Premijera najnovije filmske adaptacije Odiseje ponovo je otvorila vječno pitanje zašto čovječanstvo već 2.600 godina neumorno prepričava istu Homerovu priču, maskirajući je u najrazličitije žanrove, od Nolanovog kosmičkog spektakla Interstellar do kultnih filmova ceste i psiholoških trilera. Analiza ovog pripovjedačkog fenomena pokazuje da mitski koncept nostosa (povratka kući) i potraga za sopstvenim identitetom ostaju neprikosnoveni zlatni standard kinematografije i književnosti, podsjećajući nas da su sve ljudske drame, bez obzira na epohu i tehnologiju, vođene istom, neprolaznom čežnjom za domom

Premijera najnovije filmske adaptacije Odiseje, koja puni kino dvorane i izaziva globalne rasprave, ponovo je u žižu javnosti vratila jedno od najstarijih pitanja književnosti i kinematografije: zašto nam ista priča, ispričana bezbroj puta u proteklih 2.600 godina, nikada ne dosadi? Odgovor leži u činjenici da čovječanstvo zapravo nikada nije prestalo prepričavati Homerov ep, čak i kada ga maskira u žanrove koji na prvi pogled nemaju nikakve veze sa starogrčkim junaštvom.

Najbolji primjer za to je savremena naučna fantastika. Kada je Christopher Nolan snimio svoj vizuelni spektakl Interstellar, on zapravo nije kreirao novu priču, već je kosmičke brodove iskoristio kao kulisu za drevni homerovski arhetip. Glavni junak napušta porodicu zbog plemenitog cilja, spasa čovječanstva, baš kao što su Grci krenuli pod zidine Troje zbog otmice lijepe Helene.

Nakon niza svemirskih peripetija, on se očajnički pokušava vratiti kući, da bi shvatio da njegova Itaka više ne postoji na Zemlji, već u sterilnom muzejskom obliku unutar matičnog broda koji luta svemirom. Ključni emotivni trenutak filma, susret s kćerkom Murph koja je posvetila život potrazi za nestalim ocem, direktna je refleksija Telemahove potrage za Odisejem. U mitu ih vodi Atena, boginja mudrosti, dok u filmu tu ulogu preuzima egzaktna nauka.

Ono što povezuje ove prividno nespojive svjetove jeste starogrčki koncept nostosa, koji označava povratak kući. Spajanjem ove riječi s terminom algos, koji označava bol, nastala je riječ nostalgija, čežnja za izgubljenim, bliskim i svakodnevnim, bez obzira na to da li se dom zove Itaka ili planeta Zemlja.

Folklorista Joseph Campbell je još 1949. godine u svojoj kultnoj knjizi Heroj sa hiljadu lica postavio tezu o “monomitu”, univerzalnom obrascu herojskog putovanja kroz koji prolaze svi mitski i religijski likovi, od Bude i Isusa, preko Don Kihota i Sindbada, pa sve do modernih franšiza poput Harryja Pottera ili Ratova zvijezda, čiji je tvorac George Lucas otvoreno priznao da je cijeli univerzum izgradio na Campbellovim postavkama.

Historija književnosti i filma pokazuje da se ovaj monomit najčešće dijeli na dva pravca: potragu za blagom, oličenu u mitu o Jasonu i Argonautima, i mukotrpni povratak avanturiste, inspirisan Odisejom. Taj povratak je uvijek definisan unutrašnjim tenzijama između zakona i dužnosti s jedne, te želje i iskušenja s druge strane. Posebno važno mjesto zauzima motiv amnezije i potrage za sopstvenim identitetom, gdje se nostalgija bori protiv zaborava, što je motiv kojem se Hollywood neumorno vraća u trilerima kao što su Memento, Bourneov identitet ili Shutter Island.

Ove reinvencije nisu izum modernog doba, već su počele još u antici kroz djela koja bismo danas nazvali “fanfictionom”, gdje je Odisej često prikazivan u znatno mračnijem svjetlu, kao kukavica, nitkov i okrutan ratnik. Rimska imperija je svoju prvu veliku književnu tradiciju započela upravo prepisivanjem Homera kroz Vergilijevu Eneidu, gdje junak Enej bježi iz spaljene Troje tražeći novu Itaku, koja će postati Rim.

Kasnije će Dante Alighieri u svojoj Božanstvenoj komediji Odisejevo putovanje pretvoriti u duhovno i natprirodno iskustvo, trasirajući put Jamesu Joyceus da napiše svoj monumentalni Uliks, spuštajući mitsko lutanje u običan, prozaičan dan u Dublinu.

Čak su i pisci koji su kritikovali Homera zbog navodne nemoralnosti, poput Charlesa Perraulta, nesvjesno ostali u njegovoj orbiti. Jonathan Swift je na te kritike odgovorio satiričnim Gulliverovim putovanjima, dok je Čarobnjak iz Oza ponudio verziju mita u kojoj Dorothy konačno stigne u svoju mitsku Itaku i otkriva da je svemoćni čarobnjak zapravo obični šarlatan koji joj ne može pomoći. Sličan motiv suočavanja s apsurdom i gubitkom nevinosti prožima i Alisu u zemlji čuda, kao i Saint-Exupéryjevog Malog princa.

Iz ove tradicije kinematografija je iznjedrila čitav jedan žanr, road movie. Ostvarenja poput Male Miss Sunshine vizueliziraju čuvenu misao grčkog pjesnika Konstantina Kavafisa da je uspjeh na cilju samo iluzija, a da je istinska vrijednost života u samom putovanju i iskustvima koja čovjeka oblikuju. Sa druge strane, savremeni kinematografski Odiseji postaju sve više nihilistički, što ilustruju filmovi poput Nomadlanda, gdje se dom gradi iznova na svakom privremenom stajalištu.

Konačno, povratak kući rijetko donosi apsolutni mir. U književnosti, Bilbo i Frodo Baggins po povratku u Shire zatiču susjede koji im pljačkaju imovinu, dok moderna kinematografija taj agridulce okus povratka najčešće prikazuje kroz sudbine ratnih veterana koji se suočavaju s posttraumatskim sindromom u filmovima poput Rođen četvrtog jula ili Snajperista.

Možda najsnažniju filmsku kondenzaciju ove melanholije nudi Wendersov klasik Pariz, Teksas, gdje otuđeni otac uspijeva pronaći svoju odbjeglu Penelopu i spojiti je sa sinom, da bi na kraju shvatio da je šteta nanesena njegovim odsustvom nepopravljiva, zbog čega ponovo tiho odlazi u noć. Devedeset godina od velikih društvenih lomova prošlog stoljeća i više od dva milenija od prvih zapisanih stihova o lutanjima kralja Itake, Homer nas i dalje prati kroz život, dokazujući da su ljudske sudbine, bez obzira na epohu, tehnologiju i žanr, trajno definisane istim krugom odlaska, čežnje i potrage za domom.

IZVOR: Bosna.hr, La Vanguardia