

Studentski protesti koji su izbili u Beogradu i proširili se na gradove poput Novog Sada, Kragujevca i Niša predstavljaju generacijski obračun. Mladi Srbi, potaknuti tragičnim urušavanjem krova željezničke stanice u Novom Sadu u novembru 2024. godine, u kojem je poginulo 15 ljudi – incident koji se korupciji i nemaru vlade – izašli su na ulice tražeći odgovornost. Njihove pritužbe nadilaze ovu pojedinačnu tragediju i obuhvaćaju godine ekonomske stagnacije, potisnute slobode i vlast koja stvari drži pod kontrolom grubom silom i lažljivom, nacionalističkom propagandom umjesto suvislom politikom.

Vučićev režim, nekoć vješt u održavanju kontrole mješavinom populističkih obećanja i manipulacije medijima, sada izgleda stjeran u kut. Protesti, obilježeni marševima, blokadama i simboličnim činiovima poput štafete slobode diljem Srbije, razotkrili su krhkost njegove vladavine.

Odgovor vlade – postavljanje policijskih kordona, organiziranje kontra-demonstracija s plaćenim pristalicama, pa čak i oživljavanje likova iz mračne prošlosti Srbije, poput pripadnika Miloševićevih raspuštenih “Crvenih beretki” – samo je podgrijao bijes. Prizor Beograda pretvorenog u “zabranjeni grad”, grada odvojenog od svojih građana sigurnosnim snagama, pokazuje režim u panici koji se oslanja na manipulaciju, populizam i fizičku silu.

Zahtjevi studenata su jasni: kraj korupciji, prelazak na “stvarni ekonomski i pravedan društveni život” te odbacivanje Vučićevog sterilnog oponašanja progresivnih ideala. Vladini pokušaji da oponašaju njihove taktike – postavljanjem lažnih studentskih kampova ili paradiranjem iznajmljenim traktorima kako bi se suprotstavili istinskom otporu pokazali su se kontraproduktivnim.  

Pokret nastao iz naroda, potpomognut profesora, radnicima, javnim ličnostima i sportistima, ukazuje na moguću prekretnicu. Ako se održi, mogao bi prisiliti Vučića na ustupke ili čak izazvati njegov pad, iako je put do tog čina još uvijek dalek s obzirom na ukorijenjene strukture njegove moći i lojalnu bazu.

S druge strane Drine, Milorad Dodik usred je secesionističke kampanje i sve je jači svakim danom nedjelovanja institucija države Bosne i Hercegovine. Državni ga je sud osudio 26. februara na godinu dana zatvora i šestogodišnju zabranu političkog djelovanja. Međutim, presuda je ohrabrila Dodika, koji je prikazuje kao dokaz zavjere protiv Srba, da uskladi svoj narativ s Vučićevom retorikom žrtve.

Dodikova strategija temelji se na dva stuba: prkošenju državnim institucijama i populističkoj mobilizaciji. On već godinama radi na de facto secesiji a nedavno usvajanje neustavnih zakona u entitetskom parlamentu bio je konačan i klasičan državni udar.

Jedini koji mu sada stoje na tom putu su pripadnici opozicije u Republici Srpskoj koji odbacuju njegov unilateralizam, svjesni pogubnosti njegove politike.

Pozicija međunarodne zajednice je nejasna, iako u saopćenjima daje punu podršku državi i osuđuje Dodikove poteze. Međutim, dejtonski garanti (SAD, Rusija, Francuska, Britanija, Njemačka i EU) su nejedinstveni, Trumpova Amerika daje deklarativnu podršku, Putinova Rusija podržava Dodikov separatizam, a Evropa se bori da nametne jedinstven stav. Ova nesigurnost ostavlja Bosnu i Hercegovinu itekako ranjivom, s Dodikom koji iskorištava takav vakuum za realizaciju svog plana.

Vučić, oslabljen i zastrašen unutrašnjim problemima, vidi Dodikovu presudu kao slamku spasa – priliku da oživi nacionalistički zanos i repozicionira se kao branitelj svih Srba. Pojačavajući narativ o ugroženosti bosanskih Srba, cilj mu je skrenuti pažnju s protesta i okupiti svoju glasačku bazu. S druge strane, Dodik se oslanja na Vučićevu podršku kako bi održao svoje separatističke snove, zamišljajući Veliku Srbiju koja uključuje Republiku Srpsku. Jer je svakome jasno da bez miga iz Beograda Dodik ne bi ni pomislio da krene u suludi projekat secesije.

Ne treba smetnuti s uma ni na Dodikovu dvoličnost kada zabranjuje rad SIPA-i državnom Tužiteljstvu, dok u isto vrijeme šuti kada je u pitanju Uprava za indirektno oporezivanje, institucija koja skuplja novac od kojeg država živi. Kada bi je kojim slučajem nestalo, entitet kojim Dodik upravlja “umirao bi od gladi” za mjesec dana.

Ukoliko bi se i formalno odlučio na integraciju Republike Srpske to bi prisilio Srbiju da se konačno suoči s gubitkom Kosova, što je ustupak na koji njegov režim nije spreman. Štaviše, to bi moglo potaknuti zahtjeve za autonomijom Vojvodine i izazivanje regionalnog haosa.

Naredni će mjeseci, stoga, odrediti put kojim će region krenuti, hoće li studenti srušiti Vučićev režim i hoće li Dodik uspjeti u svom naumu rušenja Bosne i Hercegovine.