Dio ruševine Alajbegovića kuće tokom noći se obrušio na tri parkirana automobila u Ulici Maršala Tita u Mostaru. Alajbegovića kuća u Mostaru izgrađena je na prelazu iz osmanskog na austrougarsko razdoblje uz zgradu nekadašnjeg SDK, nasuprot nekadašnje IV osnovne škole, a današnjeg Općinskog suda.

“Vozeći mostarskom Titovom, ne 1996., nego 2016. – minusmo pored zgrade SDK i uz nju drvenog zida koji je skrivao gradsku sramotu – smrt „Alajbegovića kuće“. Preživjela je stoljeća, u ratu negranatirana, sačuvanih arhitektonskih oblika od prije najmanje 300 godina! U kišnoj se večeri, nedavno, stropoštala”, pisao je Ibrahim Kajan 2016. godine. Danas, deset godina kasnije, Alajbegovića kuća opet je naslov na stranicama crne hronike. Obrušila se, zatrpala automobile…

“S njom bi, pretvorenom u šljaku ‘turskog’ otpadnog materijala, trebala u zaborav otići i cijela višestoljetna plejada mostarskih Alajbegovića, zapovjednika, imama, muderiza i muftija. Posljednji od njih, u historiji grada vrlo značajan, Mehmed-beg (r. 1840.), prvi je austrougarski gradonačelnik Mostara, ali od one vrste valjanosti, da je gradom vladao punih 12 godina, od 1878. do smrti 1890. On je, mada u sjenci kasnijeg Komadine, učinio presudno i višeznačno  otvaranje grada industrijskom i arhitektonskom Zapadu. Mostaru je priskrbio Fabriku duhana (1880.), prvi željezni most na Musali 1882., Časničko-činovnički kasino 1884., iste godine željeznicom povezao grad s Metkovićem, u 1885. otvorio prvu osnovnu i trgovačku školu, pa novi vodovod i novu bolnicu 1888., te obnovljene Sinan–pašinu i Ćejvan Ćehajinu džamiju, najposlije i Šetalište s kružnim Rondoom. Kako je bio marljiv taj gradonačelnik, taj Mehmed-beg Alajbegović! Njegova česma na Musali radi i danas. U ljetnom zvizdanu, iz nje pije cijeli grad duže od dugog i događajima krcatog stoljeća”, navodi Kajan.

Na tu strau mostarsku porodicu Alajbegovića danas podsjeća još Alajbegovića kula u Vrapčićima. Posjed Alajbegovića prvi se put spominje u vakufnami Koski Mehmed-paše iz g. 1612., u kojoj vakif džamije na Tepi, spominje otkup dijela tog imanja kraj Mostara.

Ljetnikovac je u podnožju brdu, na komadiću ostatka velikih posjeda, zarastao. Vjetar mu je razvalio i oborio drveni doksat. Kamena i čvrsta „tvrđa“, zbog ukošene konfiguracije tla, na zapadnoj strani ima iznad zemlje podrum i dva sprata iznad njega s doksatom, a istočne strana zgrade –samo jednu etažu

U kući je za II. svjetskog rata bio stacioniran odred talijanske vojske, pa su je momci dobrano oharabili. Nakon 1950. nasljednici je opraviše, a tragovi te obnove nisu ispali baš najsretniji. Očituju se u novim betonskim stupovima, umjesto drvenim, u središnjem dijelu kuće kao i cementnom fasadom zaglađenog zida iznad njih, gdje je, očito, nekoć bio drveni doksat s dva istočnjačka prozora.  Tim je narušena izvornost kule zidane lomljenim kamenom.

“Zadnji stanari bijahu nevoljnici, ratni prognanici. Sve je sad prepušteno avetima; oni rado naseljavaju ljudska staništa kad ih čeljad – bez kulture i ljubavi – prepuste zaboravu i utiranju”, piše Kajan.

Porodica Alajbegovića vuče porijeklo od srednjovjekovne bosanske porodice, a ime su dobili po tome što su im prvi poznati funkcioneri u ranijem turskom periodu bili alajbezi. Najstariji član ove porodice bio je Davud-beg, porijeklom iz Bosne, gdje je imao i posjede. Bio je silahdar na dvoru sultana Fatiha, a kasnije bosanski alajbeg. Umro je oko 1521. godine.

Davud-beg je imao sina Džafer-bega, koji je bio među prvim saradnicima i savjetnicima Gazi Husrev-bega. Mnogo je ratovao po Bosanskoj krajini s poznatim Malkoč-begom sinom Karaosmanovim. U drugoj deceniji XVI stoljeća imao je dio zijameta u nahiji Jeleč u iznosu od 14.315 akči. Taj zijamet mu je kasnije povećan te je 1541. godine iznosio 25.734 akče.

Džafer-beg je imao osam sinova. Jedan od te osmorice bio je otac poznatog historičara Ibrahima Alajbegovića-Pečevije koji je osim Ibrahima imao još dva sina i jednu kćer. Majka Ibrahima Pečevije bila je iz poznatog roda Sokolovića, sestra Ferhad-paše Sokolovića. Ibrahim se rodio oko 1573. rano je ostao bez oca te je živio kod ujaka Ferhad-paše.

Poslije Ferhad-pašine smrti vratio se u Pečuj. Tu je napisao svoju poznatu istoriju „Tarih-i Pečevi“. Od potomaka je imao jednu kćer.“ (B. Zlatar,” O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI vijeku”, Prilozi godina XIV, br. 14-15, str. 108-109).

Na osnovu priloženih podataka može se zaključiti da je pomenuti Davud-beg bio praotac Alajbegovića. Ta porodica je izvornog bosanskog porijekla i prezime je dobila po funkciji koju je obavljao njihov praotac (tur. alajbeg= pukovnik). Imajući u vidu činjenicu da je Davud-begov sin, Džafer-beg, imao brojno potomstvo, dolazimo do zaključka da su Alajbegovići već u drugom koljenu bili veoma razgranata porodica, pa tako Alajbegovića ima u Hercegovini, Podrinju, Krajini…

Izvor: Ibrahim Kajan: KRICI I ŠAPUTANJA Putopisi iz Humske zemlje, Posebna izdanja, Bosanska riječ, Tuzla, 2017.