S obzirom na, evidentno, loše planiranje, neizazvane američko-izraelske agresije na Iran, na još uvijek nesagledive posljedice dosadašnjeg toka rata na ekonomije većine zemalja, nije zgorega upitati se koji je bio rezon ovakvog ponašanja, posebno Sjedinjenih Američkih Država (SAD)

Prošla su dva i po mjeseca agresije koja je dovela do, za sve, osim američke administracije, očekivane iranske „blokade“, a zapravo kontrole nad Hormuškim tjesnacem i trgovinom Perzijskim zaljevom. To je dovelo do nelineranog i nekontroliranog rasta cijena energenata, posebno nafte i derivata, te ukapljenog prirodnog plina i umjetnih gnojiva te nekih strateških materijala, čije cijene rastu zahvaljujući teškoćama pri transportu, velikim premijama osiguranja i riziku.

Iran tvrdi da je samo uveo nov režim prolaska, pri čemu je slobodan transport, uz iranske uvjete (naplata prolaska, na ime osiguranja iranske mornarice) za sve osim brodove iz neprijateljskih zemalja, onih koje su direktno ili indirektno sudjelovale u nelegalnoj agresiji, kršeći Povelju UN.

Nastavi li se sadašnji ili još oštriji režim, ukoliko se američko-cionistička koalicija odluči na nove napade i nastavak rata, u idućih nekoliko mjeseci, vrlo je moguće da će globalna ekonomija zaći u spiralu kolapsa, prema intenzivnoj depresiji koja znači brzo rastuće siromaštvo i glad u siromašnijim i državama u ratu, oskudice hrane i ostalih potrepština u ostatku svijeta, pa i onom najbogatijem, pad industrijske proizvodnje i nove, masovnije migracije, sve u uvjetima hiperinflacije, pokrenute prsnućem spekulativnog mjehura na burzama koji iznosi oko 2,4 triliona dolara (miliona milijardi). Mjehur mora prsnuti jer u ovim uslovima divljanja cijena i nepredvidivosti spekulant više nema polugu koja omogućava klađenje.

Tom balonu treba pridodati i špekulantske zarade Trumpa i njegovog akreba medžlisa tzv. insider tradingom, povlaštenom trgovinom na bazi Trumpovih objava o popuštanju ili zaoštrenju prema Iranu. S obzirom na volumen derivativnih instrumenata, posljedice u realnom ekonomskom sektoru (propast kompanija, masovna otpuštanja, velika nezaposlenost, dramatičan pad životnog standarda) će biti znatno teže od posljednje velikog berzovnog sloma iz 2009. Kako neki američki analitičari predviđaju, Velika depresija iz ‘30-ih godina prošlog stoljeća činit će se blijedom u usporedbi, odnosno znatno bližom, mračnom dobu Evrope 14. stoljeća, nakon mongolskih razaranja i epidemije kuge. Možda zvuči pretjerano, ipak se radi o procesima, ali ove se prognoze temelje na proučavanju trendova i historijskim poređenjima.

Jedan je fenomen već uočljiv. Fizička sredstva preživljavanja milijardi ljudi širom svijeta doživjela su skupu i otežanu relokaciju, ogromne količine goriva, energenata i umjetnih gnojiva ne nalaze svoj put do potrošača, posebno u najugroženijim zemljama svijeta. 

Spomenuti nelinerani efekti očituju se već u službenim podacima. Tako je zamjenik direktora Svjetskog programa za hranu, Carl Skau, izvijestio da se očekuje kako će dodatnih 45 miliona ljudi biti potisnuto u akutnu glad zbog porasta troškova hrane, goriva i prijevoza, što je porast od 14 posto na postojeći broj od 319 miliona. Ta je brojka najviša u historiji i, kako je rekao Skau, to je strašna, strašna prognoza.  

Mnoge osiromašene nacije u Istočnoj Africi ovise o uvozu umjetnih gnojiva, do 85 posto potreba. Procjene govore da bi samo 10 posto smanjenja primjene umjetnih gnojiva izazvalo do 25 posto manje proizvodnje riže, kukuruza i pšenice. Užasavajuće je i pomisliti šta bi u toj nelineranoj korelaciji značilo smanjenje upotrebe gnojiva od 30 ili 50 posto. Posljedice bi znatno nadmašile pesimističnu prognozu Svjetskog programa za hranu. Masovna glad znači i masovne migracije, prema „sretnijim“ dijelovima svijeta. No, ovaj puta bile bi uzrokovane ljudskim, a ne prirodnim djelovanjima.

