Pronalazak arhivskih dokumenata iz razdoblja od 1894. do 1953. u Arhivu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini te raznim fondovima Gazi Husrev-begove biblioteke bacio je novo svjetlo na vakuf (islamsku zadužbinu) Mustafe Kotezlije u selu Kotezi, smještenom u kotaru Ljubinje u donjoj Hercegovini.

Njima se bavi Edin Lepenica u posljednjem izdanju Anala Gazi Husrev-begove biblioteke a njegov zapis značajno proširuje postojeća historiografska saznanja o vakufu, njegovoj imovini, izgradnji koteške džamije, osnivanju mekteba, životima vjerskih službenika i demografskim posljedicama Drugog svjetskog rata na lokalnu muslimansku zajednicu.

Knjige zemljišnog registra otkrivaju da je vakuf koteške džamije, pravno klasificiran kao srf vakuf (specifična vrsta vakufa), uključivao parcelu džamije od 1.314 kvadratnih metara (registrovanu kao mulk, odnosno privatno vlasništvo) i mezarje od 600 kvadratnih metara (mirije, odnosno državna zemlja) u katastarskoj općini Kotezi. Dodatna imovina obuhvaćala je četiri mezarja ukupne površine 2.040 kvadratnih metara u Trnčini i šest mezarja površine 1.962 kvadratna metra u Obziru, sve klasifikovano kao mirije. Ovi nalazi ispravljaju ranije pretpostavke o osnivaču vakufa, potvrđujući da se zvao Mustafa, a ne “Mujo” Kotezlija, kako je narodno bio poznat.

Finansijski zapisi, poput budžeta vakufa iz 1913. godine, pokazuju da su prihodi – uglavnom od prodaje trave s mezarja – bili namijenjeni imamu i muteveliji (upravitelju vakufa). Naprimjer, 1913. Mahmut Burina bio je mutevelija, dok su prihodi vakufa porasli s 280 dinara 1927. na približno 400 dinara godišnje do kasnih 1930-ih. Ovi podaci ističu skromnu, ali održivu ekonomsku aktivnost vakufa, koja je opstala unatoč njegovoj relativnoj izoliranosti i širem zapuštanju vakufa u kotaru Ljubinje prije donošenja Štatuta o vjerskoj i vakufsko-prosvjetnoj autonomiji 1909. godine.

Lepenica u drugom dijelu studije preispituje vrijeme izgradnje koteške džamije, osporavajući narodna predanja koja je smatraju najstarijom u donjoj Hercegovini. Arhivski dokazi, uključujući izvještaj iz 1927. koje navodi da je džamija sagrađena “prije 250 godina” (oko 1677.) i molbu iz 1939. koja je datira “prije 270 godina” (oko 1669.), smještaju njezinu izgradnju u drugu polovicu 17. stoljeća.

Međutim, osmanski popisi od kraja 15. do početka 18. stoljeća ne spominju džamiju ili vakuf u Kotezima, bacajući sumnju na njezino postojanje prije popisa sandžaka Krka, Klis i Hercegovina iz 1701. godine. Taj popis navodi samo “časne džamije” s izričitim sultanskim dopuštenjem za džumu i bajram-namaze, među kojima nije bilo one u Kotezima.

Unatoč tome, indirektni dokazi – poput popisa iz 1701. koji spominje kayyima (čuvara) i mujezina iz Koteza – sugeriraju da je džamija postojala do ranog 18. stoljeća, možda gubeći status “časne” s vremenom. Usporedba s drugim regionalnim džamijama, poput one u Dračevu (vjerojatno sagrađene nakon Kandijskog rata 1687.), ukazuje da koteška džamija možda doista prethodi nekim susjednim, podržavajući narodno predanje unutar užeg konteksta Popovog Polja. Ipak, njena tačna starost ostaje sporna, s historiografskim podacima koji favoriziraju porijeklo iz kasnog 17. stoljeća nad ranijim osmanskim osnivanjem.

Arhivski dokumenti otkrivaju da je mektebi ibtidaija (osnovna islamska škola) sagrađena 1910. godine, finansirana od strane Centralne vakufsko-prosvjetne uprave u Sarajevu, a ne iz vakufa džamije. Odobrena od strane Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva (KVMP) u Ljubinju 13. maja 1910. godine, izgradnja škole koštala je 2.000 kruna, a lokalni stanovnik Husein Cigić ugovorio je njenu izgradnju koristeći lokalne materijale poput kamena i vapna. Dovršena do 1. oktobra 1910. godine, zgrada je pregledana i proglašena zadovoljavajućom do decembra.

Zapisi o upisu od 1912. do 1914. ističu poteškoće škole. U školskoj godini 1912./13. pohađalo ju je 24 djece (19 dječaka, 5 djevojčica), padajući na 13 do oktobra 1913. godine, iako su napori povećali broj na 22 do decembra. Mualim Adem-ef. Smailbegović zabilježio je nizak upis zbog rijetke muslimanske populacije (4,56% od 855 stanovnika Koteza 1910.), nespremnosti roditelja da upisuju malu djecu i ekonomskih pritisaka poput sezone žetve. Škola je zatvorena u novembru 1914. usred Prvog svjetskog rata, prelazeći na jednostavniji format sibjan mekteba, odražavajući šire izazove u održavanju vjerskog obrazovanja usred demografskog pada i ratnih poremećaja.

Od 1894., kada su prvi put zabilježene imamske i hatibske službe, do 1942. godine, kada je džamija teško oštećena, ističe se nekoliko ličnosti. Mahmut Burina, mutevelija 1913., i Adem-ef. Smailbegović, mualim 1912.–1914., značajni su, uz kasnije imame poput Ahmeda-ef. Mešića, koji je 1940. rješavao pitanja vođenja demografskih evidencija. Ovi pojedinci suočavali su se s trajnim izazovima: izolacijom, siromaštvom i smanjenjem muslimanskog stanovništva, pogoršanim iseljavanjem u Tursku i Ameriku. Štatut iz 1909. poboljšao je upravljanje vakufima, no autonomija je ostala ograničena, a vjerski život borio se za opstanak pod ekonomskim i političkim pritiskom.

U junu 1942. talijanske snage predale su vlast četnicima, koji su počinili zločine nad Bošnjacima i opustošili vakufske objekte. Koteška džamija i mekteb ostali su bez krova, što je dovelo do njihovog propadanja. Iako je stradalo samo 5,08% od 59 muslimana u Kotezima, širi kotar Ljubinje pretrpio je demografski gubitak od 86,29% (2.360 Bošnjaka), padajući s procijenjenih 2.735 u 1948. na 375 prema popisu. U Kotezima je broj muslimana opao s 22 u 1961. (12,36%) na nulu do 1991. godine, potaknuti ratnim razaranjem i poslijeratnim iseljavanjem. Džamija, priznata kao kulturni spomenik 1953. godine, ostala je ruševina sve do obnove 2024.

Arhivski zapisi od 1894. do 1953. osvjetljavaju vakuf Mustafe Kotezlije kao mikrokosmos bošnjačke povijesti u donjoj Hercegovini. Potvrđuju Mustafu kao osnivača, datiraju džamiju u kasno 17. stoljeće i otkrivaju kratkotrajno postojanje mekteba iz 1910. usred demografskih i ratnih izazova. Predanost vjerskih službenika opstala je unatoč nedaćama, no razaranja Drugog svjetskog rata i naknadno iseljavanje izbrisali su muslimansko prisustvo u Kotezima do 1991.