Čovjek može stotinu godina živjeti sa amidžom i dajdžom, a da ni koliko vrh od dlake ne pozna njegovog hala. Znači, mi možemo stotine godina biti u blizini ovakvih Božijih robova čije su staze po nebu, a da mi ništa od toga ne osjetimo, ni mirisa, niti da se okoristimo, iako su tu pred nama.

Prilagodio i obradio: Šaban GADŽO

Časopis „Bosna“ u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu u Sarajevu.

”Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 4250–4292/III (prvi dio)

Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah
Rabbi šrahli sadri…

NASLOV:

POJAŠNJENJE O TOME DA SE VJEROVJESNICI I EVLIJE, ALEJHIMUSSELAM, POVLAČE U PLANINE I PEĆINE, NE ZATO, DA SE KRIJU OD SVIJETA, NITI DA SE NE MIJEŠAJU SA SVIJETOM IZ STRAHA OD UZNEMIRAVANJA, NEGO ZATO DA UPUTE LJUDE I DA IH BODRE DA SE ČUVAJU DUNJALUKA KOLIKO JE MOGUĆE

Kažu, da su se evlije povlačile u planine,
da bi se sakrile od očiju svijeta.

U ovo smo se mnogo puta uvjerili iz kazivanja o životu Allahovih bliskih robova, čiji je jedan period života bio proveden u pustarama, planinama i brdima. Hazreti Mevlana ovim dersom hoće da nam pojasni da to oni nisu radili bojeći se uznemiravanja svijeta nego, odvajajući se od svijeta, želja im je da nama ukažu na opasnost koja vreba od dunjaluka, od te kuće belaja i obmana.

Jedne prilike je hz. Omer, r. a., išao sa svojim prijateljima, i prolazeći pored jednog đubrišta, on se zaustavi.  To je bilo neprijatno njegovoj družini zbog neugodnog mirisa koji se širio sa smetljišta. A hz. Omer, r. a., stoji li stoji – ne pomjera se. A onda im kaže: – Vidite, ovo je dunjaluk kome vi težite (kome svijet teži) i radi kojeg plaču. A to je ovakav smrad kao što sad osjećate, pa da je svijet svjestan, pohitili bi da se što prije udalje sa ovoga mjesta. Međutim, zbog ovoga ljudi plaču, bore se i žude za njim.

Da navedemo jedan primjer iz života hz. pira Abdulkadira Gejlanije, k. s., kad je on došao na studije u Bagdad, na Nizamiju. On dolazi iz jednog malog mjesta – Unejf, u pokrajini Gilan, u današnjem Iranu – i sad dolazi – moglo bi se reći – u centar svijeta. Tad je Bagdad bio ogroman grad i hz. Pir se  sreo sa svim i svačim u tom velegradu. Pa on sam govori: – Jedva sam čekao da mi je samo izaći negdje u pustaru, ili negdje pored Idžle, pored Tigrisa smjestit se, gdje nema svijeta. I jedne prilike teško mu je bilo više gledati neke stvari u gradu, izlazi u pustinju.  Ali, kaže: – Čujem glas koji mi reče: Gdje si krenuo? Nikoga ne vidim, a odgovaram: Idem u pustaru, daleko od grada.  – On me – kaže hz. Pir – tako žestoko gurnu, da me obori. I onda mi ponovo reče: Gdje ćeš, pa ljudi te trebaju! A hz. Abdulkadir odgovara: – Ma kome ja trebam?! Meni treba da din spasim, da sačuvam svoje vjerovanje. Taj nevidljivi mu kaže: Vraćaj se, a din ti je sačuvan! Vratio se, ali bi opet, s vremena na vrijeme, izlazio u pustinju, da se malo odvoji od ljudi. – I tako – veli – jedne prilike dok je bio u pustinji, vidi jedan papirić na putu. On je pobjegao u pustinju zato što mu se jedan prohtjev probudio – duša, moj nefs me nagoni da dođem do toga. A taj prohtjev (ne kaže o čemu se radi) javio mu se dok je prolazio gradom.  I sad vidi pod nogom papir. Kaže: – Podignem ga, kad na papiru piše: Prohtjevi nisu za velike, za jake ljude. Prohtjevi su za one slabašne, da Mi se putem njega pokore i približe. (Dakle, ne mogu svi imati ovakav odnos prema ovim izazovima dunjaluka.) I onda mu se kaže: Za tebe, koji si takav kakav jesi, nije prohtjev! Završavajući priču o ovome svom iskustvu, hz. Pir kaže: – Odmah sam zaboravio na sve to!.

