Krajinović naglašava da su posljedice suše često odgođene. Dok meteorološka suša počinje nedostatkom padavina, hidrološka suša dolazi kasnije, kada se smanjeni vodostaji rijeka, izvora i podzemnih voda u potpunosti odrazite na teren – zbog čega problem ostaje aktivan i dugo nakon prve kiše.
Vremenske prilike u Bosni i Hercegovini ove godine pokazale su zabrinjavajuću stranu klimatskih promjena, brzi prelazak iz jednog ekstrema u drugi, od proljetnih poplava do gotovo presušenih potoka krajem ljeta.
Prema riječima klimatologa Bakira Krajinovića, ove pojave nisu suprotne, već su direktna posljedica izmijenjenog rasporeda i intenziteta padavina.
Ključni problem leži u tome kako i kada kiša pada, a ne samo u ukupnoj količini. Kada velike količine kiše padnu u svega nekoliko sati ili dana, voda izrazito brzo otječe. Takvi pljuskovi mogu izazvati poplave, ali ne uspijevaju prodrijeti duboko u tlo i obnoviti podzemne zalihe. Nakon intenzivnih padavina obično uslijede dugi sušni periodi praćeni visokim temperaturama, što dodatno iscrpljuje preostale rezerve vode.
Krajinović naglašava da su posljedice suše često odgođene. Dok meteorološka suša počinje nedostatkom padavina, hidrološka suša dolazi kasnije, kada se smanjeni vodostaji rijeka, izvora i podzemnih voda u potpunosti odrazite na teren – zbog čega problem ostaje aktivan i dugo nakon prve kiše.
Sezona iza nas potvrdila je nepovoljne klimatske trendove. Mostar i Bihać zabilježili su najtoplije ljeto od početka mjerenja, dok su Sarajevo i Sanski Most imali treće najtoplije ljeto u historiji mjerenja.
Prosječne sezonske temperature bile su i do 3,4 stepena Celzijusa iznad višegodišnjeg prosjeka (1991–2020).
Ekstremne temperature uzrokovale su brzo isparavanje vode, dok su količine padavina u augustu bile drastično niske: Gradačac: svega 3 litre kiše po kvadratnom metru, Tuzla: 6,3 litre, Mostar: 8,7 litara, Sarajevo: 8,9 litara.
Povremeni ljetni pljuskovi mogli su tek privremeno podići nivo pojedinih vodotoka, ali nisu mogli nadoknaditi višemjesečni deficit vode.
Niski vodostaji ne ugrožavaju samo samu dostupnost vode, već pokreću lančanu reakciju. Temperatura vode raste, smanjuje se količina kisika, a vodeni ekosistemi gube sposobnost prirodnog prečišćavanja. Pritisak se direktno osjeti u poljoprivredi, vodosnabdijevanju i sektoru proizvodnje električne energije.
S obzirom na to da su ekstremi postali naša nova normalnost, upravljanje vodnim resursima mora se radikalno promijeniti. Krajinović poručuje da se moraju štititi izvorišta, smanjivati gubici u trošnim vodovodnim sistemima te očuvati prirodni rezervoari poput šuma, močvara i zemljišta.
“Ako planiramo samo prema klimatskim uslovima iz prošlosti, rizikujemo da infrastruktura naselja, saobraćajnica i poljoprivrede jednostavno ne bude spremna za ono što dolazi,” zaključuje klimatolog.
