Brojni izvještaji dokumentirali su teške uslove koji čekaju deportirane Ujgure u Kini. Mučenje, prisilni nestanci i dugotrajno zatvaranje uobičajene su prakse u postupanju s ujgurskim zatvorenicima. Deportacija 48 Ujgura svojevrstan je nastavak repatrijacije 109 Ujgura iz Tajlanda 2015. godine, od kojih mnogi nikada nisu ponovo viđeni.
Deportacija 48 ujgurskih izbjeglica iz Tajlanda u Kinu početkom 2025. godine ponovo je skrenula pažnju svjetske javnosti na teškoće s kojima se suočava ujgurska manjina. Ovaj potez naišao je na oštre osude organizacija za ljudska prava, uz strahove od mučenja, prisilnih nestanaka i zatvaranja koji čekaju deportirane osobe.
Ujguri, turkijski etnički narod porijeklom iz regije Xinjiang u Kini, decenijama su izloženi sistematskom progonu. Izvještaji različitih organizacija za ljudska prava dokumentirali su široko rasprostranjena zlostavljanja, uključujući masovna proizvoljna pritvaranja, prisilni rad, uništavanje ujgurske kulturne baštine. Egzodus Ujgura iz Kine početkom 2010-ih bio je direktan rezultat pojačanog represivnog režima u regiji.
Godine 2014, stotine Ujgura pobjeglo je u Tajland tražeći utočište od progona. Međutim, mnogi su zadržani od strane tajlandskih vlasti prema zakonima o imigraciji, čekajući verifikaciju svog statusa. Uprkos međunarodnim apelima za njihovu zaštitu, tajlandska vlada povremeno je deportovala Ujgure nazad u Kinu, što je izazvalo široku osudu.
Međunarodna konvencija o ljudskim pravima zabranjuje deportaciju pojedinaca u zemlje gdje im prijeti mučenje ili progon. Načelo non-refoulementa, sadržano u Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Konvenciji protiv mučenja, obavezuje države da se suzdrže od vraćanja pojedinaca na mjesta gdje bi mogli stradati. Tajland, iako nije potpisnik Konvencije o izbjeglicama, vezan je običajnim međunarodnim pravom i svojim obavezama prema Konvenciji protiv mučenja.
Nedavna deportacija Ujgura krši ova načela i postavlja pitanje da li se Tajlanda pridržava svojih međunarodnih obaveza. Nedostatak transparentnosti u procesu deportacije dodatno pojačava zabrinutost oko zakonitosti i moralnosti ovog čina.
Brojni izvještaji dokumentirali su teške uslove koji čekaju deportirane Ujgure u Kini. Mučenje, prisilni nestanci i dugotrajno zatvaranje uobičajene su prakse u postupanju s ujgurskim zatvorenicima. Deportacija 48 Ujgura svojevrstan je nastavak repatrijacije 109 Ujgura iz Tajlanda 2015. godine, od kojih mnogi nikada nisu ponovo viđeni.
Elaine Pearson, direktorica za Aziju u Human Rights Watchu, upozorila je da deportirani Ujguri imaju visok rizik od teškog maltretiranja. Dosadašnji podaci kineske vlade u Xinjiangu daju vjerodostojnost ovim strahovima, kao i tajnovitost koja je okruživala proces deportacije.
Deportacija takođe naglašava rastući utjecaj Kine u jugoistočnoj Aziji. Odluka Tajlanda da nastavi s deportacijom uprkos međunarodnim protestima sugerira spremnost da se diplomatski odnosi s Kinom stave ispred obaveza po pitanju ljudskih prava. Ovaj trend nije jedinstven za Tajland, jer su i druge zemlje u regiji optužene za saučesništvo s Kinom u prisilnom vraćanju ujgurskih izbjeglica.
Deportacija Ujgura iz Tajlanda u Kinu predstavlja očigledno kršenje ljudskih prava i međunarodnog prava. Incident naglašava ranjivost osoba bez državljanstva suočenih s geopolitičkim interesima. Međunarodna zajednica, šta god to značilo, morala bi pozvati na odgovornost i Tajland i Kinu za njihove postupke i zaštititi ujgurske izbjeglice, ali s obzirom na to kako danas izgleda svijet I odnosi u njemu, teško da će do toga doći.
