Na raskršću između stroge šerijatske zabrane kamate i neumoljive žive privrede, sarajevski vakufi i kadijski sudovi stvorili su fascinantan finansijski mehanizam. Kroz požutjele stranice Sidžila broj 2 sarajevskog kadije iz 1564–1566. godine, putujemo u doba kada su gotovinski zajmovi gradili obrt i čaršiju, a novčane kamate vješto skrivane pod nazivima svile, čohe, pa čak i koralnih brojanica.

Ako bi se putnik namjernik, u prostranom plaštu i sa putničkim štapom u ruci, u ljeto 1565. godine (972. godine po hidžri) spustio niz padine Vratnika u sarajevsku čaršiju, zatekao bi prizor čije je razmjere prije samo jednog stoljeća bilo nemoguće zamisliti. Na mjestu nekadašnjeg skromnog srednjovjekovnog trgovišta Vrhbosne, izrastao je pravi šeher. Između drvenih i kamenih mostova preko premošćene Miljacke, iznad krovova triju bezistana, stotina tabačkih, obućarskih i saračkih radnji, imareta i medresa, uzdizale su se munare čak stotinu sarajevskih džamija.

No, iza te impresivne kulise kamenih zdanja i vrvećih ulica nije stajala samo prosta država ili carski porezni mehanizam. Stajala je jedinstvena ustanova — vakuf. 

Graditelji Sarajeva, od sandžakbega Isa-bega Ishakovića, preko Ajas-bega i Skender-paše, pa sve do velikog legatora Gazi Husrev-bega, nisu samo podizali bogomolje i javne ustanove. Oni su za njihovo izdržavanje zavještavali ogromna imanja, dućane i banje, ali i nešto što će se pokazati vitalnim za svakodnevno preživljavanje i napredak obrtnika i trgovaca — gotov novac namijenjen kreditiranju.

Kako piše prof. dr. Avdo Sućeska u svojoj čuvenoj studiji „Vakufski krediti u Sarajevu prema podacima iz sidžila sarajevskog kadije iz godine 973, 974. i 975/1564, 65 i 66“:

„Mnogi vakufi su posjedovali znatne sume gotovog novca koji je u većini slučajeva bio zavještan s ciljem njegovog pozajmljivanja uz kamatu koja će, takođe, služiti za pokriće materijalnih i personalnih troškova vezanih za zadužbinu… Upravo ta novčana sredstva bila su glavno vrelo vakufskih pozajmica (kredita), u svim većim mjestima širom Bosne i Hercegovine, a posebno u Sarajevu.“ 

U vremenu kada moderne banke nisu postojale, a potreba za obrtnim kapitalom bila svakodnevna, sarajevski vakufi i staratelji maloljetničke siročadi (jetimski gotovinski novci) preuzeli su ulogu neformalnog, ali izuzetno dobro organizovanog bankarskog sistema.

Tajna Sidžila broj 2

Da bismo razumjeli kako je taj kreditni mehanizam funkcionisao u praksi, moramo zaviriti u Gazi Husrev-begovu biblioteku u Sarajevu, gdje se čuva dragocjeni rukopis — Sidžil broj 2 sarajevskog kadije. Ovaj protokol pokriva period od 1564. do 1566. godine.

U tmurnoj sudnici šerijatskog sudije (kadije), uz prisustvo svjedoka (šuhudul-hal), svakodnevno su se smjenjivali sarači, tabaci, krojači, ali i ugledne građanke (hatune) i mutevelije (upravitelji vakufa). Sućeska analizom ovog arhivskog dragulja otkriva da se u tom trogodišnjem periodu u gradu spominju čak 53 različita novčana vakufa u ulozi aktivnih zajmodavaca.

Prema izračunima prof. Sućeske, ukupan iznos registrovane pozajmljene gotovine u tom pojedinačnom sidžilu iznosio je 455.512 akči, dok su ostvarene kamate iznosile 50.825 akči. Ako se tome pridoda novčana gotovina od 300.000 srebrenih drama (odnosno 1.200.000 akči) predviđena za pozajmljivanje u vakufnami Gazi Husrev-bega, te gotovina vakufa Muslihuddina Čekrekčije u iznosu od 34.000 akči, dolazimo do astronomske cifre od blizu 1,7 miliona akči koji su kružili u privrednim tokovima Sarajeva.

