Austrijski pisac i režiser Kurt Palm u svom najnovijem autobiografskom osvrtu, povodom objavljivanja romana „Suho polje“ (Trockenes Feld), donosi potresno svjedočanstvo o sudbini svojih roditelja, Podunavskih Švaba iz slavonskog sela Kapan kod Suhopolja. Kroz ličnu porodičnu dramu, Palm osvjetljava historijski udes ove manjinske zajednice koja je nakon Drugog svjetskog rata protjerana iz Jugoslavije, suočivši se s gubitkom domovine, imovine i građanskih prava. Autor kritički preispituje rigidnu i često maćehinsku birokratiju poslijeratne Austrije koja je, uprkos decenijskom hrmbačenju i doprinosu izbjeglica, bježala od odgovornosti, prepuštajući ljudske sudbine čistom slučaju i apsurdnim administrativnim odlukama

Moji seljački preci bili su takozvani Dunavski Nijemci (Podunavske Švabe), koji su se sredinom 18. stoljeća preselili iz Baden-Württemberga u Slavoniju. Cilj je bio da se, nakon protjerivanja Osmanlija, ponovo učine plodnim opustošeni i depopulizirani krajevi na sjeveru Hrvatske. Loše žetve, glad i siromaštvo bili su dodatni razlozi za ovaj emigracioni talas, koji je polako utihnuo tek nakon smrti Marije Terezije 1780. godine.

Mjesto Kapan, iz kojeg potiču moji roditelji, pripadalo je selu Suhopolje. Čudnog li naziva ako se uzme u obzir da je područje oko Suhopolja zapravo bilo močvarno zemljište. Njega su tek od 1760. godine počeli kultivisati njemački i hrvatski kolonisti, u vrijeme kada je taj kraj bio potpuno pust, a šumama lutali vukovi.

Prvoj generaciji doseljenika nova zemlja donijela je smrt, drugoj muku, a tek trećoj hljeb. Moji roditelji su, u prenesenom smislu, pripadali toj trećoj generaciji. Kada je vođa ustaša Ante Pavelić 1941. godine uz Hitlerovu podršku proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, smrt je ponovo preuzela komandu. Rat je na kraju doveo do toga da polja oko Suhopolja ponovo presuše, a stanovnicima bude oduzeta egzistencija. Moji preci došli su u Slavoniju kao ekonomski migranti, izgradili život, da bi nepuna dva stoljeća kasnije, kao ratne izbjeglice, ponovo ostali bez ičega.

Moja majka je u jesen 1943. godine, kao sedamnaestogodišnjakinja, morala napustiti Kapan na konjskoj zaprezi. Odredište: nepoznato. Moj otac je sa 18 godina iz svinjca poslat direktno na front, da u njemačkoj uniformi ratuje protiv partizana u Sloveniji i Francuskoj.

Izbjeglice koje su u septembru 1943. napustile Kapan i u novembru 1944. završile u austrijskom mjestu Neukirchen an der Vöckla, provele su na putu sa svojim konjskim zapregama punih četrnaest mjeseci. Međutim, Neukirchen uopšte nije bio cilj tog putovanja, jer cilja više nije ni bilo. Tu je jednostavno bila zadnja stanica, nakon što su planovi nacionalsocijalista o preseljavanju propali u ratnom haosu. U jednom trenutku Wehrmacht je prepustio izbjeglice njihovoj sudbini, a ta sudbina se u ovom slučaju zvala Neukirchen an der Vöckla. I još jednom, režiju je vodio čisti slučaj.

Kada je moj otac u augustu 1945. stigao u Neukirchen an der Vöckla, bio je bez državljanstva, bez imovine, bez posla, bez kreveta i uglavnom bez ikakvih prava. Budući da mu je hrvatsko državljanstvo oduzeto, a jugoslovenska država konfiskovala svu njegovu imovinu, o povratku u domovinu nije se moglo ni razmišljati. Za mog oca tada je počeo život na čekanju. Privremeno je našao posao kao šumski radnik i nužni smještaj na jednom seoskom imanju, ali nije znao dokle će to trajati. Nije znao ni da li uopšte može ostati u Austriji. Na koncu, bio je izbjeglica bez državljanstva čija sudbina nije bila u njegovim rukama.

Nije slučajno što se ustanova zadužena za upravljanje i brigu o izbjeglicama u Gornjoj Austriji zvala „Ured za preseljenje“ (Amt für Umsiedlung). Cilj, dakle, nije bio pružanje podrške ili integracija prognanih, već njihovo što brže preseljenje, najprije u Njemačku, a kasnije i u druge zemlje. „Ured za preseljenje“ upravljao je sa više od šezdeset baraknih logora u Gornjoj Austriji, u kojima su vladali katastrofalni uslovi. Generalno, Austrija nije imala poseban interes za integraciju 130.000 izbjeglica, što se pravdalo prvenstveno ekonomskim i socijalnim razlozima.

Tek 1952. godine moj otac je kao lice bez državljanstva izjednačen s domaćim radnicima. Do tada mu je trebala radna dozvola da bi uopšte mogao raditi. Preduslov za to bila je boravišna dozvola, a prema tadašnjoj „Uredbi o ispravama za strance“, sa sobom je uvijek morao nositi četvorojezičnu ličnu kartu s fotografijom.