Eto ovo su dvije-tri stvarčice iz života jednog velikana, k. s., a mnogi su prolazili kroz ova stanja. Vidjeli smo da su se i Božiji poslanici izvjesno vrijeme povlačili u brda, u planine i pećine, kako bi bili pripremljeni za Objavu, a onda se vraćaju narodu da ga upućuju i da – što bi mi kazali – trpe sve i svašta, samo da bi nas spasili.

Pred svijetom, oni su se uzdigli nad stotinu planina.
Po sedmom nebu, oni svoj trag ostavljaju.

Znači oni su tu, pred svijetom, pred nama su ovi velikani, Božiji prijatelji, prisutni, a njihovo duhovno stanje je iznad stotinu planina: Po sedmom nebu, oni svoj trag ostavljaju. Oni idu nebeskim sferama, a nama izgledaju da su tako blizu. Već po ovome bejtu vidimo zašto je krenuo sa ovim poglavljem nakon što je prošli završio bejtom: Čovjek može stotinu godina živjeti sa amidžom i dajdžom, a da ni koliko vrh od dlake ne pozna njegovog hala. Znači, mi možemo stotine godina biti u blizini ovakvih Božijih robova čije su staze po nebu, a da mi ništa od toga ne osjetimo, ni mirisa, niti da se okoristimo, iako su tu pred nama.

Onda, zašto bi se skrivao i tražio utočište u planini
onaj, koji je s druge strane stotinu mora i planina?

Ovo je ono što hoću da vam kažem: ne sklanjaju se oni od ljudi, bojeći se bihuzurluka, nego se sklanjaju od ovoga svijeta, i to hoće nama da pokažu. Pa, čuvaj se dunjaluka koliko možeš, čovječe!

On nema potrebe da u planinu bježi, jer od
njegova traga ždrijebe, nebo, stotinu potkovica izgubi.

Uzima za primjer nebo-ždrijebe – znači: ni samo nebo ne može mu u trag ući; tragajući za njim stotinu potkovica izgubi, pogubi se u nastojanju da bi ušlo u trag Božijih ljudi – ostaje „kratkih rukava“.

Nebeski svod se stalno okreće, a on ne vidje ni
prašku duše. Nebo je obuklo odjeću žalosti.

Nebeski svod se stalno okreće… Nebo, to ždrijebe, želeći ući u trag ovoj velikoj duši, Allahovom prijatelju, ne vidje ni prašku duše, pa je zbog toga, kaže hz. Mevlana, obuklo odjeću žalosti. (U iranskoj tradiciji, ova nebo-plava boja, to je boja žalosti.)

Premda vanjštinom, víla biva sakrivena,
ipak, čovjek je sakriveniji od vílā.

Víle ovdje simboliziraju džinski, nevidljivi svijet; vanjštinom, taj svijet je sakriven za nas (mi ga ne vidimo) ipak, čovjek je sakriveniji od vílā, jer vidimo, ni nebo mu ne može u trag ući… Niko ne može prodrijeti u dušu čovjeka i znati šta se, u stvari, krije u njoj. Svaki čovjek, kao Božije biće, kruna je stvaranja, po tajni koju nosi u sebi, a to je taj potencijal koji svaki čovjek može da ostvari ako krene na taj put, na put spoznaje sebe samog.