Kolika je bila stvarna kupovna moć tog kapitala u XVI stoljeću? Prof. Avdo Sućeska u svom radu donosi živopisne komparativne podatke direktno sa sarajevske pijace onoga doba:

„Cijena goveda u Sarajevu u to doba kretala se oko 130 akči, cijena kože kretala se po jednoj oki od 5-9 akči, bijela čoha se prodavala po 50 akči od aršina, obuća se prodavala po paru 18 i 19 akči, cijena ovaca kretala se između 21 i 29 akči, dok se cijena kuća kretala od 1.000 do 8.000 akči. Prema tome, ako se uzme da je srednja vrijednost kuće iznosila oko 4.000 akči… onda se za vakufsku gotovinu… moglo tada kupiti 422 kuće, što predstavlja čitavo jedno naselje.“ 

Ili, slikovitije rečeno: tim se gotovinskim novcem moglo kupiti preko 70.000 ovaca, više od 33.000 aršina najfinije bijele čohe, ili pak na desetine tabačkih radnji i stolarskih radionica duž Miljacke. Novac nije stajao u seharama; on je tekao sarajevskim esnafima i pokretao proizvodnju.

Šerijatska dilema

Međutim, ovdje nastaje najzanimljiviji pravni i društveni paradoks osmanskog Sarajeva.

Kako je bilo moguće da vakufske ustanove — osnovane primarno u vjerske i dobrotvorne svrhe — pozajmljuju novac uz kamatu, kada je kamata (riba) izričito i pod prijetnjom najtežih kazni zabranjena u Kur'anu i Hadisu?

Profesor Sućeska objašnjava da se odgovor krije u historijskom razvoju islamskog prava i pritisku žive privredne stvarnosti. U ranim stoljećima islama vakufi su se sastojali isključivo od nepokretnosti. No, kada su legatori počeli ostavljati gotov novac, postavilo se pitanje: ako se taj novac samo drži i troši na održavanje zadužbine ili izdržavanje siročadi, glavnica će se ubrzo „istopiti“ i vakuf će nestati.

Pravnici hanefijske pravne škole (posebno Imami Zufer) uvidjeli su da se novac mora „oplođavati“. Da bi se izbjegao vjerski prezir i otvoreno kršenje šerijatskih zabrana, nastao je čitav mehanizam pravnih fikcija poznat kao hile-i šer'ijje (šerijatsko-pravno zaobilaženje propisa).

Sućeska analizira kako je kadijska praksa izigravala stroge dogme:

„Licima koja su se bavila pozajmljivaljem novca ili kreditiranjem na drugi način nije se isplatilo obavljati ovakve poslove, a da i sami ne dobiju od toga kakvu korist… Stoga se pristupa fikcijama pomoću kojih će se ostvariti željeni cilj, a da se pri tom izbjegnu eventualne neugodnosti.“ 

Pri privatnim ugovorima pravila se fiktivna kupoprodaja robe koja u stvarnosti uopće nije postojala. Dužnik bi kupio fiktivnu robu za 8.800 akči na veresiju, a potom odmah od povjerioca dobio 8.000 akči u gotovini. Razlika od 800 akči (tačno 10%) predstavljala je kamatu.

Kod vakufskih i maloljetničkih zajmova u kadijskim sidžilima primjenjivao se još suptilniji eufemizam. U samim vakufnamama legatori su otvoreno pisali da se novac daje na kamatu (ribh) sa stopom od najčešće 10% do 12%. Ali, u kadijskom sudskom zborniku (sidžilu), riječ ribh izbjegavana je u registraciji! Umjesto nje, dodati iznos kamate formalno se knjižio pod maskom kupljenih predmeta.

Čitajući rad prof. Sućeske, dolazimo do fascinantne liste izraza iza kojih se u sarajevskom sidžilu krila čista kamata: ipek (svila), čoka (čoha), bez (platno), džame ili sevb (odjeća, veš), kyurk (ćurak, kožni kaput), merdžan tespih (brojanica od korala), idžare-i hane (kućna najamnina), kelam-i kadim ili mushaf-i šerif (Kur'an).

