Isaković nije govorio o svom književnom radu. Ni o svojim dramama, ni o pripovijetkama, ni o izuzetnim svojim putopisima. Govorio je o bosanskom jeziku, o pravu na njegovo povijesno ime, govorio je o intelektualcima koji su gotovo bez izuzetka prvi put neraskidivi dio svojega naroda, govorio je tiho i naizgled “ravno” i “monotono”, ali se ispod te govorne pokožice, ispod tog izgovorenog leksičkog epiderma, osjećala silina snažne odluke da se svijetu pridoda svjedočenje o našem postojanju i našem neporecivom pravu na postojanje.
Polovicom travnja 1995., zazvonio je telefon u zagrebačkoj Ilici, u Preporodu, na stolu prvog glavnog urednika Behara, koji potpisuje i ovaj tekst. Nazvao je dr. Asim Alibegović, mladi, uspješni kirurg zaposlen u kraljevskoj klinici glavnog švedskog grada Stockholma. Dr. Alibegović je u isto vrijeme bio i predsjednik Odbora bošnjačke Islamske zajednice u toj velebnoj sjevernoj metropoli koja će ubrzo postati jedno od prvih, velikih azilantskih pribježišta bošnjačkim prognanicima, nakon mjeseci ispunjenih strahom, progonima, brutalnostima i usmrćivanjima u bjesomučnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Pitao me dr. Asim želim li, zajedno s književnikom Alijom Isakovićem, biti gost prognanim Bošnjacima pod pokroviteljstvom Islamske zajednice, između 9. i 15. svibnja 1995. godine. Da, u svibnju, kako je ime petog mjeseca Alija i ubilježio u svoj Rječnik karakteristične leksike bosanskog jezika – leksemom slavenskog, a ne latinskog oblika, jednog među tisućama leksema bosanskog jezika. S radošću sam prihvatio prijateljev prijedlog. Asima sam poznavao, bio je među prvim članovima Preporoda i suradnik u ranim brojevima Behar Journala.
S ALIJOM ISAKOVIĆEM, U ŠVEDSKOJ
Tako smo Alija i ja započeli zajedničku aktivnost u Švedskoj, a cijeli naš program boravka, pogađate, organizirao je upravo on – čovjek pun volje i duha, dr. Alibegović.
Nakon prve prespavane švedske noći, osvanuo je – bajram, Kurban bajram, bajram žrtve 10. 5. 1995. godine. Švedski su Bošnjaci željeli da im se u najsvečanijem danu, za razliku možda od svih dotad dočekanih bajrama, obrate njihovi intelektualci. U prostorijama Islamske zajednice, uz Isakovića, najuvaženijeg među gostima, na temu Kultura i rat, govorili su Njegova ekselencija Izet Serdarević, bosanski ambasador, dr. Ramiz Zupčević, dr. Midhad Medić i dr. Izet Muratspahić – suradnici Slavističkog instituta u Uppsali, a najposlije, i ja sam dodao nekoliko riječi svoga iskustva iz Hrvatske. Vrlo su nadahnuto govorili i urednici mladog štokholmskog bosanskog glasila – Glasa BiH, Ferko Šantići Sejo Košević, glavni urednik.
Isaković nije govorio o svom književnom radu. Ni o svojim dramama, ni o pripovijetkama, ni o izuzetnim svojim putopisima. Govorio je o bosanskom jeziku, o pravu na njegovo povijesno ime, govorio je o intelektualcima koji su gotovo bez izuzetka prvi put neraskidivi dio svojega naroda, govorio je tiho i naizgled “ravno” i “monotono”, ali se ispod te govorne pokožice, ispod tog izgovorenog leksičkog epiderma, osjećala silina snažne odluke da se svijetu pridoda svjedočenje o našem postojanju i našem neporecivom pravu na postojanje.