Kod pametna čovjeka, od te víle koja je
sakrivena, čovjek je stotinu puta skriveniji.

Znači, čovjek (bilo koji čovjek) kao biće, po tajni koju nosi, stotinu puta je skriveniji od tih nevidljivih bića… Kako kaže Gospodar: …i kad mu dam lik i udahnem u njega od Svoga ruha… (El-Hidžr, 29)

Pa kad je čovjek, kod pametnih ljudi, tako sakriven,
kako će biti Adem, koji je u svijetu tajni safijj?

Kako je tek Adem, a. s., koji je safijj (čist), kako je tek on sakriven, tj. kako su svi Božiji poslanici i Božiji prijatelji sakriveni, da bi se dokučila njihova tajna.

USPOREDBA FORME EVLIJA I FORME GOVORA EVLIJA SA FORMOM ŠTAPA MUSAOVA I SA FORMOM PRIZIVANJA ISAOVA, ALEJHIS-SELAM

Da nam približi tu tajnu koju čovjek nosi u sebi, hz. Mevlana nastavlja ovako:

Čovjek je kao Musaov štap.
Čovjek je kao Isaov dah.

Znamo šta je iza toga štapa i šta je iza Isaovog daha: štap – velika zmija; dah – mrtve oživljava i bolesne liječi… E to je ta tajna koja je i nebu skrivena: vanjštinom (zahiren) vidiš štap, a njegova suština je potpuno nešto drugo… Sad će nam to hz. Mevlana lijepo pojasniti u bejtovima koji slijede:

U ruci Hakkovoj radi pravednosti i dobrote,
srce iskrenog vjernika nalazi se između dva prsta.

Upućuje nas na hadisi-šerif. Prenosi se da je Poslanik, s. a. v. s., rekao: Srca svih ljudi nalaze se između dva kudret-prsta od Rahmanovih prstiju.

Dakle, Gospodar okreće ta srca, sad na jednu, sad na drugu stranu, pa vidimo i lice i naličje, prvo kod sebe, a onda i van sebe.

Po vanjštini, on liči na jedan štap, ali pred
njim je – kad otvori usta – čitav svijet kao jedan zalogaj!

Musaov štap liči vanjštinom na obični štap, ali pred tim štapom ječitav svijet kao jedan zalogaj!

Znamo da je progutao sve spletke koje su pripremili Faraonovi sihribazi, a onda na njegov dodir mora, ono se rastupilo i potom progutalo cijelu vojsku Faraonovu. Po vanjštini liči na jedan obični štap, a vidite kakva mu je nutrina. Tako je i sa čovjekom: vanjštinom (onim što mi vidimo) liči na insana, ali šta se krije u njegovoj nutrini, kakva je predispozicija od Gospodara darovana, to niko od stvorenja ne može upratiti, odnosno razumjeti i shvatiti.

