Iako je hvaljenje bližnjega svoga po prirodi stvari bezazleno, jer podrazumijeva samo verbalnu podršku i hvalu, ono ipak može upućivati na određene stavove koji ne stoje uvijek u vinklu s pravdom i pravom. Problem može biti i veći: kad onaj koga se hvali, zaista to zaslužuje. Pa ipak, i tada treba imati mjeru
U našem društvenom poretku, takvom kakav jeste, uobičajeno je, iako nije primjereno, hvaliti nekoga bližnjega, po bilo kojoj osnovi: porodičnoj, profesionalnoj, komšijskoj, ideološkoj, političkoj… Iako hvaljenje bliskog u verbalnoj funkciji i protežiranje bliskog u konkretnim društvenim ulogama ne podrazumijeva istu semantičku kategoriju, nesumnjivo je da ove dvije pojave imaju neke dodirne tačke: “slabost na svoje bližnje zbog ljubavi i simpatije spram njih”, ali vjerovatno i potrebe da se nekome bližem život učini lakšim, makar on i ne bio u adekvatnoj mjeri kvalificiran za takvu ocjenu i procjenu.
Iako je hvaljenje bližnjega svoga po prirodi stvari bezazleno, jer podrazumijeva samo verbalnu podršku i hvalu, ono ipak može upućivati na određene stavove koji ne stoje uvijek u vinklu s pravdom i pravom. Problem može biti i veći: kad onaj koga se hvali, zaista to zaslužuje. Pa ipak, i tada treba imati mjeru. U takvim i sličnim slučajevima jezik je organski formirao izraze kojima se na primjeren način i slikovito evidentira data pojava. Uobičajeno je za takvu pojavu upotrijebiti izreku: “Svaki Cigo svoga konja hvali.”
Hipokoristički oblik Cigo, kao i preneseni oblik cigo, iskazujući pejorativnost i slijedom uvriježenih stereotipa označavajući predstavnika romskog naroda koji se stalno seli i koji je, po uvriježenom mišljenju, sklon prevarama i podvalama, personifikacija je hvalisavca, a konj je subjekt kojim se u datom slučaju mentalno penetrira, odnosno objekt koji ima preneseno značenje u sferi prevare i podvale. Djelimično suprotan pa donekle i suprotstavljen žargonski izraz gore datom jeste onaj u kojem se negativnost bilo koje vrste usmjerava upravo prema svome bliskom: “Ko će koga, k'o svoj svoga.”
Također, izraz kojim se aludira na sličnu značenjsku kategoriju u uvjetno kazano “djelimično odobrenoj” formi bila bi sintagma: “babini sinovi” ili “babin sin”, dok se u kolokvijalnom jeziku može čuti i neologistička sintagma “nepotizam i renesansa”. Kako god da se uzme, svaka od navedenih konstrukcija etički je diskutabilna. Međutim, dok ih ima u jeziku, one oslikavaju određene elemente društvene zbilje, koja je očito produkt naslijeđene navike i nekog oblika duševnog tipa ljudske prirode.
I još jedna, etički nekorektna pojava u kojoj se vrši “samohvaljenje”, “autohvala”, “autorizacija samohvale” opisana je izrekom razgovornog stila: “Usta moja, fal'te me”.
A je li to baš prijeko potrebno, pitanje je sad.
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je samostalno četiri naučne monografije, dvije naučne knjige u koautorstvu, te jednu zbirku priča i jedan dnevnički putopis. Uz skoro 90 naučnih i stručnih radova te 15-ak kulturalnih kolumni objavio je približno 400 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.