Dan kasnije smo, uz mladog, srdačnog uljudnog imama Mustafu ef. Šetkića, posjetili Ambasadu Bosne i Hercegovine, njezine prve ljude, ambasadora Izeta Serdarevića i konzula gospodina Subašića. Nisam ni slutio da ću jednu od, tu napravljenih fotografija, kasnije objaviti u Behar Journalu, iznad koje će pisati: Umro je Alija Isaković. Vidim tu fotografiju: Alija u fotelji, naslonjen na lakat lijeve ruke. Na stolu je poslužena bajramska hurmašica.
Dana 12. svibnja, dr. Alibegović je priredio potpuno iznenađenje: u krcatoj, golemoj dvorani Storahoerssalen, sjedeći između nas dvojice, Alije i mene, obratio se publici:
„Doveo sam vam dvojicu bošnjačkih književnika – jednog “nešto starijeg” i jednog “nešto mlađeg”, rekao je punoj dvorani ljudi dr. Alibegović… pa je potekla dijaloška rijeka koja se, zato što je morala, zaustavila nakon punih 90 minuta. Pitanja su dodavali i ljudi iz publike… Rat, stradanje, krv djece, izbjeglištvo, zatiranje naroda, organiziranje naroda, temeljne vrijednosti, bošnjačke institucije, Islamska zajednica, Bošnjački sabor, Biserje, Pravopis bosanskog jezika, dijaspora. ..Hoćemo li preživjeti? Hoćemo, jer smo tako odlučili svojim srcima!… – dvorana se ponekad tresla od pljeska, ponekad uvlačila u dubinu svake pojedinačne tjeskobe, u tamnu nesagledivu sudbonosnu crtu iza koje, činilo se, nema nikakva dobra.
NA RUČKU SA AKADEMIKOM SVENOM GUSTAVSSONOM
U danu 13-om u istom mjesecu, u neradnu subotu, suradnici spomenuta uppsalskoga Slavističkog instituta, odvezli su nas u taj čuveni grad i u njegovo slavno Sveučilište. Tamo smo Alija i ja osjetili toplinu prijateljskog stiska ruke akademika Svena Gustavssona i njegovih suradnika, vidjeli smo njihovu radost pred otvorenim paketom bosanskih knjiga koje smo nosili iz zagrebačkog Preporoda.
Gustavsson je jedan od glasovitih, svjetskih slavista. Pita Aliju “bi li Bošnjake smetalo, ako svoje novo, popravljeno i dopunjeno izdanje Srpsko-hrvatsko-švedskog rječnika, nazove(m) Bosansko-srpsko-hrvatsko-švedski rječnik.“
Bošnjaci kažu Alijinim riječima svom prijatelju, da im ne bi smetalo, naravno, ako bi vrijedni akademik uz melem dodao i mehlem, uz sem i osim, uz januar i siječanj, uz bezbjednost i sigurnost. A, bezbeli i uz kafu i kavu – ono bez čega se vala u Bosni ne more – kahvu!” Uostalom, dodao je Alija u nastavku razgovora, uz ručak kojim nas je počastio domaćin, nekoliko opaski o razlikovnom rječniku, „da, o razlika između hrvatskog i srpskog jezika je upravo onoliko – koliko ih je i između bosanskog i hrvatskog, i srpskog i bosanskog… Radi se, ako ćemo pretjerivati, do najviše četiri posto leksike…”, rekao je.
