Veliki dio savremene hirurške medicine, uključujući razgradive konce za šivanje i medicinske hvataljke, dugujemo briljantnom učenjaku iz al-Andalusa koji je tokom 77 godina života rijetko napuštao svoj dom

Mnogi izumitelji putovali su svijetom u potrazi za novim idejama, ploveći morima ili prelazeći pustinje. Aristotel je proučavao tajne života u lagunama Lesbosa, dok je Marco Polo slijedio puteve svile do samog srca Azije. Međutim, postoje i ličnosti koje su jedva napuštale svoj dom, a ipak su uspjele ostvariti nevjerovatna dostignuća.

Među tim mudracima nalazi se čovjek čije bi ime trebalo stajati među najvećim dobročiniteljima čovječanstva. Ako ste vi ili neko vama blizak ikada operirani u savremenoj bolnici, vjerovatno dugujete zahvalnost, iako to možda i ne znate, Abu al-Qasimu al-Zahrawiju, na Zapadu latiniziranom kao Albucasis, kordopskom ljekaru koji je oblikovao hirurgiju kakvu danas poznajemo.

Rođen je 936. ili 940. godine u Medina Azahari, a živio je u Kordobi u vrijeme kada je ona bila prijestolnica i dragulj al-Andalusa, u epohi intelektualnog sjaja i kulturne koegzistencije. Iz svog doma i bolnice stvorio je više od dvjesta hirurških instrumenata: skalpele, pincete, hvataljke, sonde, alate za uklanjanje stranih tijela te instrumente za izvođenje osjetljivih operacija na uhu i mozgu. Upravo je on bio prvi koji je još u 10. stoljeću upotrijebio razgradive hirurške konce životinjskog porijekla.

Tokom sedamdeset i sedam godina života, s velikom preciznošću liječio je prelome, iščašenja i rane. U svojim bilježnicama opisao je tonsilektomiju i traheotomiju, upotrebu kauterizacije za tumore i apscese, te je čak razvio i akušerske hvataljke za pomoć pri teškim porodima, uvijek s ciljem ublažavanja boli i spašavanja života.

Al-Zahrawi je bio i prvi koji je zabilježio slučaj vanmaterične trudnoće te s izuzetnim uspjehom izvodio vađenje kamenaca iz mokraćnog mjehura. Identificirao je i hemofiliju, neobičnu nesposobnost zgrušavanja krvi nakon povrede ili operacije, kao nasljednu osobinu. Među najpotresnijim slučajevima koje sam opisuje nalazi se priča o mladoj robinji koja je, nakon što je nožem presjekla vrat, gubila zrak kroz ranu. S prisebnošću i preciznošću, al-Zahrawi je uspio zašiti ranu i spasiti joj život, dokazavši da su zahvati na grkljanu izvodljivi.

Oko 1000. godine, nakon cjeloživotnog posmatranja i prakse, napisao je svoje monumentalno djelo “Kitab al-Tasrif”, medicinsku enciklopediju u trideset tomova koja je sažela naučno znanje njegovog vremena. Posljednji tom, posvećen hirurgiji, sam al-Zahrawi je smatrao “najuzvišenijim oblikom medicine”, disciplinom koja bi se trebala prakticirati tek nakon potpunog ovladavanja anatomijom i drugim granama znanja. Kada je tekst u 12. stoljeću preveden na latinski jezik i ilustriran detaljnim gravurama instrumenata, postao je standardni hirurški priručnik u Evropi tokom više od pet stotina godina.

Osim tehničkog genija, al-Zahrawija je odlikovao i njegov etički stav. Podučavao je da je znanje bez samilosti sterilno te da je dužnost ljekara liječiti sve jednako, bilo da su bogati ili siromašni. Zabilježeno je da je polovinu svojih operacija izveo bez naknade i da je insistirao da njegovi studenti, koje je nazivao “svojom djecom”, vode precizne kartone o svakom pacijentu, pažljivo posmatrajući simptome i tjelesne reakcije.

Postoje i zanimljive anegdote, poput vjerovatno apokrifne legende koja opisuje kako je došao na ideju o razgradivim koncima kada je majmun pojeo žice njegove lute, napravljene od istog materijala koji će kasnije upotrijebiti za šivanje ljudskog tkiva. Ponekad inspiracija dolazi iz slučaja jednako kao i iz učenja.

Al-Zahrawi je bio proizvod zlatnog doba, Kordopskog hilafeta u 10. stoljeću, gdje su biblioteke, bolnice i akademije okupljale ono najbolje iz grčkog, perzijskog i arapskog znanja. Iz te sinergije tradicija proizašla je medicina zasnovana na empirijskom posmatranju i logičkom zaključivanju, čime su nagoviješteni principi naučnog metoda. Iz svog skromnog doma u srcu al-Andaluza, Abu al-Qasim al-Zahrawi promijenio je historiju medicine svojom intelektualnom disciplinom i duhom čovjeka koji je razumio da je liječenje, prije svega, čin ljudskosti.