Francuski filozof, rođen prije jednog stoljeća, u iranskim događajima s kraja sedamdesetih nije vidio samo smjenu režima, već priliku za rješavanje dubokog filozofskog problema: može li se narod osloboditi moći, a da sam ne postane ugnjetač?

Entuzijastična podrška Michela Foucaulta Islamskoj revoluciji u Iranu (1978.–1979.) godinama je služila kao povod za optužbe protiv njega i prezir prema njegovim teorijama. No, to je bio i argument za paušalno odbacivanje ljevičarske postmoderne misli koja je dovela u pitanje binarne podjele, na Zapad i Istok, na liberalni sekularizam i religijsku podređenost. Sam pokušaj da se Istok sagleda u pozitivnom svjetlu, izvan okvira onoga što će kasnije biti nazvano “sukobom civilizacija” između prosvijećenih i barbara, proglašavan je nepatriotskim činom, pa čak i izdajom.

Međutim, ponovno čitanje tekstova koje je Foucault pisao tokom svojih posjeta Teheranu otkriva sasvim drugačiju sliku. Iz njih ne izbija tek pretjerani zanos antizapadnog postmodernista, već duboko promišljanje samog prosvjetiteljstva: istraživanje mogućnosti da narodni ustanak iznjedri novu svijest o oslobođenju. To je fascinantan pokušaj razumijevanja kako ugnjetavanje može proizaći upravo iz lažne dihotomije između “slobodnog svijeta” i “osovine zla”.

To nas dovodi do temeljnog pitanja: Zašto je Foucault u Iranskoj revoluciji vidio tako presudan događaj? Zašto je mislilac, koji se protivio ulozi intelektualca kao propovjednika, tako jasno stao na stranu demonstranata?

U početku, masovni pokret za svrgavanje šahovog režima bio je naširoko percipiran kao oslobodilačka revolucija. Privukao je značajne simpatije u ljevičarskim krugovima u Francuskoj, gdje je ajatolah Homeini živio u egzilu nekoliko mjeseci prije trijumfalnog povratka u Iran. Foucault je tada već bio istaknuti javni intelektualac. Početkom 1970-ih bio je među osnivačima Grupe za informacije o zatvorima, a bio je aktivan i na Vincennesu, eksperimentalnom univerzitetu u Parizu osnovanom nakon događaja iz 1968. godine.

Foucault je Iransku revoluciju vidio kao jedinstven historijski trenutak. Za njega je to bila prilika da djeluje kao angažirani filozof, onaj koji piše “historiju sadašnjosti”. Nakon pregovora s nekoliko medija, otputovao je u Teheran kao dopisnik talijanskog lista Corriere della Sera.

Njegov prvi posjet, u septembru 1978. godine, dogodio se samo nekoliko dana nakon “Crnog petka”, masovnog strijeljanja u kojem je šahova tajna policija SAVAK ubila stotine demonstranata. Ponovo se vratio u novembru iste godine. Sastajao se s aktivistima raznih frakcija, studentskim vođama i vjerskim ličnostima. Ipak, najdublji utisak na njega ostavio je narodni duh koji je susreo na ulicama.

Za Foucaulta je to bilo nesvakidašnje iskustvo. U razgovoru iz marta 1979. godine, kasnije citiranom u njegovoj knjizi “Iran: Duh svijeta bez duha”, opisao je to ovako: “Niko nikada nije vidio ‘kolektivnu volju’ i, lično, mislio sam da je ona poput Boga ili duše, nešto što se nikada ne susreće. Ne znam slažete li se sa mnom, ali mi smo u Teheranu i širom Irana sreli kolektivnu volju jednog naroda.”

Ideja “opće volje”, koju je prvi artikulirao Jean-Jacques Rousseau, ovdje je ključna. Ona se ne odnosi samo na preuzimanje institucija, već na duboku transformaciju: trenutak u kojem podanici (koji slijede privatne interese) postaju građani (koji djeluju zajedno za opće dobro).

Kritičari su, tada kao i danas, njegovu podršku tumačili kao dokaz impulzivnosti i nesposobnosti da predvidi šta slijedi. Po njima, to je bio primjer neodgovornosti postmoderne misli, s njezinim navodnim moralnim relativizmom i antizapadnom pristranošću. Tvrdili su da ga je ideološko sljepilo dovelo do nekritičkog stava prema režimu čije će nasilje na kraju nadmašiti ono koje je srušio.

