Podaci udruženja Ilmijje Islamske zajednice u BiH danas bilježe sumornu statistiku: u toku Agresije na Bosnu i Hercegovinu 115 imama palo je kao šehidi u redovima Armije RBiH ili je ubijeno na kućnom pragu, dok ih je 125 prošlo kroz golgote srpskih ili hrvatskih logora. Čak 40 imama te kazamate nije preživjelo. Ruvejd-efendija Jahić bio je jedan od onih čiji je život postao dio te teške historijske bilješke — punih jedanaest mjeseci proveo je u logorima s oko 200 svojih komšija i džematlija, od kojih polovina nikada više nije ugledala svjetlo slobode.

Ususret promociji drugog, dopunjenog izdanja knjige „Od logora do slobode“, koja će se simbolično održati 7. novembra u džamiji na Diviču, donosimo priču o čovjeku čija je životna sudbina postala metafora stradanja, dostojanstva i nesalomljivog duha bošnjačkog naroda.

Na samoj obali Zvorničkog jezera, gdje Drina formira živopisni poluotok, smjestio se Divič — dragulj podrinjskog kraja. Mjesto je to u kojem je u proljeće 1979. godine mladi imam Ruvejd ef. Jahić, stigavši iz Skucanog Vakufa bliže svojim rodnim Miljanovcima kod Kalesije, započeo svoju imamsku misiju. Godinama je u posvećenom prostoru divičke džamije učio djecu miru, poštenju i bratstvu. No, u majskim danima 1992. godine, mirna podrinjska svakodnevica prekinuta je kricima, krvlju i plamenom agresije.

Podaci udruženja Ilmijje Islamske zajednice u BiH danas bilježe sumornu statistiku: u toku Agresije na Bosnu i Hercegovinu 115 imama palo je kao šehidi u redovima Armije RBiH ili je ubijeno na kućnom pragu, dok ih je 125 prošlo kroz golgote srpskih ili hrvatskih logora. Čak 40 imama te kazamate nije preživjelo. Ruvejd-efendija Jahić bio je jedan od onih čiji je život postao dio te teške historijske bilješke — punih jedanaest mjeseci proveo je u logorima s oko 200 svojih komšija i džematlija, od kojih polovina nikada više nije ugledala svjetlo slobode.

Džamija kao prvo stratište

Prvo prebijanje efendija Jahić doživio je upravo u svojoj džamiji. Više od dva sata zlostavljala su ga šestorica pripadnika paravojnih jedinica — tukli su ga čizmama, kundacima, bokserima i palijama. S frakturom lobanje, pet slomljenih rebara i teškim ubojima jedva je preživio, da bi nakon kratkog 15-dnevnog boravka u zvorničkoj bolnici bio odveden u sistemski pakao logora.

Prošao je kroz logor u upravnoj zgradi „Novog izvora“, a potom je prebačen u zloglasni Dom kulture u Čelopeku.

„U Čelopek smo dovedeni krajem maja. Upadale su razne paravojne formacije s kablovima, buzdovanima i noževima… Najgore je bilo dan uoči Kurbanskog bajrama i na njihov Vidovdan, 28. juna. Tada je u samo jednom danu ubijeno preko dvadeset ljudi. Od 173 Divičana odvedena u Čelopek, u Zvornik nas se vratilo manje od polovine“, prisjeća se efendija Jahić.

Nakon Čelopeka i ponovnog boravka u „Novom izvoru“, 15. jula 1992. godine prebačen je u „Batković“ kod Bijeljine, jedan od najvećih srpskih kazamata. Tamo je u logorskoj patnji dijelio dane s kolegom Osman-efendijom Kavazovićem, crpeći snagu iz zajedničke vjere i međusobne podrške. Ukupno 337 dana — od 25. maja 1992. do 26. aprila 1993. godine — trajalo je njegovo ropstvo. Kroz razne logore i stratišta na tom području ubijeno je ukupno 107 Divičana.

Po izlasku iz logora i kratkom obnašanju dužnosti glavnog imama Medžlisa IZ Zvornik sa sjedištem u ratnoj Tuzli, put ga 1994. godine vodi u njemački grad Witten. Tamo nastavlja svoju imamsku misiju koja će potrajati punih 27 godina.

U dijaspori, gdje su Bošnjaci godinama živjeli bez vlastitog džematskog prostora, Ruvejd-efendija je zajedno sa svojim džematlijama izgradio potpunu novu džamiju i Islamski centar — danas jedan od najljepših objekata Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj. Otišavši u zasluženu penziju u julu 2021. godine, iza sebe je ostavio stabilnu zajednicu u amanet novim generacijama.

Međutim, uprkos decenijama provedenim u Njemačkoj, njegovo srce ostalo je vezano za Drinu. Već 2003. godine vratio se na Divič, obnovio porodičnu kuću i svako ljeto provodi u mjestu gdje su mu odrastala djeca i gdje ga mještani i danas dočekuju s dubokim poštovanjem.

Knjiga kao opomena

Prvo svjedočenje o pretrpljenim torturama Jahić je zapisao još tokom rata, a knjiga je štampana u Bonnu 1996. godine. Kako je to izdanje postalo raritet, ali i zbog činjenice da ni trideset godina kasnije krik žrtve za pravdom nije dobio adekvatan pravni i društveni epilog, proizašla je potreba za novim, dopunjenim izdanjem.

U izdanju Medžlisa IZ Zvornik, polovinom oktobra 2026. godine svjetlo dana ugledala je nova monografska knjiga „Od logora do slobode“.

Ovo djelo nije samo puka hronika zločina; ono je duboka intelektualna i moralna analiza. Efendija Jahić se na stranicama knjige pita: kako je moguće da je takva mržnja provalila u prostore bogomolje u kojoj je godinama učio djecu miru i poštenju, te da li bošnjačku djecu treba učiti i nekim novim lekcijama o oprezu i pamćenju?

Drugi dio knjige posvećen je posleratnoj borbi — povratku prognanika, borbi za vraćanje autentičnog imena mjestu Divič (koje su ratne srpske vlasti preimenovale u „Sveti Stefan“), te mukotrpnoj, dugogodišnjoj pravnoj bitci za povratak vakufske imovine i harema džamije na čijim je temeljima bila sagrađena pravoslavna crkva.

Krug patnje, borbe i konačne pobjede istine zatvorit će se tamo gdje je sve i počelo.

Po vlastitoj želji autora, koja nosi snažnu simboličku poruku, prvo zvanično predstavljanje knjige „Od logora do slobode“ održat će se u subotu, 7. novembra 2026. godine, u džamiji na Diviču, odmah nakon akšam-namaza.

Biti prisutan na Diviču tog 7. novembra ne znači samo prisustvovati promociji jedne knjige. To je čin odavanja počasti šehidima Čelopeka i Batkovića, podrška čovjeku koji je dostojanstveno nosio svoje patnje, te zajednički zavjet da se zlo koje je zadesilo bošnjački narod Podrinja nikada i nikome više ne ponovi.