Kad je Poslanik, s. a. v. s., bio na Mi'radžu, kad je prošao svih sedam nebesa, Bejtul-Ma'mur, Sidretu-l-Munteha i došao u Hakkovu blizinu, najedanput nije čuo ništa: nikakvih zvukova, ni prisustvo bilo čega. Sad je on direktno bio u nazočnosti Hakkovoj, i uhvatio ga je strah. U tom trenutku čuje glas hz. Ebu Bekra Es-Sidika, r. a., koji mu kaže: – Stani, Muhammede, tvoj Gospodar klanja! Začudio se Poslanik, s. a. v. s., kako ovo? Prvo mu čudno bilo, odakle da tu čuje hz. Ebu Bekra; drugo, kako Gospodar, Koji nema potrebe ni za čim, klanja?! A kad je otpočeo razgovor u Hakkovoj blizini, onako kako to ne mogu naše pameti dokučiti, on pita Gospodara: – Gospodaru, ova me je stvar zbunila: čuo sam glas hz. Ebu Bekra, pa je li me on pretekao, je li prije mene ovdje stigao? I drugo, kad mi je rekao da stanem, jer moj Gospodar klanja, a Ti nemaš potrebe da bi se nekom obraćao?! Onda mu Gospodar kaže: – Razmisli o ovome ajeti-kerimu: On je Onaj Koji jusalli (evo, to je ta riječ jusalli, koja se može prevesti Koji klanja, odnosno Koji blagosilja vas, tj. ummet Poslanikov), i meleki isto donose blagoslov, da bi vas izveli iz tmina na svjetlo. A Gospodar je svojim robovima, vjernicima, samilostan. Ovaj ajet ti pojašnjava šta znači Moje jusalli (Moje klanjanje). A što se tiče hz. Ebu Bekra, njegov primjer je kod tebe kao primjer Musaovog štapa kod Musaa. Kad je Musa, a. s., na brdu Tur čuo Moje obraćanje, njega je isto to što i tebe spopalo (strahopoštovanje, hejbet jedan od blizine Hakka, kad je čuo Gospodarov govor) pa da ga opustim, da ga oslobodim tog straha, Ja sam ga upitao: Šta ti je to u ruci, o Musa? A on je rekao štap. Kad je rekao tu riječ, pošto mu je štap bio nešto od čega se nikako nije odvajao (dakle prijatelj, oslonac) on se je prošao straha u tom trenutku. E tvoj oslonac, tvoj prisni prijatelj, na oba svijeta, je hz. Ebu Bekr Es-Sidik, pa je njegov primjer kod tebe kao primjer štapa kod Musaa, i tako si oslobođen tog hejbeta koji se spustio na tebe od Moje blizine; a Mi smo dali da ti melek u njegovom glasu progovori, stvorili smo meleka na njegovo sure (lik) i na njegov glas, koji ima isti tonalitet, da ti se tako obrati, da bi se sada, na osnovu tog tvog oslonca, i ti oslobodio straha… I vidite, hz. Ebu Bekr, r. a., bio je tjelesno krhak, a kakvu je samo čvrstinu imana imao, i kako je samo bio odan Poslaniku! Poslije Mi'radža, neki su otpali od dina, a mnogi posumnjali u ono što im je Poslanik rekao, tj. da je u jednoj noći iz Mekke otputovao u Jerusalem, a odatle uzdignut na nebesa, i da se prije zore vratio svojoj kući… A kada su  Ebu Bekra, r. a., upitali šta veliš za ovo šta tvoj prijatelj govori, on je tad rekao, mada to još nije bio čuo od Poslanika: – Ako on tako kaže, onda je to tako.  Sve te sumnje on je pobrisao i potpuno ih isključio! Poslanik, s. a. v. s., kaže: – Nikome nisam ponudio din, a da makar za trenutak jedan nije malo razmislio, osim Ebu Bekra – on nije imao ni tog trenutka! Eto, ovaj (da tako kažemo) štap Poslanikov, on je progutao sve te šubhe (sumnje) a onda, nakon preseljenja Poslanika, kad je bila velika fitna, jedno veliko iskušenje za mladu islamsku zajednicu (mnoga plemena su otkazala davanje zekjata) i kad su mu ashabi, na čelu sa hz. Omerom, r. a.,  govorili polahko, ne pritišći, tek su ljudi u vjeri… On je rekao: – Tako mi Allaha, ako mi uskrate jednu kozu, koju su davali Poslaniku za zekjat, ja ću se boriti, makar ostao sam! I uspio je u toj borbi, u tako teškoj situaciji. Dakle, ovaj Poslanikov štap, progutao je sve te opasnosti, sumnje, izazove kao jedan zalogaj.

Ti ne gledaj, u dahu i riječima Isaa, slova i zvuk!
Gledaj to kako se smrt uklanja i bježi od njega!