Da ni u „sretnijim“ dijelovima svijeta neće cvjetati ruže, također se već nazire. Na primjer, cijene dizel goriva u SAD, a dizel je krvotok američke poljoprivredne proizvodnje narasle su više od 50 posto od početka agresije. Gorivo je onaj trošak koji najviše utječe na cijene prehrambenih proizvoda, a porast njegove cijene utječe na cijenu svakog proizvoda i usluge, što snažno povećava inflaciju, troškove života i doprinosi osiromašenju građana.

Već drugi kvartal njemačka industrijska proizvodnja bilježi pad koji je direktan rezultat problema s opskrbom gorivom i energentima, od sabotaže Sjevernog toka, do „blokade“ Hormuškog tjesnaca. Najveće probleme trpi opskrba kerozinom.

Stvaran finansijski trošak rata, i to samo agresorski, sve više je očito, također je zaprepašćujuć. Neke procjene, od američkih kongresnika koji se protive ratu, do nezavisnih analitičara, govore od četiri biliona dolara (hiljada milijardi). Ove kalkulacije uzimaju u obzir ukupne, zasada spoznatljive direktne i indirektne troškove. Zanimljivo je da je finansijski nadzornik Pentagona izvijestio Kongres krajem aprila kako je „Operacija Epski bijes“ koštala 25 milijardi. No ta se brojka odnosi samo na direktne troškove municije i operacija do kritičnog 60 dana do kojeg Trumpu nije trebalo odobrenje Kongresa za vođenje rata. Šteta na američkim bazama u Zaljevu nije pokrivena ovom procjenom, a kako nije bilo moguće izvršiti procjenu na terenu, ad hoc procjene se penju do 70 milijardi.

Ako se uzmu u obzir i pretpostavljeni, a netransparentni i nedostupni trokškovi cionističčkog entiteta, agresorski se direktni troškovi penju na 200 milijardi dolara. Vrlo gruba i nedovoljno uttemeljena procjena govori o oko bilion ukupnog troška i štete u Iranu i zemljama Zaljeva. MMF-ov redovni mjesečni, aprilski dokument pod nazivom „Regionalni ekonomski izgledi“ procjenjuje da će rast globalnog BDP-a 2026. pasti za dva postotna poena, odnosno za 1,5-2 biliona dolara. Dakle, četiri biliona predstavlja najnižu procjenu stvarnog monetarnog troška agresije, naravno, do danas.

Pitanje je koliko bi produktivnih poslova moglo biti otvoreno da su se ovi iznosi, umjesto bacanja u otvorenu vatru, uložili u infrastrukturu, poljoprivrednu proizvodnju i industriju. Osim izgubljenih, neizgrađenih mostova, željeznica, zdravstvenih ustanova i luka, koliko je života, uz poginule usljed ratnih djelovanja, od izraelskog genocida u Gazi, do napada na Iran i Liban, moglo biti sačuvano ulaganjima u bolnice, škole i potrebne lijekove?  

Produži li se ova agresija, proširi li se ovaj rat, u predvidivom i kalkulabilnom periodu, procjene govore da će od direktnih posljedica rata biti ubijeno nekoliko stotina hiljada ljudi, nekoliko storina miliona bit će pogođeno glađu u sljedeće tri godine. Uništenjem produktivnog kapitala, odnosno skretanjem ona četiri biliona iz razvojnih projekata fizičkih i umnih dobara u fizičku destrukciju i obnovu porušenog, moglo bi dovesti do redukcije svjetske populacije do polovine stoljeća za 500 miliona do milijardu.

Ljudska proizvodna aktivnost je živ proces koji propada nelinerano ukoliko se uništi jedan njegov značajan vid. Simplificiranim jezikom modernih business oriented ekonomista to se zove supply chain effect, odnosno učinak lanca opskrbe.

Ako se vratimo na pitanje s početka, koji je bio rezon ove agresije, onda bismo mogli zaključiti, na prvu, da ga nije bilo. Osim ako… Dva su snažna razloga, jedan interesni, a drugi ideološki koji kreiraju rezon ove agresije. Kolonijalizam i njegova derivacija, neokolonijalizam, su na samrti, onaj imperijalizam koji je Marx označio kao posljednju fazu kapitalizma odstupa, stiješnjen vlastitom pohlepom i logikom pljačke, s uništenim vlastitim kapacitetima koje je gradio uzimajući i kradući, na razne načine i raznim prevarantskim metodama, tuđe resurse, ljudske i materijalne.

