Značajne promjene unutar diplomatskih krugova u Sarajevu uoči predstojeće sjednice Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira. Italijanski diplomata Antonio Zanardi Landi i zvanično je nominovan za poziciju novog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Njegovo ime upućeno je političkim direktorima koji će se okupiti u glavnom gradu Bosne i Hercegovine trećeg i četvrtog juna, kako bi formalizirali odluku o nasljedniku Christiana Schmidta. Ova kandidatura dolazi nakon ozbiljnih zakulisnih pregovora i taktičkih nadmudrivanja između Washingtona i ključnih evropskih prijestonica

Politički direktori zemalja članica Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC) okupit će se trećeg i četvrtog juna u Sarajevu kako bi formalizovali odluku o imenovanju novog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, a zvanični Rim je na ovu poziciju i formalno kandidovao ambasadora Antonija Zanardija Landija, saznaju mediji iz diplomatskih izvora. Ova nominacija iskusnog italijanskog diplomate najvišeg ranga, koji uživa snažnu podršku Washingtona i ključnih evropskih prijestonica, označava radikalan zaokret u metodologiji djelovanja međunarodne zajednice na Balkanu. Njegov dolazak na čelo OHR-a umjesto Christiana Schmidta označit će kraj ere agresivnog intervencionizma i nametanja odluka, te prelazak na strategiju tihe diplomatije sa primarnim ciljem stabilizacije političkih prilika i ispunjavanja agende pet plus dva za konačno zatvaranje ureda.

Značajne promjene unutar diplomatskih krugova u Sarajevu uoči predstojeće sjednice Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira. Italijanski diplomata Antonio Zanardi Landi i zvanično je nominovan za poziciju novog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Njegovo ime upućeno je političkim direktorima koji će se okupiti u glavnom gradu Bosne i Hercegovine trećeg i četvrtog juna, kako bi formalizirali odluku o nasljedniku Christiana Schmidta. Ova kandidatura dolazi nakon ozbiljnih zakulisnih pregovora i taktičkih nadmudrivanja između Washingtona i ključnih evropskih prijestonica.

Iza kulisa ove nominacije krije se složen geopolitički dogovor u kojem je Zanardi Landi zapravo bio izvorni prijedlog Sjedinjenih Američkih Država. Kako bi spriječili situaciju da pozicija prvog čovjeka OHR-a pređe u ruke američke administracije, zvanični Rim je brzo reagovao i formalno preuzeo kandidaturu, čime je osigurano da funkcija ostane rezervisana za evropsku diplomatiju. Washington je privremeno isturio i alternativnog kandidata, Williama Rugera, visokog zvaničnika iz američkih obavještajnih i analitičkih krugova, kao opciju u slučaju da evropski saveznici odbiju Italijana. Ipak, tokom neformalnog sastanka ministara vanjskih poslova država Evropske unije, postignut je konsenzus nakon što je Francuska džentlmenski povukla svog kandidata, kojeg su ranije podržavale Njemačka i Velika Britanija.

Zvanična biografija Antonija Zanardija Landija (di Veano) otkriva profil diplomate najvišeg ranga unutar italijanske državne i vatikanske strukture. Njegov profesionalni put, koji traje skoro pet decenija, spaja klasično pravno obrazovanje, vojno iskustvo, rad u korporativnom sektoru i vođenje ključnih diplomatskih misija u geopolitički najosjetljivijim periodima novije istorije.

Rođen je 24. maja 1950. godine u Udinama. Potiče iz plemićke porodice, što se odražava i u punom nazivu titule di Veano. Visoko obrazovanje stekao je na Univerzitetu u Padovi, gdje je diplomirao pravne nauke hiljadu devetsto sedamdeset četvrte godine.

Neposredno nakon završetka studija odslužio je vojni rok u italijanskoj kopnenoj vojsci kao rezervni potporučnik. Tokom vojnog angažmana aktivno je učestvovao u operacijama spašavanja i sanacije terena nakon katastrofalnog zemljotresa koji je pogodio regiju Friuli 1976. godine. Prije ulaska u državnu službu, kraći period proveo je radeći u automobilskom gigantu FIAT, u pogonima Mirafiori u Torinu.

U diplomatsku službu Ministarstva vanjskih poslova Italije (Farnesina) primljen je 1978. godine, njegov rani diplomatski angažman obuhvatao je službovanje u generalnom sekretarijatu u Rimu, nakon čega su uslijedile inozemne misije u Ottawi, Londonu i Teheranu. Između 1996. i 2000. godine privremeno je napustio klasične diplomatske misije kako bi obavljao dužnost generalnog sekretara Evropskog univerzitetskog instituta sa sjedištem u Firenci, čime je dodatno učvrstio veze unutar akademskih i političkih krugova Evropske unije.

Njegov povratak u operativnu diplomatiju na najvišem nivou obilježen je serijom imenovanja na strateški važne ambasadorske pozicije, s posebnim naglaskom na regiju Balkana i odnose s velikim silama.