Doista, masovne čistke, stotine pogubljenja i strogo provođenje vjerskih zakona poput obaveznog pokrivanja glave za žene i njihovog isključenja iz javnog života natjerali su mnoge rane pobornike revolucije da povuku svoju podršku. Foucault je poslao pismo iranskom premijeru Mehdiju Bazarganu, izražavajući nelagodu zbog postupaka novog režima, ali je odbio osuditi vladavinu ajatolaha.

Ova mrlja na slici filozofa koji je tvrdio da stoji uz potlačene intenzivirala se nakon njegove smrti, posebno nakon 11. septembra. Portretiran je kao neko ko je podbacio zbog pretjeranog radikalizma. Kritičari su tvrdili da je zbog odbojnosti prema racionalnosti i liberalnim vrijednostima tražio lažno utočište u postkolonijalnim fantazijama o oslobođenju, ignorirajući nasilje koje su one proizvodile.

U svojoj knjizi “Foucault u Iranu” (2016.), iransko-američki historičar Behrooz Ghamari-Tabrizi izaziva ove kritike. On tvrdi da pravo sljepilo leži kod kritičara koji nisu uspjeli shvatiti oslobađajući politički potencijal sadržan u revoluciji.

Ghamari-Tabrizi, koji je i sam bio protivnik režima, zatvaran i osuđen na smrt prije bijega u SAD, ne poriče kasniju represiju. Međutim, on insistira na razlikovanju revolucionarnog trenutka, ustanka usmjerenog protiv same strukture političke dominacije, od kasnijeg historijskog neuspjeha njegove implementacije.

Prema njemu, Foucault nije bio konvencionalni novinar, već je nudio filozofsku interpretaciju transformacije svijesti. Iz te perspektive postaje vidljiva nova koncepcija političkog oslobođenja: ona koja nije utemeljena u zapadnom liberalizmu, već u izgradnji egalitarne zajednice ukorijenjene u kreativnoj reinterpretaciji šiitskog islama.

Foucault je u razgovoru iz 1979. primijetio: “Šiizam je upravo oblik islama koji… razlikuje puku vanjsku poslušnost zakonu od dubokog duhovnog života. U tom njihovom načinu življenja religije kao revolucionarne sile postojalo je nešto drugo osim želje za vjernijom poslušnošću zakonu, postojala je želja da obnove svoje postojanje povratkom duhovnom iskustvu.”

Foucault je težio historiji koja je uglavnom ostala prešućena. U Iranu je vidio potencijal za rješavanje problema koji ga je opsjedao: Mogu li se oni koji su podvrgnuti moći transformirati kroz revolucionarni proces i uspostaviti režim koji nije zasnovan na ugnjetavanju? Je li moguć subjekt slobodan od odnosa moći? I može li upravo s Istoka, iz njegovih džamija i medresa, proizaći novi oblik političke misli za postmodernu eru?

Ovim pitanjima pristupio je kroz koncept “političke duhovnosti”. Kako je objasnio na Collège de France 1982. godine, duhovnost ne znači vjersku predanost ili bijeg u fantaziju, već sposobnost za unutrašnju transformaciju kroz borbu za istinu koja nadilazi vlastiti interes.

To nije bio prolazni entuzijazam, već iskustvo koje je oblikovalo njegove kasnije stavove. U svojim kasnijim spisima, Foucault se ne vraća jednostavno liberalnom racionalizmu, već nudi smjelu reinterpretaciju. Razum postaje oslobađajući ne tako što pojedinca postavlja kao “zrelog” pred stvarnošću, već omogućavanjem formiranja samosvjesnog kolektiva usmjerenog ka etičkoj i društvenoj transformaciji.

Deceniju nakon studentskih ustanaka u Parizu 1968. godine, koji su uzdrmali mase, ali nisu postigli trajnu promjenu, Foucault se našao kao svjedok događaja čije su implikacije djelovale daleko dublje. Iranska revolucija ga je promijenila; od promatrača je postao sudionik u procesu vlastite transformacije.

“Glavni interes u životu i radu je postati neko drugi u odnosu na ono što ste bili na početku”, rekao je 1982. godine. “Igra je vrijedna truda onoliko koliko ne znamo kakav će biti kraj.”

Danas, dok obilježavamo stoljeće od Foucaultova rođenja, usred onoga što se često prikazuje kao rat civilizacija protiv “zlobne” Islamske Republike, možda bi se vrijedilo, makar maštom, vratiti u Iran kakav je on susreo. Možda je potreban pokušaj da se ponovo otkrije njegov duh unutar vatre i pepela, tražeći “munje mogućih oluja” umjesto kritike koja samo izriče presude.

IZVOR: Haaretz