Profesor Sućeska u radu donosi i krunski dokaz o ovoj fikciji — zapis iz Sidžila br. 2, sa stranice 437, koji se odnosi na vakuf Sarač Alije: U zapisniku stoji da je Sulejman, sin Muhamedov, uzeo zajam od 3.000 akči, uz dodatak od 300 akči na ime „džame“ (odjeće). No, odmah u tekstu ispod kadija dopisuje bilješku: „Od spomenutog iznosa ribha (kamate) 250 akči pripada mujezinu Ahmedu, a 50 akči imamu Memi halifi…“ Time je zagonetka bila potpuno ogoljena: „odjeća“ nije postojala, postojao je samo novac i njegova cijena.

Da bi paradoks bio potpun, u zapisnicima se za sam ugovor koristila službena formula karzi hasen — naziv koji u šerijatu označava prijazni, besplatni zajam iz dobročinstva bez ikakvih kamata! No, odmah pored te fraze, sudija bi pedantno ubilježio iznos „odjeće“ (kamate) i tačan rok vraćanja (najčešće godina dana — ila gajet-i esene). Bio je to dokaz kako je život u sarajevskoj čaršiji savladavao i najkrutije dogme.

Ko su bili dužnici, a ko zajmodavci?

Niko u osmanskom Sarajevu nije mogao prosto ušetati u vakufsku upravu i zatražiti vreću akči. Legatori su u svojim zakladnicama ostavljali vrlo precizne upute o tome kome se novac smije, a kome nipošto ne smije davati u ruke.

Gazi Husrev-beg u svojoj vakufnami iz 1534. godine nalaže da se novac pozajmljuje: „…trgovcima, zanatlijama i poljoprivrednicima, koji su na glasu kao imućni ljudi i u dobrom stanju, na kojima se vide tragovi povjerenja, naročito da su ispravni i da znaju čuvati i neka budu poznati među svijetom svojim lijepim vladanjem, a ne lažju i zatezanjem u vraćenju duga.“ 

S druge strane, Husrev-beg je izričito zabranio da se vakufski novac pozajmljuje državnoj i vojnoj eliti — valijama, emirima, muderisima, kadijama, konjanicima (džindijama), spahijama, sultanskim robovima, kao i prezaduženim ili nevaljalim ljudima.

Profesor Sućeska objašnjava logiku ove zabrane: položaj vojnih i upravnih službenika bio je privremen, podložan premještajima i političkim padovima. Vakufi su tražili stabilnost i produktivno zanimanje — zanatlije i obrtnike koji žive u sarajevskim mahalama, rade u svojim dućanima i garantuju da novac neće propasti.

Među zajmodavcima nalazimo i znatne iznose koje su iza sebe ostavile žene — poput Umi hatun, Sejdi hatun, Selime hatun ili Fatime hatun iz mahale Kebkebir — što pokazuje koliko su sarajevske muslimanke toga doba bile imovinski samostalne i utjecajne u osnivanju novčanih zaklada.

Garancije i hipoteke

Kada bi sarajevski obrtnik uzeo kredit od mutevelije, sud je morao osigurati da vakuf neće pretrpjeti štetu. Sućeska u svojoj studiji objašnjava da su se krediti obezbjeđivali na dva osnovna načina: personalnim jemstvom (žirantima) i realnim zalogom (hipotekom na nekretninama).

Najčešći oblik bio je pronalaženje jednog ili dva pouzdana sugrađanina koji bi pred kadijom izgovorili formulu kefil bil-mal — jamčim svojom cjelokupnom imovinom za dug. Obično su to bili komšije iz iste mahale.

Tako, na primjer, u maju 1565. godine, kada je Muhamed, sin Džaferov iz Hadži Hasanove ulice, uzeo zajam od 3.600 akči od vakufa Hatidže, kćeri Hasanove, za njega su solidarno jamčili braća Ibrahim i Osman, sinovi Hizrovi.

