Nakon dvanaest godina tokom kojih nije javno objavljena ni jedna fotografija Abdulaha Ocalana, u četvrtak su turske vlasti dopustile objavu fotografije vođe Radničke partije Kurdistana (PKK). Mršav, s gustim i prosijedim brkovima, pojavio se za stolom, sjedeći uz čelnike kurdske stranke DEM. Razlog? Osnivač PKK-a, zatvoren u zatvoru maksimalne sigurnosti od 1999. godine, napisao je pismo od jedne i po stranice u kojem je zatražio kraj oružane borbe i raspuštanje pokreta.

Pismo je pred kamerama pročitao bivši zastupnik Ahmet Türk, a po prvi put su svi turski kanali emitirali dugi govor na kurdskom jeziku, drugom jeziku zemlje, bez prijevoda ili titlova.

Sa svojih 75 godina, od kojih je posljednjih 25 proveo zatvoren i izoliran, Ocalan je ublažio svoj diskurs i prešao s borbe za stvaranje nezavisne države za kurdsku manjinu u Turskoj na zadovoljavanje većim pravima za Kurde unutar zemlje, nalizira današnji ABC.

Oko trideset miliona Kurda živi podijeljeno u četiri najmoćnije države Bliskog istoka na teritoriji velikoj poput Pirenejskog poluotoka. Ovaj “nevidljivi narod”, kako ga Manuel Martorell opisuje u knjizi „Kurdistan, putovanje u zabranjenu zemlju“, dijeli jezik, tradiciju i, od 1949., Abdulaha Ocalana.

Rođen u Omerliju, kurdskom selu u jugoistočnoj turskoj provinciji Sanliurfa, osnivača PKK-a zovu daidža i vole ga Kurdi u Turskoj i Siriji, dok ga poštuju oni u Iranu i Iraku. Njegova borba inspirirala je na osnivanje pokreta otpora protiv vlasti u Damasku, Teheranu ili Bagdadu.

Sin majke Turkinje i oca Kurda, bio je briljantan student koji je postao aktivista kada je otišao na univerzitet u Ankaru studirati političke nauke i došao u dodir s komunističkim organizacijama. PKK je nastao kao skupina marksističke inspiracije krajem sedamdesetih u Diyarbakiru, a 1984. prihvatio je oružanu borbu. Od te godine pa do 1999. predvodio je Kurde u krvavim sukobima koji su, nakon četiri desetljeća, ostavili više od 40.000 mrtvih, prema zvaničnim podacima iz Ankare.

“Nismo za nasilje kao rješenje problema”, rekao je 1988. u svom prvom intervjuu s turskim novinarima. Ali bilo je potrebno, kazao je, “kako bismo spriječili potpuno uništenje našeg nacionalnog identiteta”. Liban, gdje je uspostavljen prvi kamp za obuku gerile, a posebno Sirija, postali su njegovo utočište kako bi izbjegao turske sigurnosne snage. Iz Sirije je učvrstio stranku s vizijom ujedinjenja Kurda iz Turske, Irana, Sirije i Iraka u ‘Veliki Kurdistan’, obučavao miliciju i organizirao operacije i napade.

Godine 1998. Ankara je zaprijetila napadom na Siriju ako ga vlasti u Damasku ne predaju, što ga je prisililo da potraži azil u inozemstvu. Prošao je kroz Grčku, Rusiju i Italiju, ali nije pronašao podršku, te su ga naposljetku turske specijalne snage, uz podršku Mossada i CIA-e, uhvatile u Keniji u februaru 1999. i vratile u Tursku, gdje je zatvoren na otoku Imrali.

Njegovo hapšenje izazvalo je masovne demonstracije, a na nekima su se simpatizeri PKK-a čak samozapalili, što je pokazalo ogroman kult ličnosti koji je stekao unutar stranke.

Ocalana su osudili na smrt vješanjem “zbog izdaje”, ali je njegova kazna 2002. preinačena u doživotni zatvor jer je Ankara ukinula smrtnu kaznu u pokušaju ulaska u Evropsku uniju. Od tada je izoliran na otoku u Mramornom moru, južno od Istanbula, odakle povremeno šalje saopćenja kada mu Turska to dopusti.

Nakon njegovog hapšenja u početku su postojale sumnje u njegovu sposobnost da nastavi voditi otpor, ali s godinama je postalo jasno njegovo vodstvo i karizma čak i iz zatvora. Njegovo lice je transparent koji predvodi sve proteste, a njegovo ime je bojni poklič kurdskih nacionalista. Njegova fotografija sveprisutna je na kurdskim mobilizacijama. Tamo se pojavljuje snažan ‘daidža’, odjeven u vojničku uniformu, s crnim brkovima i crvenom zvijezdom na zastavi PKK-a u pozadini. Njegova figura nadilazi ulogu političkog i vojnog vođe te je idoliziran među kurdskim nacionalistima.

Poziv na raspuštanje PKK-a sada je i test njegovog utjecaja na zapovjednike frakcija unutar grupe 25 godina nakon hapšenja. Turska koristi njega kao kartu na koju igra kako bi onesposobila svog velikog neprijatelja posljednjih desetljeća. Sada “ubica djece” i “javni neprijatelj broj jedan”, prema nadimcima kakve mu je davala turska štampa, postaje najvažnije oružje za deaktiviranje PKK-a.