Znači, ti možeš (ako si bio tu blizu) da čuješ kako Isa, a. s., uči i da upamtiš to što je proučio; ali, ne gledaj na to, ne gledaj na formu (na slova i zvuk), gledaj šta se dešava – mrtav ustaje! Isto ovo sad nama kaže: Ne gledaj šta se dešava u prisustvu velikih Allahovih robova, ne obraćaj pažnju toliko na ono šta izgovaraju, nego gledaj šta se dešava sa tvojim i mojim srcem. Pogledajmo šta se dešava sa našim srcima kad ovi bejtovi dolaze u kontakt sa nama, kako se oživljavaju, pokreću srca uspavana.

U njegovom prizivanju ti ne gledaj na obične riječi!
Gledaj to, kako umrli poskoči i sjede!

Kad Isa, a. s., priziva Allahovo ime, ne gledajte na obične riječi, pogledajte šta se dešava pred vašim očima! Aludura na poznati događaj, kada je Isa, a. s., pozvao Elijazera, nakon četiri dana od njegove sahrane (kako je bio u mezaru), on se odmah odazvao i izašao iz kabura, sa plahtama (sa ćefinima) u koje je bio umotan. Pa Isa, a. s., kaže: – Oslobodite ga toga! Ja ću vas učiti kako da živite, a Elijazer će vas naučiti kako da umrete; kako lijepo da živite i kako lijepo da umrete.

Ti ne gledaj, kod tog štapa, lahkoću dobijanja!
Gledaj to, kako je taj štap zeleno more rascijepio!

Ne gledaj na ovaj štap na način kako se štap pravi: uzmeš sjekiru i usiječeš komad drveta u šumi i od tog napraviš štap! Ne gledaj na ovaj Musaov štap tako, zanemari to, već gledaj kad Musa, a. s., njime dohvati more, more se pokaže kao dva ogromna brda, a između njih suho dno!

Ti si iz daleka vidio crni čador.
Jedan korak stupi naprijed i posmatraj čitavu armiju!
Ti iz daleka vidiš samo prašinu.
Malko naprijed dođi, pa ćeš u prašini vidjeti čovjeka!

Pokreni se sa tog mjesta na kojem stojiš, jer ako se ne pokreneš, posljedica toga bit će da vidiš samo prašinu… Malo naprijed pođi, primakni se malo, na putu ka Hakku Uzvišenom. Evo i ovdje bi mogli spomenuti onaj hadisi-kudsijj: Ako se rob Moj Meni približi pedalj, Ja se njemu približim aršin, ako on Meni aršin, Ja njemu hvat, ako on Meni hvat, Ja njemu hodeći, ako on Meni hodeći, Ja njemu žureći. Dakle, kreni čovječe! Izoštravaj vid, da ne bude – ne dao Bog – sutra na Sudnjem danu kako se u suri Kaf kaže: Danas ti je pogled oštar, skinuli smo koprenu koja ti je bila na očima. (v. Kaf, 22) Potrudimo se da to već danas uklonimo sa našeg vida, da bi vidjeli stvari onakve kakve jesu. Znači: malko naprijed kreni, dođi!

Njegova prašina daje sjaj očima.
Njegova muževnost prekopava brda.

Prašina od Allahovih robova (prašina ispod njihovih stopa) daje sjaj očima; podvuci tom prašinom surmu! Drugim riječima: da bi ti se pogled izoštrio, budi u pokornost na toj kapiji, jer pokornost na toj kapiji znači pokornost Bogu Uzvišenom. Njegova muževnost prekopava brda – ta njegova duhovna snaga brda prekopava.

Kad Musa dođe iz jednog zabačenog dijela pustinje,
u tom času je planina Tur zaplesala!

Od sreće što se sad približava njoj jedan bliski Allahov rob.

Prvi dio 100. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je h. hafiz Mehmed Karahodžić održao 03. 08. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.