Dok smo s Gustavssonom prelazili preko predivnog uppsalskoga parka, s Opservatorijem u pozadini, Alija mu reče: „U svom romanu Pobuna materije spominjem ovaj opservatorij koji je jedini na svijetu mogao registrirati potres…i gle čudne sudbine! Tek ga sad, u zbilji, prvi put vidjeh.“
Hrvatska enciklopedija kaže o Svenu Gustavssonu, u sažetoj natuknici, da je švedski jezikoslovac (1. VI. 1938. – 12. II. 2013.), koji se nakon studija slavistike u Uppsali, usavršavao se na sveučilištima u više slavenskih zemalja (a godinu dana studirao je i u Zagrebu), pa aktivno vlada gotovo svim slavenskim jezicima (ruski, poljski, češki, makedonski, bugarski, rusinski i dr.), s kojih povremeno prevodi na švedski. Objavio radove o poredbeno-povijesnome slavenskom jezikoslovlju, o slavenskim standardnim jezicima te o jezičnim značajkama pojedinih pisaca, o „malim“ slavenskim jezicima (rusinski), o jezičnim kontaktima. Redoviti je član Švedske kraljevske akademije. Glavna djela: Naglasne paradigme sadašnjega vremena u južnoslavenskome (Accent Paradigms of the Present Tense in South Slavonic, 1969), Solženjicinov jezik (Solzenycin’s språk, 1971), (…), najposlije i – Hrvatski, srpski i bošnjački u novim pravopisima (Kroatiska, serbiska och bosniska i de nya ortografierna, 1999).
Tako piše u Hrvatskoj enciklopediji. U njoj je bosnisk prevedeno kao bošnjački, a ne kako je trebalo i kako je ispravno: bosanski. I kako je Gustavsson na bosanskom i govorio na simpoziju u Neumu godine 2001., što je organiziran uz svesrdnu pomoć Norvežanina Sveina Moneslanda. Pribivao sam tom simpoziju i pratio izlaganja, ne samo netom spomenutih profesora i akademika, nego i dr. Ibrahima Ćedića, dr. Ive Pranjkovića, dr. Milorada Pupovca i drugih.
Posljednjeg dana boravka, vodio nas dr. Alibegović na ka(h)vicu u „hotel u kojem odsjedaju laureati Nobelove nagrade“. Jer, rekao je, ko zna kad ćete vi doći na red, bolje da se počastite i popijete je danas!
Preko Alijina lica razvukao se osmijeh, u njega tako rijedak i tako dječjem nalik. I sada vidim taj osmijeh. Aliju ga po njemu pamtim.
DODATAK: Pismo Seada Koševića, bosansko-švedskog književnika iz Stockolma: Zapamćenje bivšeg gl. urednika Glasa BiH
Dobri Ibrahime, evo, šaljem ti ovih par redova u nadi da će ti biti od koristi u tvom radu na novoj knjizi. Polovinom maja 1995, naša mala Redakcija “Glasa BiH” u Štokholmu, tada najsjevernijem bosanskom glasilu na svijetu, imala je veliko zadovoljstvo da ugosti dvojicu velikana pisane riječi Aliju Isakovića i Ibrahima Kajana. Proveli smo cijeli dan u druženju i razgovorima. Redakcija se nalazila u centralnom dijelu Štokholma, na popularnom Sodermalmu (Södermalm), karakterističnom po nizovima restorana i pubova, tako su i prostorije Redakcije bile odmah iznad jednog od tih restorana. Tu smo se spustili na ručak nastavljajući naše razgovore o našoj Bosni, bošnjaštvu i našem bosanskom jeziku. Tih dana Redakcija “Glasa BiH” se upravo pripremala da započne projekt na prvom švedsko-bosanskom leksikonu. Sa Kajanom smo imali zadovoljstvo da se dogovorimo o isporuci svima nama značajnog i dragog časopisa ”Behar”. Do tada smo taj časopis dobivali preko Ambasade BiH u Štokholmu, a ovim dogovorom časopis smo u većem obimu počeli preuzimati direktno na našu adresu, a odatle ga kao poklon (po jedan primjerak) slati našim udruženjima širom Švedske. Taj dan sam sa Alijom Isakovićem napravio i ekskluzivni intervju za “Glas BiH”. To su ta dva nezaboravna detalja iz tog druženja koje se dakako nastavilo kroz još tri-četiri dana Ibrahimovog i Alijinog boravka u Štokholmu.