Od marta 2004. do januara 2006. služio je kao ambasador Italije u Beogradu, u tadašnjoj SR Srbiji i Crnoj Gori. Nakon Beograda vraća se u Rim na poziciju zamjenika generalnog sekretara Ministarstva vanjskih poslova Italije, gdje ostaje do jeseni 2007. godine. Odatle odlazi za ambasadora Italije pri Svetoj Stolici i Suverenom malteškom vojnom redu, što predstavlja jednu od najprestižnijih i najosjetljivijih pozicija u italijanskoj spoljnoj politici, s obzirom na specifične odnose Rima i Vatikana.

U decembru 2010. godine preuzima dužnost ambasadora Italije u Ruskoj Federaciji, a istovremeno je bio akreditiran i kao ambasador u Turkmenistanu. U Moskvi je ostao do septembra 2013. godine a nakon toga je savjetnik predsjednika Republike Italije, Giorgija Napolitana, a dužnost je nastavio obavljati i u prvim mjesecima mandata predsjednika Sergija Mattarelle.

Nakon zvaničnog odlaska iz aktivne državne službe 2015. godine prešao je u korporativni sektor gdje je preuzeo funkciju višeg savjetnika u kompaniji Pirelli. Istovremeno je do 2020. bio predsjednik Fondacije Aquileia, institucije koja se bavi očuvanjem i promocijom arheološkog naslijeđa pod zaštitom UNESCO-a. Oženjen je Sabinom Cornaggia Medici Castiglioni i otac je troje djece.

Međutim, neki detalji iz njegove biografije i ranije izjave izazivaju oprez i analize među domaćim i stranim posmatračima. Landi važi za diplomatu s izgrađenim i bliskim vezama u beogradskim političkim krugovima, a regionalni mediji podsjećaju na njegove ranije istupe u kojima je naglašavao da u srcu gaji posebna osjećanja prema Srbiji i da vjeruje u njenu ključnu ulogu u Evropi.

Osim toga, njegovo blisko poznavanje prilika u Moskvi i specifičnih relacija na relaciji Rim–Beograd–Moskva–Vatikan posmatra se s dvostrukom pažnjom u trenutku kada međunarodna zajednica najavljuje redefiniranje politike u Bosni i Hercegovini. Vjeruje se kako njegov dolazak označava kraj ere agresivnog nametanja odluka putem bonskih ovlasti i prelazak na strategiju insistiranja na unutrašnjem dogovoru domaćih aktera i ispunjavanju programa pet plus dva neophodnih za zatvaranje ureda.

Iako bi se na prvi pogled moglo zaključiti da italijanski diplomata predstavlja isključivo evropski uticaj, pozadina njegove nominacije otkriva mnogo kompleksniji odnos sa Washingtonom. Tvrdi se kako jke Zanardi Landi zapravo bio izvorni američki prijedlog. Tek nakon što su Sjedinjene Američke Države testirale teren sa njegovim imenom, službeni Rim je formalno preuzeo kandidaturu kako bi osigurao da pozicija visokog predstavnika nominalno ostane u evropskim rukama.

Sjedinjene Američke Države su u njemu navodno prepoznale figuru sposobnu da sprovede novu, pragmatičniju fazu zapadne politike na Balkanu. Njegova naklonjenost Americi ogleda se u strateškom partnerstvu, ali njegovi nedavni istupi pokazuju da on izvanredno prepoznaje promjene u američkoj vanjskoj politici, za koju sam primjećuje da u posljednje vrijeme redefiniše svoje odnose u regiji i otvara dublji strateški dijalog sa Beogradom.

Kada je riječ o opstanku i budućnosti same institucije OHR-a, njegovo imenovanje ukazuje na pripremu terena za konačnu tranziciju. Zanardi Landi ne dolazi u Sarajevo da bi nastavio politiku agresivnog intervencionizma i nametanja zakona putem bonskih ovlasti. Njegov primarni zadatak biće stabilizacija terena i insistiranje na unutrašnjem dogovoru domaćih političkih aktera, sa jasnim fokusom na ispunjavanje agende pet plus dva. Njegov mandat se u diplomatskim krugovima ne vidi kao uvod u naglo ili nasilno gašenje ureda, već kao faza u kojoj će se kroz tihu i autoritativnu diplomatiju stvoriti preduslovi za prenošenje punog suvereniteta na domaće institucije. Njegovo prisustvo bi trebalo da označi prelazak sa uloge međunarodnog upravitelja na ulogu visokoautoritativnog medijatora.

Njegova pozicija na unutrašnjopolitičkoj sceni Bosne i Hercegovine posmatra se kroz prizmu njegove nesvakidašnje biografije. S jedne strane, njegove izuzetno duboke i trajne veze sa Vatikanom i Suverenim malteškim redom prirodno nameću zaključak o bliskosti sa političkim i kulturnim krugovima katoličke provenijencije, što u kontekstu Bosne i Hercegovine često implicira razumijevanje za ustavnu poziciju i zahtjeve hrvatskog naroda.