Uz profesionalne šikane, većina austrijskog stanovništva bila je negativno nastrojena prema izbjeglicama. Izopštenom predsjedniku Komunističke partije Austrije (KPÖ) Johannu Koplenigu pripalo je da tadašnje raspoloženje sažme u jednu rečenicu: „Austrijski narod u svojoj nevolji ne može sebi priuštiti da hrani ove trutove koji danas čine Austriju nesigurnom.“

Na osnovu „Zakona o zaštiti domaćih radnika“, izbjeglice su bile kolektivno isključene iz profitabilnih zanimanja i morale su zarađivati za život kao pomoćni radnici ili u poljoprivredi. Nije im bilo dozvoljeno čak ni da izuče zanat. Jedna rođaka mi je pričala da je željela postati učiteljica, ali joj kao osobi bez državljanstva nije bilo dozvoljeno da pohađa učiteljsku školu. Na kraju je radila kao kućna pomoćnica.

Četrnaest godina moj otac je hrmbačio kao šumski radnik, oštrač turpija, armirač, asfalter i monter, sve dok u elektrani OKA u Timelkamu nije dobio priliku da se od lopatanja uglja „probije“ do rukovaoca kotla. Uprkos tome, njegovo mjesto u Austriji uvijek je bilo na samom dnu društvene hijerarhije. To je bilo i osnovno okruženje u kojem sam odrastao: jednom pomoćni radnik, uvijek pomoćni radnik. Jednom bez prava na odlučivanje o sopstvenom životu, uvijek bez prava na odlučivanje. Taj manjak nije mogla nadoknaditi ni moja majka, koja kao domaćica nije imala čak ni pravo zanimanje.

Da moji roditelji spadaju u one koji su tek u vrlo ograničenoj mjeri mogli upravljati svojim životima, shvatio sam tek postepeno. Pred tom činjenicom djeluje pomalo cinično što smo u osnovnoj školi morali učiti napamet pjesme koje su slavile fizički rad: „Slava svakoj ruci sa žuljevima.“

Budući da moj otac od svoje pomoćničke plate nije mogao prehraniti porodicu, morao je dodatno zarađivati radeći nacrno. Nakon dvanaestosatne noćne smjene ne bi išao u krevet, već bi nestajao u svojoj garaži ili podrumu da vari, brusi ili udara čekićem.

Od majke znam da je nakon 1945. godine radila kod seljaka kao služavka, a kasnije kao pomoćnica u kuhinji u jednoj gostionici. Usput je šila i ljeti pomagala u kosidbi i sakupljanju sijena.

Tek 20. februara 1956. moji roditelji su dobili austrijsko državljanstvo, nakon što su jedanaest godina pokušavali da u Austriji, uprkos svim poniženjima, izgrade novu egzistenciju. Riječ „integracija“ u ovom kontekstu uopšte ne želim upotrijebiti.

Rođen sam 12. aprila 1955. godine u bolnici u Vöcklabrucku i nedavno sam imao uvid u matičnu knjigu rođenih, u kojoj su dokumentovane sve relevantne informacije o mom rođenju. One sežu od trenutka početka trudova (14:00) i pucanja vodenjaka (21:30), do trenutka rođenja (22:05) i izlaska posteljice (22:10). Pored uobičajenih podataka o djetetu (pol, dužina, težina, oteklina na glavi: nema), postoji i rubrika „Lični podaci“, gdje se pored standardnih pitanja o imenu, staležu, starosti, prebivalištu i vjerskoj pripadnosti moje majke, postavlja i pitanje o „nadležnosti“ (Zuständigkeit). To zapravo znači: koja je država nadležna za moju majku. Odgovor glasi: Jugoslavija.

Čovjek to mora sebi predstaviti: moji roditelji bivaju protjerani iz Jugoslavije, oduzima im se državljanstvo, cjelokupna imovina im se plijeni bez prava na odštetu. Slučajno završavaju u Austriji, ovdje mukotrpno grade život, a onda se pojavljuje ova država, skida sa sebe svaku odgovornost i proglašava se nenadležnom. Ako postoji primjer podlosti, onda se on nalazi u ovoj matičnoj knjizi rođenih.

Godinu dana nakon rođenja dobio sam austrijsko državljanstvo, čime je dokazano da porijeklo nije ništa drugo do kulturni konstrukt ili jednačina s mnogo nepoznatih. Da su moji roditelji, poput mnogih mojih rođaka, emigrirali u Brazil ili SAD, ja bih danas imao brazilski ili američki pasoš. Pisac James Salter jednom je napisao: „Uvijek nas spašava slučaj.“ Ne znam da li je to tačno u ovom obliku, ali kada govorimo o pojmovima kao što su nacionalnost, domovina i granice, možda bismo trebali razmisliti i o tom trenutku čistog slučaja.

Kurt Palm, rođen 1955. u Vöcklabrucku, živi i radi kao pisac i režiser u Beču. Nedavno je objavio roman „Suho polje“ („Trockenes Feld“, izdavač Leykam), u kojem se, između ostalog, bavi i istorijom svoje porodice; ovaj tekst napisao je za današnji bečki Standard