Povlačenjem francuskih trupa iz Sahela i američkih iz Zaljeva, započela je vidljiva faza tog procesa. Iranska kontrola nad Hormuzom mijenja i dosada nametana pravila igre, međunarodno pravo i pravo mora koja su nametana svima, osim njima, starim i novim kolonijalnim silama, a koje su kršili kada je to njima odgovaralo, bez sankcija, naravno, direktno ili putem posrednika, poput cionističkog entiteta. Njihovoj ekonomiji rata ostatak svijeta se odlučio suprotstaviti.

Ova tranzicija s imperijalizma na multipolarni poredak je zakonomjerna, historijski uslovljena i logična. No, onaj drugi razlog, onaj drugi rezon znatno je opasniji, dehumanizirajuć i ne tako nov. Ima veze s, prethodno navedenom procjenom o redukciji populacije. Korijeni se nalaze u redukcionističkoj teoriji Thomasa Malthusa iz 19. stoljeća koji je tvrdio kako sredstva za život rastu aritmetičkom, a populacija geometrijskom progresijom, što dovodi do kolapsa. On je izlaz iz tog scenarija vidio ne, u na znanju utemeljenoj, promjeni progresije rasta sredstava za život (koja, baš zato što je na znanju utemljena raste nelinearno), već u redukciji rasta populacije. Kako se to može efikasno učiniti?

Odgovor su dali kasniji ekonomisti monetarističkog usmjerenja. Nametanjem dominacije finansijskog nad realnim ekonomskim sektorom, prije svega hipernormizacijom realnog i deregulacijom finansijskog sektora. Zakonodavni okvir dali su kupljeni ili ucijenjeni političari, a na neregulirana tržišta monetarnim i finansijskim derivatima slile su se ogromne investicije, skrenute iz realnog sektora koji je sve više posrtao, suočen sa nemogućnošću razvoja. Tako je krenuo putem kontrolirane dezintegracije koja, ako se ne zadužuje kod finansijaša, vodi u siromaštvo, glad i, završno, depopulaciju. Istovremeno, pada u dužničko ropstvo kojim se nameću daljnje restrikcije koje omogućavaju još radikalnije crpljenje ljudskih i materijalnih resursa. Neposlušnost dovodi do agresije pod bilo kojom izlikom, e finansijska ekonomija rata čuva stečene pozicije.

Sredinom ‘70-ih godina njujorško Vijeće za vanjske odnose (Council of Foreign Relations) objavio je podebelu studiju pod nazivom Projekt 1980-e, koji je pozvao na kontroliranu dezintegraciju globalne ekonomije kao instrument maltuzijanske iluzije i zadržavanja kontrole finansijskog sektora. To je Vijeće i danas najutjecajniji vanjskopolitički think-tank američkoj administraciji, a ima srdačne odnose britanskim Kraljevskim institutom međunarodnih odnosa (Royal Institute of International Affairs).

Paul Volcker, tadašnji predsjednik Federalnih rezervi, američke centralne banke, u Britaniji je održao govor u kojem je naglasio da je kontrolirana dezintegracija globalne ekonomije legitiman cilj u 1980-im godinama. Niti dvije godine nakon toga, baš je on donio odluku o povećanju eskontne stope Federalnih rezervi na 21,5 posto što je sve zemlje u razvoju dovelo do neizdržive otplate razvojnih kredita međunarodne banke, nominiranih u dolarima. Tako generirano, naglo osiromašenje dovelo je do niza ratova, neki od njih bili su i genocidni (Kambodža, Bosna i Ruanda).

Neposlušni poput Libije, Sirije i Iraka kažnjeni su finansiranjem pobuna i direktnim vojnim intervencijama. No, u zraku je ostao lebdjeti poziv upućen iz tadašnjeg Pokreta nesvrstanih o borbi za pravedne međunarodne ekonomske odnose. Taj je poziv svoj odaziv našao u današnjem Globalnom Jugu, kako ga zovu nezapadni teoretičari, koji se sve uspješnije odupire kontroliranoj dezintegraciji. Rat protiv Irana odgovor je na taj otpor.