Elem, u tom ode car, pa kad je bio blizu dvora, upitaće vezira: „Znaš li ti, šta sam ja sa onim tabakom govorio, i šta je on meni odgovarao?”

Jednog jutra uz ramazan podranio car sa svojim vezirom, da prohoda po obližnoj šumi. Nije bio daleko od dvora, a naiđe na jednoga starca: zasukao rukave, a zagrnuo gaće do više koljena; zagazio u vodu, pa kožu guli. Caru bude začudo, kako je tako uranio, a još ramazan i radi. Nazove mu: dobro jutro! i prođe. Starac se i ne okrene, no o svom poslu… Kad je bilo oko podne, car se vrati kući i opet nađe starca na istom mjestu, gdje je pritisko kožu i guli. Sad se car još više nađe u čudu, da može taj grum zemlje toliko izdurati i reče mu: „Kolaj gele, ihtijaru!” — „Alah raziolsun!” odgovori starac i ne okrenuvši se, no udri po koži. „A zar nije moglo, ihtijaru, jedanaest raniti dvanaestoga?” produžiće car. „Nije dalo trideset i dva!” odgovori starac. Car se zamisli malo, pa će mu opet: „A da ti je kakva dobra, pretila kokoš ; bi li je umio operutati?” Starac se nasmije i uzvikne: „hoj…hoj !” i dalje po koži…

Elem, u tom ode car, pa kad je bio blizu dvora, upitaće vezira: „Znaš li ti, šta sam ja sa onim tabakom govorio, i šta je on meni odgovarao?”

— „Ne ja, svijetli padišahu!” odgovori vezir. Na to će car na nj ršum učiniti i zapovjedi mu, ako do sjutra haber ne donese, da nije više vezir. Vezir brže bolje onome starcu, te otud, te odovud, da mu kaže, šta je s carem govorio. I jedva na sve duge jade nasule se za stotinu i pedeset dukata. Kad dedo dukate primi, onda će : „Ono, što me car pitao.” — „Zar jedanaest nije moglo goniti dvanaestoga?” — to je jedanaest mjeseci, osim ramazana, a dvanaesti je ramazan. Zar nijesi u ono jedanaest mjeseci mogao naraditi, pa da sada u dvanaestome mirno sjediš i jedeš, no se mučiš i radiš. E, što sam mu rekao: nije dalo trideset i dva! — to je trideset i dva zuba. Sada idi i kaži caru; a drugo ti nikako kazati ne mogu!” i oćera vezira.

Sjutra dan dođe vezir caru i kaže mu, šta je od ihtijara čuo; no kad mu za kokoš ne znade kazati, opet car na nj buktiše i otjera ga, da mu do podne dževap donese. Vezir opet dođe starcu i stane ga moliti i preklinjati, da mu i drugo kaže. Starac s prva ne htjede, dok mu najposlije vezir ne obeća pet stotina dukata. Kad starac ugleda u svojim rukama dukate, grohotom se nasmije i reče veziru: „Idi i pozdravi cara, da sam našao dobru i pretilu kokoš; da sam je lijepo operutao, pa da sad jedan dan može raniti i dvadeset četvrtoga — haj . . . haj!” i nastavi svoj posao. Vezir se osjeti jadu; ode caru i kaže šta je starac rekao. Car udari u smijeh i poviče: „Baš te lijepo operuto!”

Bosanska vila, 1890.