Ako dužnik nije imao žirante, ili je iznos bio prevelik, zalagala se imovina — ali isključivo nekretnine kategorije mulk (privatno vlasništvo: kuća, bašta, dućan), dok se državno zemljište (erazi miri) nije moglo zalagati.

U Sidžilu br. 2 sačuvana je i detaljna slika jednog takvog ugovora iz januara 1566. godine. Murat, sin Alijin, iz mahale Paša Jigit, uzeo je od vakufa Haradži Mustafe kredit od 8.000 akči. Pored trojice žiranata, Murat pred kadijom daje i izjavu o zalogu:

„Za spomenuti iznos založio sam i predao imamu Mahmut-halifi svoju kuću i baštu sa povrćem, koja se nalazi u Paša Jigit ulici, a graniči se s jedne strane mulk nekretninama Ajne, s druge strane mulk nekretninama Fatime, a s treće strane javnim putem.“ 

Još češće od klasičnog zaloga, sarajevski kadija je ubilježavao fiktivne ugovore Bej'bil-vefa i Bej'bil-istiglal.

Dužnik bi formalno „prodao“ svoju kuću vakufu ili skrbniku maloljetnika za iznos zajma, a potom bi tu istu svoju kuću odmah uzeo natrag u najam na godinu dana! Iznos „godišnje kirije“ bio je u decimalu jednak iznosu kamate. Kada bi nakon godinu dana vratio glavnicu, kuća bi ponovo i formalno prelazila u njegovo vlasništvo. Ako pak ne bi vratio novac, opunomoćeni žirant ili mutevelija imao je pravo prodati kuću na licitaciji i izmiriti dug.

Slom sarajevskog kreditnog sistema

Ovaj razrađeni, stabilni finansijski krvotok, koji je punih dva stoljeća napajao sarajevske esnafe i čuvao socijalni mir u gradu, doživio je svoj tragični, nagli kraj u jesen 1697. godine.

U rušilačkom pohodu austrougarske vojske pod vodstvom princa Eugena Savojskog, Sarajevo je spaljeno do temelja. Drveni dućani, hamami, krovovi džamija i stambene mahale pretvoreni su u ugljenisane ruševine. No, najteži udarac zadat je upravo finansijskoj strukturi grada — gotovinski novci vakufa i siročadi, čuvani u seharama i blagajnama (haznama), bili su ili opljačkani ili spaljeni, a dužnici i jamci rasuti i osiromašeni.

Profesor Avdo Sućeska u zaključku svog rada podsjeća i na drugu historijsku verziju o propasti gotovine najvećeg, Gazi Husrev-begovog vakufa. Pozivajući se na istraživanja Hamdije Kreševljakovića i dr. Ćire Truhelke, Sućeska navodi da je i sama osmanska država, pritisnuta teškim ratnim porazima, posezala za vakufskim trezorima. Tako je 1687. godine (1099. h.g.) vezir Gazi Husein-paša Topal uzeo iz blagajne Gazi Husrev-bega 137 staklenih posuda (kaonosa) bešluka i džugum zlata kako bi opremio vojsku.

Ono što nije ugrabila državna stiska, uništio je požar iz 1697. godine. Nakon te katastrofe, sarajevski novčani vakufi nikada se više nisu oporavili u svom punom obimu, a uloga vakufa u kreditiranju privrede znatno je oslabila u stoljećima koja su uslijedila.

Lekcije o čovjeku i novcu

Priča o vakufskim kreditima u XVI stoljeću nije samo suhoparna ekonomska historija. Ona je upečatljiva priča o fleksibilnosti ljudskog duha i snalažljivosti sarajevskog čovjeka pred izazovima svog vremena.

Istraživanja prof. dr. Avde Sućeske pokazuju nam da sarajevska čaršija iz doba Zlatnog vijeka nije bila izolovana dogma, već živi organizam koji je znao pronaći pravnu formu (hile-i šer'ijje) da sačuva i vjerski moral i ekonomski napredak. Kroz zapise o svilama, čohama, ćurkovima i kućnim najamninama u Sidžilu broj 2, ostao je sačuvan trag o vremenu kada je gotov novac sarajevskih vakufa građenje grada pretvarao u umjetnost, a kreditiranje u temelj zajedničkog opstanka.